Aktualnosti

 
Draga braćo i sestre!

Evanđelist Luka donosi potresan i veličanstven opis uskrsnoga jutra. Svjedoči kako su žene noseći miomirise, došle na grob Gospodinov, u ranu zoru, još dok je tama ljudske nevjere pritiskala srce učenika. Došle su učiniti ono što se čini za mrtve, pomazati tijelo Onoga za koga su mislile da je izgubio odlučujuću bitku svoga života. U njihovim su rukama miomirisi, a u njihovim srcima žalost i osjećaj poraza.

No ondje, na mjestu smrti, odjeknule su riječi koje su promijenile povijest svijeta: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24, 5-6). Te riječi nisu bile samo blagi ukor ženama koje su došle na grob; one su sudbonosno pitanje postavljeno svakomu čovjeku, svakomu naraštaju i svakomu vremenu.

To je pitanje koje odzvanja kroz stoljeća, probija se kroz slojeve kulture, filozofije i religije, i dolazi do uskrsnoga jutra našega doba.

Čovjek svakoga vremena traži Boga. Traži smisao života. Traži istinu. Traži nadu. No često traži na pogrješnim mjestima, u pogrješnim sigurnostima, oslanjajući se na vlastitu snagu ili na idole vremena. Upravo je to bila drama učenika na uskrsno jutro. Oni su tražili Krista ondje gdje on više nije mogao biti. Tražili su ga u smrti, a on je već bio pobijedio smrt i otvorio vrata novoga života.

I danas se događa slično. Današnji čovjek također traži Krista; često ga čak priziva u govoru o vrijednostima, humanizmu, pravdi i miru. No često ga traži ondje gdje ga ne može naći ili na način na koji ga ne može susresti. Zato riječi anđela ostaju trajno aktualne: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" To pitanje poput svjetla ulazi u tamu naših zabluda, naših lažnih sigurnosti i naših polovičnih odgovora.

Suočimo se s barem tri načina na koja ljudi i danas uzalud traže Krista i dopustimo da nas uskrsno evanđelje preobrati, da iz tražitelja na grobu postanemo svjedoci Uskrsnuloga.
 
I. Tražiti Krista ondje gdje ga nema
Prvo, ljudi često traže Krista na mjestima gdje ne može biti, ili ga ne traže na način koji bi donio susret i život.

1. Tražiti ga u religiji bez vjere. Paradoksalno, Krista neki mogu izgubiti upravo u religiji. Moguće je imati obrede, strukture, tradiciju, pa čak i bogatu povijest i umjetnost, a izgubiti živu vjeru srca. Moguće je govoriti o Bogu, a ne živjeti s Bogom; moguće je spominjati Krista, a ne ljubiti ga. Isus je već upozoravao na takvu opasnost kada je govorio farizejima: "Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene" (Mt 15, 8).

Religija bez živoga odnosa s Bogom može postati samo forma, puka koreografija koja više ne vodi u susret. Tada se Krista skriva iza običaja, iza navike, iza tradicije koja je izgubila svoj duh i postala sama sebi svrhom. Danas neki jesu u Crkvi, ali nisu u Kristu, izvana su uronjeni u crkveno, a iznutra ostaju daleko od Gospodina. Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije u prvom redu religijski sustav, nego susret sa živim Kristom koji ulazi u život, obraća srce, mijenja pogled na svijet, preobražava odnose.

Uskrsno nas jutro poziva da se zapitamo dolazimo li u crkvu ostajući zatvoreni za Božju riječ i za obraćenje. Pristupamo li sakramentima, ali bez želje da dopustimo da nas Krist promijeni iznutra? Tada i nama može biti upućeno pitanje: "Zašto tražite Živoga među mrtvima?" - zašto tražite život u mrtvoj navici, u vjeri koja se ne pretače u ljubav? Krist se ne skriva u formalizmu, nego u srcu koje sluša i prima.

2. Tražiti ga u filozofiji koja isključuje Boga. Drugi način pogrješnoga traženja Krista jest tražiti ga u humanizmu bez Boga. Današnje vrijeme obilježava snažan antropocentrizam: čovjek sebe stavlja u središte, želi sam određivati dobro i zlo, istinu i laž, smisao i besmisao. To je ozračje diktature relativizma koja ništa ne priznaje kao konačno valjano i koja kao zadnje mjerilo dopušta samo vlastito "ja" i njegove želje.

U svijetu u kojem ništa nije apsolutno Krist nekima lako postaje tek ideja, moralni učitelj ili simpatični lik iz povijesti. No uskrsno evanđelje govori nešto posve drukčije: Krist nije ideja - Krist je Živi Gospodin. Podsjeća nas da Krist nije filozofska teorija, nego živa osoba, Onaj koji je "uskrsnuo treći dan" kako je naviješteno u Pismima. On nije plod naše religiozne potrebe, nego božanska Osoba koja nam dolazi ususret, ide pred nama u Galileji našega svakodnevnoga života.

Kršćanin ne bježi od razmišljanja ni od filozofije, ali ne traži konačni odgovor u ljudskoj ideji, nego u Bogu koji se objavio u Kristu. On zna da bez Uskrsnuloga i najuzvišenija misao ostaje nedorečena, jer ne može pobijediti smrt. Uskrs kaže: istina postoji, dobro je moguće, smisao je darovan - u Kristu koji živi.

3. Tražiti ga u legalizmu i duhovnom perfekcionizmu. Postoji još jedan suptilan način na koji neki ljudi "promašuju" Krista. Pokušavaju ga "zajamčiti" opsluživanjem zakona, vlastitim zaslugama, moralnom savršenošću. Čini im se da će, ako ispune dovoljno propisa, ako se pokažu bez mane, imati pravo na Boga. No uskrsnuće nam govori nešto sasvim drugo. Govori nam da spasenje nije rezultat ljudskoga postignuća, nego je Božji dar. Sveti Pavao jasno kaže: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!" (Ef 2, 8).

Milost nije nagrada za dobra djela, nego izvor iz kojega dobra djela proizlaze. Najprije je Božje besplatno djelovanje u nama, a tek zatim naše djelo kao odgovor. Uskrsnuće, stoga, ruši svaki oblik duhovnoga ponosa i samodostatnosti. Susret s Kristom nije odgovor na ljudsko savršenstvo, nego je dar onima koji priznaju svoju slabost i otvore se milosti. Uskrsno je jutro jutro milosrđa. Ondje gdje je čovjek mislio da je kraj, Bog je započeo nešto novo.

Nemojmo Krista tražiti u vlastitim zaslugama, kao da nam on nešto duguje. Radije ga tražimo u poniznosti carinika koji moli: "Bože, milostiv budi meni grešniku" (Lk 18, 13). Uskrsnuli Gospodin ne dolazi da nagradi savršene, nego da podigne pale, izliječi ranjene, oživi duhovno mrtve.
 
II. Tražiti Krista gdje se ne zadržava
Druga pogrješka jest tražiti Krista u okruženju koje nije prožeto uskrsnom radošću i nadom, kao da je kršćanstvo prije svega religija tame, straha i krivnje, a ne svjetla, slobode i preobrazbe.

1. Krist nije u pesimizmu i očaju. Uskrs je pobjeda nade. Ako je itko pozvan biti svjedok nade u svijetu, to je kršćanin. Sveti Pavao poziva Solunjane da ne tuguju kao "drugi koji nemaju nade" (1 Sol 4, 13). Naravno, kršćanin poznaje patnju, križ, suze i napuštenost. Ali zna da posljednja riječ povijesti nije smrt, nego uskrsnuće, da iza Velikoga petka stoji uskrsno jutro.

Za svetoga je papu Ivana Pavla II. uskrsnuli Krist ključ razumijevanja ljudske povijesti. Bez uskrsnuća povijest se čini slijepom, ponekad okrutnom, bez konačne pravde. S uskrsnućem shvaćamo da Bog vodi povijest prema punini, da nijedna suza nije uzalud prolivena, da nijedna nepravda ne će ostati neispravljena. Zato kršćanska nada nije naivni optimizam ni psihološka tehnika pozitivnoga mišljenja. Ona je sigurnost utemeljena na činjenici da je Krist živ.

Ako svoj pogled na svijet crpimo iz trajnoga pesimizma, cinizma ili rezignacije, tada tražimo Krista među mrtvima. Ako je naše kršćanstvo samo sjetno, bez radosti, bez zahvalnosti, bez hrabrosti, onda još uvijek stojimo pred zatvorenim grobom. Uskrs nas poziva da se otvorimo pobjedi nade u srcu; ne zato što je sve lako, nego zato što je Krist uskrsnuo.

2. Krist nije u trajnoj sumnji. Sumnja može biti početak traženja, iskreni vapaj onoga koji želi razumjeti. Ona može imati svoje mjesto i vrijeme u duhovnom rastu. No sumnja ne smije postati trajno stanje, stalni izgovor koji opravdava neodlučnost. Još je starozavjetni Job u tami patnje mogao reći: "Ja znadem: moj Izbavitelj živi" (Job 19, 25). Ako je on, koji nije poznavao puninu objave u Kristu, mogao izgovoriti takve riječi, koliko više to možemo mi koji znamo za uskrsnuće!

Kršćanska vjera nije slijepa. Ona je potkrijepljena svjedočanstvom apostola, mučenika, svetaca, poviješću Crkve koja je kroz stoljeća nosila plodove svetosti i ljubavi. Sveti Pavao jasno kaže: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša" (1 Kor 15, 17). No Crkva kroz dva tisućljeća nepokolebljivo naviješta: Krist jest uskrsnuo, i to je temelj naše vjere.

Stoga, ako se stalno vrtimo u krugu sumnji, ako nikada ne napravimo korak povjerenja, tražimo li doista Krista ili čuvamo vlastitu kontrolu? Uskrsnuli Gospodin poziva nas da iziđemo iz zatvorenoga kruga nepovjerenja i da mu se povjerimo poput učenika koji su prešli put koji je vodio od straha do hrabroga svjedočenja.

3. Krist ne prebiva u grijehu. Uskrsnuće uvijek donosi promjenu života. Susret s uskrsnulim Kristom ne ostavlja čovjeka istim. Tko je u Kristu, nov je stvor. U Kristu staro nestaje, a novo nastaje (usp. 2 Kor 5, 17). Ako nema promjene života, postavlja se ozbiljno pitanje jesmo li doista susreli Krista ili smo samo čuli za njega.

Sveti Ivan Zlatousti u uskrsnuću ne promatra samo događaj Krista, nego i početak novoga života kršćanina. Kršćanin uskrsava s Kristom umirući grijehu i živeći za Boga. Krist ne dolazi samo oprostiti grijeh, kao da briše dug na nekoj apstraktnoj listi. On dolazi preobraziti srce, osposobiti nas da živimo na nov način, u slobodi i čistoći srca. Ako se mirimo s trajnim navezanostima, ako smo navikli na grijeh i dvostruki život, onda tražimo Krista u sjeni groba, a ne u svjetlu novoga života.

Uskrs je poziv na obraćenje. To nije prijetnja, nego dar. Bog nas zove iz tame u svoje divno svjetlo; iz ropstva u slobodu; iz laži u istinu. Uskrsnuli Gospodin stoji pred vratima našega srca i kuca, ali želi ući kao Gospodar koji će sve obnoviti.

4. Krista odbija okupiranost zemaljskim. Svijet je Božje stvorenje, lijep dar, prostor u kojem smo pozvani raditi, voljeti, stvarati, graditi pravednije društvo. No kada svijet postane apsolut, kada zauzme mjesto Boga, odvaja nas od Izvora života. Sveti Pavao piše: "Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu" (Kol 3, 1). To ne znači bijeg iz svijeta, nego preobrazbu pogleda: kršćanin živi u povijesti, ali je usmjeren prema vječnosti.

Ako sve svoje nade polažemo u karijeru, uspjeh, bogatstvo, moć, priznanje i u tim stvarima tražimo konačno ispunjenje, tada tražimo Živoga među mrtvima. Sve zemaljsko prolazi, sve je krhko, sve može u trenutku nestati. Samo ono što je u Bogu ostaje. Uskrs nas poziva da nanovo posložimo ljestvicu vrijednosti: prvo Bog, onda sve drugo. Onaj tko traži "ono što je gore" nije nezainteresiran za zemaljsko. Takav najdublje voli svijet jer ga gleda Božjim pogledom.
 
III. Tražiti Krista na pogrješan način
Treći način pogrješnoga traženja Krista ne tiče se toliko stanja i mjesta, koliko načina. Pitanje je kako mu pristupamo, kakvu sliku Boga nosimo, na što računamo.

1. Obredi bez srca. Liturgija je dragocjena, sakramenti su središte kršćanskoga života. Drugi vatikanski sabor uči da je liturgija vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga (usp. SC 10). No ona je izvor snage samo ako je prožeta vjerom, ako znakovi vode prema onomu što označuju, ako vanjsko izražava unutarnje.

Ako obred postane samo izvanjska gesta, tradicija koju držimo "radi reda", tada gubi svoju životvornu snagu. Tada tražimo Krista u ljusci, a ne u sadržaju, u formi bez Duha. Uskrs nam poručuje: liturgija je mjesto snažnoga susreta s Uskrsnulim, ali pod uvjetom da u nju ulazimo srcem, da slušamo riječ, da sudjelujemo, da se hranimo Euharistijom s vjerom da je to doista Gospodin koji nam se daruje.

Ne zaboravimo da su žene na uskrsno jutro otišle izvršiti obred koji nalaže Zakon prema pokojniku. No Bog im je u tom obredu otvorio oči za novu stvarnost. Neka i naše slavljenje ne ostane na razini ponavljanja, nego neka postane prostor čuđenja, obraćenja, radosti.

2. Samodostatnost. Moderni čovjek često vjeruje da može sam postići sve, da je dovoljno uložiti trud, primijeniti pravu tehniku, slijediti dobar "program". Knjige samopomoći, metode uspjeha, razne duhovne ponude često obećavaju sreću bez Boga, spasenje bez križa. Ali spasenje nije projekt samoostvarenja; spasenje je Božji dar, ulazak u odnos ljubavi.

Sveti Augustin lijepo kaže: "Onaj koji te je stvorio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe" - Bog poštuje našu slobodu, ali spasenje uvijek počinje Božjom milošću. Mi surađujemo, ali ne proizvodimo vlastito spasenje. Uskrs nas podsjeća da je najdublje "naprezanje" kršćanina zapravo otvorenost milosti, znači dopustiti da me Bog ljubi, da mi oprosti, da me promijeni.

Ako Krista tražimo ponajprije u svojim uspjesima, u vlastitoj izvrsnosti, u osjećaju da sve držimo pod kontrolom, ne ćemo ga pronaći. On dolazi upravo u našu slabost, u naše granice, u naše poraze - poput učenika koji su pobjegli, a ipak su, kao takvi, postali svjedoci uskrsnuća. Ne spašava nas naš savršeni plan, nego Božje savršeno milosrđe.

3. Moralnost bez milosti. Biti moralan i pošten vrijedno je i poželjno. No moralnost sama po sebi ne može spasiti. Čovjek se ne spašava po dobrim djelima, nego Božjom milošću koja ga preobražava iznutra. Katekizam Katoličke Crkve uči da je milost "naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog pruža da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga" (KKC 1996).

Uskrs nas podsjeća da kršćanstvo nije puki moralni sustav, nego život u Kristu. Možemo se i bez vjere truditi činiti dobro, ali bez susreta s Uskrsnulim ostajemo na ljudskoj razini, bez preobrazbe srca koju daje Duh Sveti. Kršćanski moral nije prije svega skup zabrana, nego plod ljubavi: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati" (Iv 14, 15).

Ako se zaustavimo samo na moralu, a zaboravimo milost, lako upadamo u osudu drugih, u tvrdoću srca, u samopravednost. Ako pak prihvatimo milost, moral postaje odgovor ljubavi, radost suradnje s Bogom, a ne teret koji nosimo sami. Uskrsnuli Krist želi ne samo da činimo dobro, nego da budemo novi ljudi.
 
IV. Gdje pronaći uskrsnuloga Krista?
Ako Krista ne nalazimo na nabrojenim pogrješnim mjestima i na pogrješne načine, gdje ga možemo naći? Odgovor evanđelja jednostavan je i snažan: Krist je među živima. Možemo ga naći u vjeri i molitvi, u poslušnosti Božjoj riječi, u sakramentima, u zajednici Crkve, u siromasima i malenima - ali uvijek je i u srcu koje vjeruje.

Uskrsnuli Gospodin objavljuje se ženama koje ga traže s ljubavlju; učenicima na putu u Emaus dok slušaju Riječ i lome kruh; apostolima sabranima u zajedništvu, unatoč strahu. On se objavljuje ondje gdje postoji otvorenost, vjera, pozornost na Pisma, sudjelovanje u Euharistiji. Papa Ivan Pavao II. ususret trećemu tisućljeću snažno je pozvao: "Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!" Otvoriti vrata Kristu znači pustiti ga u svoj razum, u svoju savjest, u svoje odnose, u svoje planove.

Draga braćo i sestre, uskrsno jutro pred svakoga od nas stavlja pitanje: Gdje tražim Krista? Tražim li ga u prolaznim stvarima, u ljudskim uspjesima, u ideologijama i modama? Tražim li ga u svijetu koji ne može dati vječni život? Ili ga tražim tamo gdje se doista nalazi - u vjeri Crkve, u sakramentima, u riječi Božjoj, u tišini molitve, u ljubavi prema siromasima, u vlastitom obraćenju?

Anđeli su ženama rekli: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). Neka nas te riječi potaknu na obnovu vjere, da se odreknemo mrtvih sigurnosti, da iziđemo iz vlastitih grobova straha, grijeha i beznađa. Krist nije u grobu. Grob je prazan. Krist je živ. Krist je uskrsnuo. I zato je uskrsna poruka Crkve kroz dva tisućljeća uvijek ista, jednostavna i snažna: Krist uskrsnu! Doista uskrsnu!

Na kojem mjestu svojega života ti danas najviše osjećaš da još uvijek tražiš Živoga među mrtvima?

Svim vjernicima i svim ljudima dobre volje želim: Sretan i blagoslovljen Uskrs!