Aktualnosti

 
U imenu trojstvene Božje ljubavi,
u znamenu križa i u Kristovu miru
slaveći oproštaj od našega brata, franjevca, svećenika
fra Ilije Vrdoljaka kličemo:
Hvaljen budi, Gospodine naš!
 
Došli smo na ovo zagrebačko groblje prinijeti hvalu i zahvalu Bogu te biti u zajedništvu s Vama, dragi i cijenjeni provincijalni ministre fra Milane (Krišto), i sa svim franjevcima Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kojima, kao i rodbini preminuloga fra Ilije, očitujemo suosjećanje u tuzi te blizinu u ljepoti nade i proslavi prjelaska u nebesku domovinu.

Hvaljen budi, Gospodine naš! – povezuje u Bogu i zahvalu subratu, bratu, prijatelju, koji nam je ovdje na zemlji svojom prisutnošću i darovima ostavio jasan trag Božjega lica i njegove ljubavi.

Hvaljen budi povezuje redovničku subraću, nas svećenike u biskupskoj i prezbiterskoj službi, u kojima je lijepa i znakovita prisutnost biskupa sisačkoga, mons. Vlade i biskupa željezanskoga, mons. Egidija.

Hvaljen budi povezuje rodni zavičaj Bosne i Hercegovine, ljude s kojima je odrastao, koji su ga odgajali i poučavali, po kojima je osjetio i živio redovnički i svećenički poziv; povezuje redovnike i redovnice; povezuje vjernike u župama u kojima je djelovao: od zagrebačkoga Kozari boka i Sigeta, preko Klanjca, Čakovca, Našica i Rovinja, do austrijskoga St. Pöltena, Salzburga i Beča.

Hvaljen budi! – na vijest o fra Ilijinu preminuću – odjekuje ovih dana diljem domovine i svijeta u zajednicama hrvatskih vjernika, u kojima je postao prisutan po službi provincijala i na razne načine druge načine.

Hvaljen budi, Gospodine naš molitveni je usklik sigurnosti da naše zajedništvo nije prestalo, nego ga dijelimo zahvaljujući Božjemu utjelovljenju i pritjelovljenosti vjernika u Kristu, u kojemu živimo preporođeni za vječnost.

U taj usklik vjerničkoga i franjevačkoga srca ugrađeno je i zajedništvo koje očituje i naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip, koji je poslao svoju sažalnicu koja će sada biti pročitana.
 
 
1. Odabirući čitanja za ovo sprovodno slavlje bio sam vođen tako da je složen navještaj koji nam je progovorio o Božjoj ljubavi u Kristu koji umrije za sve; o nesebičnosti – da ne živimo sebi; o novome stvorenju u Kristu u kojemu se povezuje važnost tjelesnost i njegova raspadljivost.

Progovorio je o čežnji traženja Boga, o suhoći i žeđi; o gledanju slave i o sitosti; o hvali i pomoći te o sigurnosti u sjeni Božjih krila i o privinutosti duše uz Boga.

Evanđelje je spojilo o pozivu apostola na uzvisinu; o bjelini, svjetlu i tami; o preobraženosti i ograničenosti; čuli smo imena Mojsija i Ilije, upućeni na snagu objave danu njima; o zajedništvu i samoći; o preduskrsnoj šutnji i pitanjima; o Očevoj riječi koju povezujemo s krštenjem upravo u danima između svetkovine Bogojavljenja i blagdana Isusova krštenja.

Braćo i sestre, Evanđelja, kao i cijelo Sveto pismo, ali i druge knjige često pokazuju da je u zadnje riječi stavljeno značenje svega ranije rečenoga, prikazanoga, posvjedočenoga. Osjećamo da se na završetku sve razotkriva.

Tako je i s kršćanskim umiranjem. Tamo gdje se čini da zastor prekriva, on se razmiče pokazujući novu sliku. Završetak je tumačenje i svjetlo novoga početka. Svaki nas sprovod o tome pita, a slavlje jača Božjom riječju i primjerima kršćanskoga življenja.

 
2. Spominjem to zbog toga jer je trenutak koji sažima život svetoga Franje Asiškoga zbijen u njegov razgovor sa smrću, u darovani izraz izrečen u njegovu Hvalospjevu: sora nostra morte corporale o „našoj sestrici tjelesnoj smrti“.

Očita je bila njegova nakana da se te riječi pjevaju i pojačaju odnos prema stvarnosti ljudskoga života koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Te riječi utkane na kraj Hvalospjeva ključ su čitanja svega što je prethodno rečeno; riječi koje osamsto godina poslije imaju dodatnu težinu u društvu koje raznim načinima želi prikriti ili banalizirati život i smrt.

Upoznajući Asiškoga sveca sigurno je i fra Iliju oduševljavao Duh koji je nadahnjivao cijeli Franjin život i koji je ostao sažet u tome izazovnom izrazu za kojim se nitko do njega niti nakon njega nije usudio posegnuti, usvojiti ga i očitovati na takav način.

Poistovjećivao se s Kristom u njegovoj ljudskosti i u patnji, prožet Radosnom viješću uskrsnuća. Zahvaljujući Kristovu uskrsnuću, on u trenutku umiranja nije govorio o ostavljenosti, nije govorio vapajem nebeskomu Ocu i o boli koju je podnio za nas, nego hvalospjevom i onom predivnom željom da na kraju zemaljskoga života kuša njemu drage kolačiće, vjerojatno od badema koji prvi cvatu nakon zime.

 
3. O sažetku fra Ilijina života danas govorite vi koji ste mu bili blizu u raznim okolnostima, a ja od susreta i razgovora s njim lako u tome hvalospjevu prepoznajem iskrenu pobožnost i predanost, vedrinu i odlučnost, blagost i odgovornost, poniznost i uljudnost.

Čini mi se ispravnim ustvrditi da je, poput svetoga Franje, život nastojao gledati 'odozdol', prožet ljudskošću i blizinom drugim ljudima, a smrt 'odozgor', Božjim pogledom.

Braćo i sestre, mi ljudi smo uvijek pred izborom, između prepuštanja ništavilu i pouzdavanja u svetu volju Onoga koji je sve. Prihvaćanje Božje volje uistinu je najveća radost čovjeka, neočekivana kao šapat lahora u proročkoj iznemoglosti, kao „soliti dolcetti“, kao okus kolačića, ispečenih ljubavlju, koji u zajedništvu i jednostavnosti ljudskoga prožetog i preobraženog Božjim Duhom premošćuju smrtnost, štoviše smrt postaje pratiteljicom u vječni život.

Hvaljen budi, Gospodine naš!
Amen.