Objavljeno: 12.10.2022.
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju
prigodom početka Katoličke malonogometne lige 2022./2023.
u crkvi sv. Ivana XXIII., pape, u Zagrebu (Dubrava)
Srijeda 12. listopada 2022. u 18.30 sati
Drago mi je što dan nakon proslave župne svetkovine naslovnika ove crkve, sv. pape Ivana XXIII., u zajedništvu s vlč. g. Kristijanom (Tušekom), koji je naš nadbiskupijski povjerenik za mlade i za pastoral športaša, te s profesorom fra Antom (Crnčevićem), s vlč. g. Branimirom (Šarićem) i vlč. g. Višeslavom (Foretićem), mogu predvoditi ovu euharistiju u kojoj zahvaljujemo Gospodinu i molimo posebice za vas, dragi nogometaši i organizatori, na početku natjecanja u ovogodišnjoj Katoličkoj malonogometnoj ligi.
Draga braćo i sestre, svaki svoj životni trenutak stavljamo u Božje ruke i molimo njegovu milost. Posebno to činimo kada nešto važno živimo kao zajednica vjernika.
Ali, zašto bi Crkvi bilo važno igranje nogometa koje netko može smatrati gubljenjem vremena, dragocjenoga vremena za neku plemenitiju zauzetost ili djela milosrđa? Očito je da igra može biti izvorište za snažnije življenje kršćanstva.
Sve ono što ona obuhvaća: duhovan priprema, treninzi, natjecanje, popratni događaji, može sažeti određene vrjednote koje pomažu rastu u ljudskosti i u nasljedovanju Krista.
No, kao i u svakome drugom poslu i zabavi, uz nogomet se mogu vezati i loša djela. Sveti Pavao govori, s jedne strane, o „djelima tijela“, a s druge o „plodovima Duha“. Šport naglašeno povezuje tjelesno i duhovno. Osim toga, čuva ljepotu igre u kojoj smo neprestano u susretu s drugima; pozvani prihvaćati, pomagati, biti osjetljivi, ali smo i pred kušnjama sebičnosti.
Božja nam riječ, po apostolu Pavlu, danas govori;
Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Na početku slavlja zamolimo Gospodina da nam otvori srce za svoju riječ i da nam oprosti grijehe.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Gal 5, 18-25; Ps 1, 1-4.6;
Lk 11, 42-46
1. Isus je oštre riječi koje smo slušali, a usmjerene su protiv stavova i postupanja farizeja i pismoznanaca, izgovorio za stolom u kući jednoga farizeja. Očito nije poštedio ni svoga domaćina. A što zamjera pripadnicima tih dviju skupina?
Farizeje upozorava na njihovu pobožnost koju su sveli na izvanjski dojam, na samoproslavu, na dopadljivost pred drugima. Pismoznancima zamjera učenje bez ljudskosti.
Farizeji žele pokazati svoju besprijekornost u poštivanju zapovijedi o desetini, ali im je zapravo stalo do dopadljivosti kojom traže povlašten ugled i mjesto u društvu. Isus iznosi na vidjelo nešto što nije očito: oni zanemaruju bit vjerničkoga života: pravednost i Božju ljubav. Zbog toga ih uspoređuje s grobovima, po kojima ljudi hode, a da to i ne znaju; njihovo ponašanje odražava beživotnost i širi umiranje.
Slično je i s poznavateljima i učiteljima Pisma. Iznosi na vidjelo nesrazmjer između onoga što uče i zahtijevaju od drugih i njihove nespremnosti da to sami žive. Ne predstavljaju Božji zakon u onome što on jest: dar koji oslobađa, ljudima vraća radost i vodi u puninu života. Umjesto dragocjenoga nauka, Božji zakon pretvaraju u nepodnošljiv teret, naviještajući Boga koji čovjeka ugnjetava i zarobljava u tugu i nespašenost.
Isus je došao da bi nam darovao Božju ljubav; skinuo teret grijeha, tjeskobe i ropstva te nas uveo u prostore slobode, mira, vedrine i vječnosti. Zbog svoje sebičnosti, oni postaju zaprjeka za radost s Bogom.
U usporedbi s nogometom mogli bismo reći da su u čudesnoj igri života u koju je ušao Bog, sebe postavili kao nešto poput neprobojnoga zida, naizgled 'živoga zida' koji zapravo umrtvljuje igru mijenjajući pravila i smisao igre. Tako je sve postalo teško i bez radosti.
I što čini Bog? Nešto predivno i neočekivano.
2. Dragi mladi prijatelji, oprostite što to govorim vama koji nogomet poznajete bolje od mene, ali dopuštam si usmjeriti pozornost na neke nogometne sitnice koje nam mogu pomoći dublje razmišljati i razmatrati život.
Kao što vam je, dakle, poznato, u nogometu postoje različiti udarci i mogućnosti upućivanja lopte, a najviše pozornosti svojom ljepotom privlače oni udarci pri kojima lopta, udarena bočno od središta, dobiva rotaciju i svojom vrtnjom ostvaruje neobične putanje. Premda se takve rotacije mogu postići i glavom i koljenom, najčešće se misli na udarce nogom. Pučki ih nazivamo 'felšanim' loptama ili udarcima (u drugim sportovima, kao u tenisu, zovemo ih 'spinom' ili 'rezanim' loptama). Tako postoje: lijevi ili desni, lagani ili snažni, vanjski ili nutarnji 'felš' udarci.
Zanimljivo je da smo u hrvatski jezik taj naziv, kao i puno drugih koji se tiču športa, unijeli iz njemačkoga, od pridjeva 'falsch' koji znači: pogrješan, umjetan, krivotvoren, neispravan, lažan, a ima i moralna značenja: neiskren, prijetvoran, pokvaren. U nogometu je to neočekivan, namjerno iskrivljen udarac koji zbunjuje i unosi varku. Puno puta se događa da lopta nekoga ili nešto slučajno rubno pogodi i odbije se rotacijom koja zavara igrače, ali se ovdje ne misli na neku pogrješku, nego na namjeru.
Zato je ljepši onaj smisao i značenje koji izražava francuska riječ
effet, nastala od latinskoga:
effectus (
efficio:
ex+facio). To je, možemo reći, 'efektan' udarac; izrađen, dorađen, dotjeran udarac kakav mogu izvesti samo dobro uvježbani nogometni znalci istančane osjetljivosti.
3. Među takve udarce možemo ubrojiti i one koji se ostvaruju 'potkopavanjem' lopte čime se ona šalje visoko preko igrača, osobito vratara. Takav udarac zovemo 'lobom', a ta engleska riječ znači nešto 'poslati u laganome visokom luku'.
Dobro znate i to da se takav udarac koristi u redovitom prenošenju lopte iz jednoga dijela igrališta u drugi, pri tzv. tranziciji, a osobito kada se vidi da je vratar izišao previše ispred svoga gola te gol ostavio nebranjen.
Pri lobu lopta treba preletjeti preko protivnika i pasti u gol iza njegovih leđa. Pri dobro izvedenome napadačkom lobu lopta leti dovoljno visoko da je protivnik ne može dohvatiti, a u isto vrijeme i dovoljno brzo i nisko da padne ispod grede i da je protivnik ne može sustići.
Zahtjevan je to udarac u kojemu se vidi odmjerenost: snage i preciznosti, uobičajenosti i maštovitosti, prepoznavanja sadašnjega i pogleda unaprijed. To je udarac koji u usku vezu dovodi stvaran život i nogomet.
Za puno poteškoća na koja u životu nailazimo, lob je dobra slika rješenja. Ta slika povezuje zemlju i nebo. Ona proizlazi iz suživota pripremljenosti igrača s mogućnostima lopte, da bi se stvorila takva hiperbola, koja zadivljuje. Kada lopta započinje svoj put, ostavlja gledatelje u iščekivanju, povezujući nadu u igraču koji ju je uputio, nesigurnost u navijačima, strah u vrataru…
4. Braćo i sestre, nije li to učinio Bog u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću svoga Sina. Njegov dolazak na zemlju proizišao je iz čežnje i vapaja ljudi pred nepremostivim zaprjekama za radost i spasenje. Kolika je neočekivanost Božjega puta u tome da je postao čovjekom, da je zahvatio sve naše nemogućnosti u tome 'udarcu' na rubovima, zaobilazeći očitosti.
Što je drugo njegovo začeće po Duhu Svetome i rođenje od Djevice nego predivna hiperbola kojom je nadišao, 'zaobišao' sva očekivanja. Premda je sve zapisano i naviješteno u Svetome pismu; premda su mnogi bili sigurni da će ga prepoznati kao Spasitelja, on je tražio poznavatelje srca, a ne slova.
Koliko je samo rotacija učinio svojom ljubavlju prema najmanjima, prema ljudima otvorenima nebeskomu kraljevstvu, nenavezanima na zemaljsko; prema siromašnima, bijednima, grješnima, isključenima, neslobodnima. Koliko je samo dorađenosti ljubavlju u Božjim potezima koji su otvorili istinu i razotkrili falsifikate. Njegovi 'felševi' nisu laž nego nove mogućnosti.
Očekivalo je da će pokušati proći poznatim putovima, koristiti predvidivu taktiku i formaciju koja vodi u slavu i moć. A on je izabrao patnju i križ, nemoć i neprepoznatljivost koju razumiju samo oni koji su sačuvali u sebi sjeme i klicu vjere.
5. Kada igramo nogomet, o tome ne razmišljamo. Pokušavamo postići gol i pobijediti, uživati u zajedništvu igre i u raznim umijećima kojima su ovladali igrači. Ipak, preporučujem vam da kao katolički vjernici u svemu idete ispod površine. Kršćani su jednostavni ljudi koliko je jednostavna ljubav, ali nipošto površni.
U svemu što živimo ima kršćanske duhovnosti, jer je Bog postao čovjekom. Nema nijednoga ljudskog iskustva u kojemu ne bi bilo mjesta za neki susret s Bogom: bilo da nas poziva među plodove Duha ili nam pokazuje put obraćenja. Konačno, i obraćenje je neočekivana 'životna rotacija'. Ponekad duhovnosti ima najmanje upravo tamo gdje ju izravno ističemo.
Isus danas govori
nama, farizejima i pismoznancima u nama, da ne težimo k pojavnosti, u što se lako pretvori i nogomet, a što je vidljivo u lošim posljedicama profesionalizma; da ne zaboravimo ljudskost, svoje bližnje u potrebi. To se u nogometnoj igri jako dobro vidi. To ujedno znači da se upravo u nogometu može njegovati osjetljivost prema bližnjima.
6. I više od toga. Postoji puno sličnosti između nogometa i našega života, života obitelji i društva u kojemu živimo. Tako se, na primjer, nogomet igra po pravilima koja treba poštovati. Isto vrijedi i za uređeno društvo. U nogometu svatko ima svoje mjesto i to prema sposobnostima i darovima. Rezultat ne donose namještanja i guranja na nezaslužena mjesta.
U toj se igri se uči nadvladati sukobe i neslogu. Jača se pripadnost i odanost. Nogomet se ne može igrati bez zajedništva, jer podjele i nesloga ne donose uspjeh. Brzo omogućuje prepoznati tko je u nečemu dobar, a tko bolji igrač od drugih. Nogomet može odgajati za spremnost na žrtvu i za poštivanje drugih. Svima koji igraju nogomet trebalo bi biti posvema neprihvatljivo nasilje, prijevara i korupcija. Konačno, nogometni porazi put su poniznoga prihvaćanja i življenja s neuspjesima.
Govorim vam to stoga, jer bih želio da budete prepoznatljivi kao nogometaši vjernici, kršćani, katolici. Po čemu će se to najviše vidjeti? Upravo po naznačenim odlikama. Ne toliko po izvanjskomu dojmu, nego po ponašanju, po pristupu i govoru, po istinitosti i poštenju. Uostalom, čuli smo koji su plodovi Duha. Osluhnimo ih još jedanput: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.
To će se moći osjetiti čak i u trčanju, u dodavanju, u prihvaćanju prekršaja i u radosti uspjeha. I kada se radujemo neka to ne bude tako da druge ponizi; i kada tugujemo, neka ne bude tako kao da je to u životu najvažnije.
Kao i u drugim životnim prilikama, radujte se u svemu što je kršćanstva dostojno; budite svjedoci umijeća, ljudskosti i nesebičnosti. Gospodinu hvala, imamo predivne primjere za to i u hrvatskim nogometašima i drugim športašima.
Zbog toga je i za nogomet neizostavan priručnik Evanđelje; trajna je pratiteljica molitva, a siguran oslonac zagovor svetih i život u Crkvi i s Crkvom u otajstvenoj prisutnosti Isusa Krista i njegova Duha.
7. Završavam. Kada prije utakmice novinari pitaju nogometaše kako će igrati, često čujemo ne baš previše maštovit odgovor:
Dat ćemo sve od sebe. Spominjem to radi toga da bih vas potaknuo na čitanje jednoga crkvenog dokumenta, napisanoga prije četiri godine, a nosi naslov
Dati najbolje od sebe ('Dikasterij za laike, obitelj i život, 1. lipnja 2018.).
To je dokument o kršćanskome pogledu na šport i na ljudsku osobu. Bilo bi vrijedno da se na vašim susretima u župama upoznate što u njemu piše, o tome razgovarate i usvajate to što naša Crkva govori o nečemu što nadilazi crkvene okvire, ali što je važno i za nas u suvremenome svijetu.
A za vaše živote ne zaboravite da Bog ima uvijek poneki udarac više od onoga koji mi ljudi vidimo, da bi naše tjeskobe preobrazio u radost; i da je uvijek s nama dajući nam se u euharistijskomu daru po kojemu smo nepobjedivi; uvijek pobjednici u Kristu pobjedniku.
Amen.