Aktualnosti

 
Ovaj Kristov pozdrav života i mira dopire do svih nas, do vas, draga subraćo u svećeništvu, cijenjeni bogoslovski poglavari i odgojitelji; drage sestre redovnice i bogoslovi, dragi roditelji, djedovi i bake, braćo i sestre u istome Božjem Duhu koji izabire, poziva i daje snagu. Kristov mir, s posebnom osjetljivošću na današnji Svjetski dan braka, molimo za vas, dragi supružnici, dionici i svjedoci otajstva kršćanskoga braka!

Živimo dar euharistije; živimo večer najvećega slavljenja Gospodina, nalazeći se na pragu između nedjeljnoga blagdanskog zajedništva i proslave blagdana blaženoga Alojzija Stepinca za koji se, u ovome Bogoslužnom prostoru, pripremamo tijekom triju dana zahvalama i molbama za zagovor Svjedoka Božje blizine i vjernosti te donositelja utjehe svima koji traže istinu i u nadi čeznu za puninom života.

Okupljeni smo, na slavlje koje nam je darovano po vjeri prošlih naraštaja, privučenih ljepotom Kristove pobjede nad smrću. Oni su nam predali što su od Gospodina primili (usp. 1 Kor 15, Drugo čitanje). To isto i mi činimo u zajedništvu poniznih ljudi koji se, vjerujući u Božju prisutnost, uzdaju u pomoć nebeske Crkve.

Poput proroka Izaije spoznajmo svoju malenost, nesposobnost svojih riječi da izraze prošnju i uzdignu hvalu. Molimo Boga da nas dotakne žarom ljubavi, očisti nam srce i oprosti grijehe, da bismo životom proročki iz dana u dan govorili: Evo me, Gospodine, pošalji mene!
   
1. Ponovno smo, braćo i sestre, na gozbi Božje ljubavi na kojoj je jedan njezin dio susret i blagovanje neobičnosti i ljepote Božje riječi. Gospodin nam večeras daruje radosnu neobičnost, koju s vama dijelim i za koju vjerujem da ju lako i vi prepoznajete, a susreo sam ju u govoru, štoviše, u 'otajstvu nedostatka'.

Polazište današnjoj Radosnoj vijesti - koja nije tek izrečena niti samo upućena nama, nego se ostvaruje na nama u ovome slavlju - polazište nije neko postignuće ili veličina, nije uspjeh ili zasluga, nego naizgled tomu suprotno - nedostatak, neuspjeh, nedostojnost, malenost iz koji izrastaju plodovi: punine, utjehe i sigurne nade. Tako pripadno povijesti spasenja; tako pripadno Kristovu evanđelju i Crkvi, tako očito u svetosti blaženoga Alojzija!
 
2. Sveto pismo od samih početaka povijesti spasenja objavljuje da Bog poziva ljude u ostvarivanje njegova nauma, kojemu je u središtu Božja želja da svi žive ljepotu božanske punine. No, iznimno je nadahnjujuće i ohrabrujuće vidjeti ključne trenutke poziva i odaziva. Nadahnjujuće i ohrabrujuće, jer ne susrećemo nedohvatljivu savršenost, nego tako nam blisku ograničenost.

Poziv prorok Izaija u njegovoj proročkoj knjizi nalazi se tek u šestome poglavlju. Prvih pet poglavlja daje uvid u okolnosti u kojima živi izabrani narod, pod optužbom da je napustio Gospodina. Taj uvod govori o Božjoj srdžbi i o iščekivanju novih vremena.

Izaija susreće Gospodina u godini smrti kralja Uzije. Taj je susret opisan poput viđenja, poput mističkoga iskustva u hramu tijekom obreda krunjenja novoga kralja. Cijeli Izaijin život bit će prožet tim iskustvom otkrivanja Božjega veličanstva koje mu je promijenilo život. Iz toga iskustva i mi u svojim molitvama čuvamo zazive Bogu, triput spominjući njegovu svetost.

Prorok pred tom neizrecivošću prepoznaje svoju nečistoću i potrebu za pročišćenjem, pitajući se kako bi on takav, neznatan i nedostojan, mogao naviještati Gospodina. I Gospodin mu daje dar, nakon čega u njemu živi nepokolebljivost vjere i sigurnosti.

Poniznost, nedostatnost i osjećaj nečistoće preobraženi su u nezadrživu snagu.
 
3. Apostol Pavao, pišući kršćanima u Korintu o temeljnome sadržaju vjere, o Kristovu uskrsnuću, doziva u pamet evanđelje koje im je navijestio, koje su primili, u kome stoje, po kojemu se spasavaju, te dodaje i uznemirujuće riječi: „osim ako uzalud povjerovaste“, a zatim spominje apostole i druge svjedoke, a na kraju i svoj život.

On o sebi piše da je „najmanji među apostolima“, da nije dostojan zvati se apostolom, jer je progonio Crkvu. Osjeća se kao nedonošče, svjestan da je to što jest zahvaljujući Božjoj milosti. Sam o sebi nema pohvala, osim naznake da se trudio i da Božja milost prema njemu „ne bijaše zaludna“.

Postoji, dakle, prema apostolu Pavlu i vjera i milost koje su uzaludne, to jest: isprazne, bez sadržaja, bez svrhe i smisla, vjera koja ne izrasta iz Kristova uskrsnuća, iz njegova dara; vjera koja ne prihvaća svjedočanstva stotina koji su susreli Krista pobjednika nad smrću; vjera svjedoka koji su redom prolili krv za ono što su naviještali i darivali drugima.
 
4. Nakon proroka Izaije i svetoga Pavla, pred nama se otvorila riječ o pozivu apostola. Primijetimo kako i gdje započinje povijest o Isusu s njegovim učenicima. Ta se povijest rađa iz praznih mreža, iz lađa uz obalu i izvučenih na suho.

Ta povijest, za razliku od proroka Izaije, nema početak u hramskome svetištu, u izvanrednim pojavama i objavama. Njezin je početak privlačnost; privlačnost koja je odgovor na ljudske čežnje; Božja privlačnost i Isusov dolazak među ljude koji su čeznuli za puninom.

Početak apostolske zajednice povezan je s Isusovim ulaskom i njegovim riječima iz lađe u Kafarnaumu, s njegovim boravkom s ljudima koji žive svakidašnjost, dijeleći darove radosti i muku koju donosi praznina.

Gospodin i danas susreće ljude i ponovno ih izabire, kao i prvu četvoricu, u redovitosti životne svakidašnjice, u slabostima koje svi dobro poznajemo. Bilo koje stvaranje dojma o neranjivosti ili o besprijekornoj povijest čini nas neozbiljnima i smiješnima. Svaki život na sebi nosi ožiljke ili otvorene rane i, ako je netko istinit, prepoznat će svoje nedostatnosti i prikazati ih Gospodinu.

Jer baš tada najlakše do nas dopire njegov glas: Petre, ne prepuštaj se uvjerljivosti praznih mreža, nego poslušaj istinu u sebi, poslušaj čežnju i nadu. I nakon što mu je Petar rekao: Idi od mene, jer sam grješan, jer nisam dostojan, Isus nije otišao.

Taj Veliki ribar niti potvrđuje Petrove riječi niti ga ne osuđuje. Hrabri ga i vodi na drugu razinu, daleko od prizme grijeha, da bi vidio buduće dobro, da je pozvan biti ribar ljudi.
 
5. Braćo i sestre, Isus i nama govori: Ne bojte se jučerašnje praznine; ona, doduše, ostavlja vidljive rane, ali je puno važnije dobro pred vama. Isus nas pridiže, ima povjerenja u nas, pruža utjehu i govori nam tako da ne zaboravimo nadu sadržanu u riječi: od sada ćeš… To je dio svakoga evanđeoskog poziva, svakoga opraštanja, svake istinske radosti: od sada.

Kada je Isus govorio ljudima uz jezero, vidljivo je da ga budući apostoli nisu slušali, nisu bili dio mnoštva koje je slušalo Isusa. Bili su zaokupljeni svojim brigama, jer nisu imali ništa osim praznih mreža. Nije ih razočaranje potaknulo da idu čuti što im taj učitelj ima reći. Isus je došao k njima i ne traži njihovu pozornost. Traži njihovu prazninu, prazninu i napuštenost lađe, dok ispiru nakupine mulja s dna jezera želeći isprati i svoj neuspjeh.

To uvijek imamo, braćo i sestre: prazninu i neuspjeh. I Gospodin stoji pored nas i traži baš to, kao i od proroka Izaije, od Savla, od Petra i drugih apostola. Nedvojbeno je da su se i jedan i drugi trudili, ali ostala im je nejasnoća, nemogućnosti i poneka uzaludnost.

I baš dok prepoznaju i priznaju te svoje ograničenosti Bog ih obasjava svojim svjetlom, otvara čudesne mogućnosti i daje smisao onomu što su prihvatili srcem, premda ne bez titraja strepnje u njemu, ali s pouzdanjem u Gospodine.

I mi smo to danas učinili, moleći u Zbornoj molitvi: Tvoja nam je milost jedina nada i tvoja zaštita jedina sigurnost. Bog je ušao u naše živote, možda nalik na nesigurnu splav i pokazuje neko novo more.

Svakako da je čudo obilat ulov riba, ali tomu čudu prethodi Isusova ljubav koja ne dopušta da nas zakoče, da nas zarobe naše praznine, rođene iz straha ili umišljenosti.
 
6. Braćo i sestre, razmatrajući život, djela i riječi blaženoga Alojzija na temelju pojedinih predstavljanja njegova poziva i službe, lako se uđe u opasnost da ga se prikaže u nekome 'savršenstvu' koje je daleko od ljudskosti i evanđeoske pozvanosti, daleko od mogućnosti nasljedovanja u životnoj svakidašnjici.

Iz toga može slijediti da poznajemo podatke iz njegova života; da prigodno navodimo njegove riječi; da se koristimo njegovim imenom u tko zna kakve svrhe, ali nam ostaje dalek, prekrasan nebeski cvijet, kojega miris ne dopire do zemlje, do naše svakidašnjice.

Ako pak promotrimo pobliže - a bilo bi vrijedno i sustavno izdvojiti upravo ta Alojzijeva raskrižja, nedoumice i nesigurnosti - predivno je vidjeti one trenutke, misli i riječi u kojima i on Gospodinu, na jedan ili drugi način, ispovijeda svoju malenost, svoju nedostatnost, pokazujući prazne mreže i moleći: Idi od mene, Gospodine! Nisam dostojan… I zatim plodove pouzdanja, neizrecivost koja je vidljiva u riječima i djelima, koja su prazninu pretvorila u puninu.

Da bi svetost bila privlačna, kakva ona uistinu jest, u podlozi moraju ostati vidljive ljudske ograničenosti kojima se Bog poslužio da bi obnavljao i preobražavao živote u zbilju koja odiše vječnošću.
 
7. Zajednica Crkve rađala se, granala se, dozrijevala je upravo na iskustvima susreta s prividnim neuspjesima i s praznim mrežama. Apostoli su to redom kasnije i svjedočili, priznajući da je konačno prevladala Isusova riječ i ljubav nad njihovim dvojbama, pogrješkama, zabludama.

I ne treba boljega primjera od Petra: u ribolovu, u ispovijedanju Mesije, u hodu po vodi, na brdu Preobraženja, pri pranju nogu, u trostrukome zatajenju i u poslijeuskrsnome pitanju o ljubavi.

Mi, Crkva, pozvani da budemo savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac, to jest savršeni po milosrđu, imamo za to primjere, uzore i zagovornike u svetima, kakav je i blaženi Alojzije. I baš zbog toga jer nam je vremenski blizak, utješno je vidjeti Božju snagu i ljepotu Crkve koja progovara u svetima i blaženima.

Blaženi Alojzije ostat će dalek svakomu tko ne gleda njegovu svetost u svjetlu otajstva Crkve. U njoj se, snagom Božjega Duha, prima i predaje dar vjere, uzdanja i ljubavi, tako da mi vjernici u svakome vremenu budemo odraz iste svetosti.
 
8. Rado će se isticati da se blaženi Alojzije zalagao za dostojanstvo svakoga čovjeka, za istinu, slobodu i za pravdu; da je bio vjeran Kristu, Petrovu nasljedniku i Crkvi; da se suprotstavljao pogubnosti raznih ideologija, da je imao srca za siromašne… To i puno drugih dragocjenih pastoralnih i društvenih zauzetosti lako će biti potkrijepljeno primjerima njegovih izgovorenih riječi i učinjenih djela.

Ali, gdje smo mi; mi kao Crkva?

Gospodinu zahvaljujemo za svakoga vjernika i vjernicu koji se žrtvuju i daruju, koji učvršćuju zidove Crkve darovima Duha Svetoga. No, večeras molimo da budemo manje šutljiva i puno vidljivija Crkva koja odražava Kristov lik ispisan i predočen nama toplim bojama koje nam je predao blaženi Alojzije.

Zar nam nedostaje ideologija ili neistina koje razaraju ljudsko dostojanstvo i guše radost naroda i društva? Zar ne vidimo zarobljenosti, nepravde i bijedu koje guraju u ravnodušnost i sebičnost? Zar ne osjećamo opasnosti raslojavanja jedinstva Crkve i naroda?

Očito nije dovoljno samo reći kako je pred zemaljskom vlašću, pred životnim društvenim pitanjima postupao blaženi Alojzije, niti trebamo ostati ukočeni pred pogrješkama i praznim mrežama. Drago mi je kada vjernici osjećaju i kažu da trebamo biti više Crkva, jasniji u izričaju i u stavovima, ne podliježući napastima elitizma i 'zemaljskoga savršenstva'.

Isus apostolima kaže da će loviti ljude; ostat će ribari, jer osim praznih mreža, treba ostati ljepota ribarenja, ljepota valova, škripe barke, mirisa bilja, sunca i kiše. Ali trebaju mu radi radosti i spasenja ljudi, radi naroda…

Možemo li, kao Crkva, ne delegirajući nekoga drugog i ne prebacujući odgovornost, šutjeti pred nametanjima koja zadiru u temelje života?

Smijemo li kao zajednica Crkve ostati nepokretni, kada vidimo da se, metaforički rečeno, i sama 'abeceda života' želi mijenjati poigravajući se i početnim slovima? Kao da se umjesto početka naše životne pismenosti i kulture, umjesto početnih slova: A, B, C, D ili umjesto početka našega glagoljskog pisma: az, buki, vjedi, glagolju (pri čemu prvih devet imena slova nose poruku: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti (na) Zemlji), želi stvoriti neki novi niz početka koji na prvo mjesto stavlja, na primjer, niz: L, G, B, T.

Zar nam je svejedno, dok se političke vlasti ne zalažu za istinu o prošlosti i dopuštaju da na ramenima naroda leži jaram neistina o događajima prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata; dok se ne ispravljaju nepravde ukorijenjene nakon rata protiv Hrvatske (u 90-im godinama 20. st.)?

Zbilja nemamo ništa ni predložiti ni prigovoriti glede raseljavanja Hrvata i glede žurne potrebe istinske otvorenosti domovine Hrvatima iz iseljeništva, u složenosti preslagivanja nepreglednih razmjera u Europi i svijetu?

Jesmo li učinili sve što smo dužni učiniti, dok se mnogočemu oduzima smisao, počevši od odgoja i obrazovanja do širine oblikovanja kulture, s osobitom pozornošću na društvene medije?

Zar kao Crkva nemamo što reći glede sijanja besmisla u tolikim područjima našega života? U nekim sam susretima već spomenuo da u moru raznih (imena) znanosti danas osobito nedostaje jedna. Budući da ta imena redovito završavaju pridjevkom -logija, ova bi mogla nositi ime logologija - 'znanost o smislu'. Ili bi u uvodu u svaku znanost trebalo naznačiti radi čega postoji i koji joj je smisao.
 
9. Možda ćemo u tim nastojanjima morati pokazati samo prazne mreže; možda ćemo priznati da smo se uistinu trudili; možda ćemo morati reći da smo pogriješili, izreći riječi koje skoro ne čujemo u životu Crkve, a pogotovo ne u životu države; možda ćemo morati Gospodina uputiti na praznine koje bole, kao što je i odugovlačenje procesa kanonizacije blaženoga Alojzija, ali nećemo imati izgovor za šutnju i nepokretnost.

Jedno je sigurno: Zagledanost u blaženoga Alojzija i molitva njemu upućena ne sadrži riječ: uzaludno. Njegov zagovor pomoći će nam u da u ispraznosti ponovno pronađemo mreže ispunjene smislom. Amen.