HR
U Ravenni, prvom odredištu hodočasnika Zagrebačke nadbiskupije na Nacionalnome zahvalnom hodočašću u Rim u Godini vjere, gotovo tisuću hodočasnika okupilo se u župnoj crkvi sv. Ivana apostola i evanđelista na misnome slavlju u ponedjeljak 5. studenoga. Stigli su u Ravennu nakon cjelonoćnoga putovanja iz različitih dijelova Zagrebačke metropolije, koje je proteklo u najboljem redu, osim što je na jednome autobusu u vožnji pukla prva desna guma, ali je uz Božju pomoć i spretnošću vozača autobus sretno zaustavljen, a solidarnošću vozača drugih autobusa kotač je zamijenjen nakon 90-minutnoga truda.
Misno slavlje u crkvi sv. Ivana predvodio je pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u koncelebraciji s varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom i četrdesetak svećenika, a liturgijsko pjevanje predvodili su zagrebački bogoslovi.
„Ovo je hodočašće zahvalnosti za pohod pape Benedikta XVI., zapravo za sve što nas čini Crkvom utemeljenoj na Petru-Stijeni. Ovo je hodočašće u Godini vjere, u kojoj molimo da Gospodin čuva i jača taj svoj dar u nama; u kojoj snažnije poniremo u sadržaj vjere koju ispovijedamo i nastojimo živjeti. Ovo je hodočašće nošeno vjerom koju slavimo i susrećemo jedni druge u ljepoti istoga zajedništva Crkve“, rekao je mons. Šaško u uvodu u euharistijsko slavlje, podsjetivši na poveznice crkve sv. Ivana u Ravenni s Hrvatskom. „Iz Ravenne je biskup Ivan, zvan Ravenjanin, kojega je u 7. stoljeću papa poslao da kao solinski biskup obnavlja crkveni život i nosi kršćanstvo među Hrvatima“, istaknuo je mons. Šaško, podsjetivši na opata Martina i papu Agatona, u čije su vrijeme Hrvati primili dar krštenja i kada im je prenesena kršćanska Blagovijest. „To je poticaj da molimo za svoju domovinu i za nas kao dionike kršćanske kulture ljubavi“, zaključio je mons.Šaško pozvavši nazočne da u euharistijsko slavlje unesu nakane Crkve, nakane hodočašća, te obiteljske i osobne.
Društvo je pred izazovom iskrivljavanja odnosa prema Bogu
Pozvavši u homiliji na razmišljanje o pojedinim dijelovima Vjerovanja, posebice prve rečenice i one koje se tiču života budućega vijeka, mons. Šaško se osvrnuo na ustroj Zahvalnog hodočašća: „U ovome pomalo neobičnom gradu u kojemu je povijest puno toga povezala i sukobila, traži se dubina čitanja. U kratkome obilasku barem ćemo malo zaviriti u kršćansku riznicu koja je progovorila vjerom i umjetnošću na suptilan način, daleko od suvremenih površnosti. Zatim odlazimo u Rim. Sutra u Lateranu, katakombama, bazilici sv. Pavla pred sebe možemo staviti Krista Spasitelja, njegovu žrtvu na križu i Uskrsnuće, sve ono što obuhvaća vazmeni ciklus. U srijedu u bazilici Marije Velike otajstvo Utjelovljenja i Bogojavljenja, odnosno božićni ciklus. U četvrtak u bazilici sv. Petra možemo se bliže susresti s četvrtim dijelom koji se odnosi na Duha Svetoga koji nadahnjuje i vodi, tješi i brani, rađa nove proroke i svjedoke te obnavlja Crkvu. Asiz je prikladno mjesto da u petak razmatramo otajstvo Crkve, zajednice koja živi od onih koji su povjerovali i nesebično predali svoje živote Bogu; da u sebi čujemo glas na koji način živimo svoju pripadnost Crkvi na raznim mjestima kamo nas Bog šalje i gdje nas je posijao, da bismo stvorili vrt njegova kraljevstva, uvijek u svjetlu vječnosti.“
U nastavku homilije mons. Šaško je protumačio značenje teoloških izrijeka, posebice kristoloških, koji su i u Ravenni nosili, i tolike prijepore i sukobe, ali i nadahnuća, polet i stvaralaštvo. Podsjetivši na Papine riječi da danas, i kao civilizacija, i kao Crkva, živimo ozbiljnu krizu vjere, pred izazovom iskrivljavanja odnosa prema Bogu, unoseći stvaranje novih božanstava, mons. Šaško je ustvrdio da je u vrijeme preobrazbe stare rimske civilizacije, njezina zalaska i susreta s nekim drugim narodima, kršćanstvo živjelo u dramatičnosti naglih obrata, ali i da je sve bilo gledano u svjetlu vjere.
„I čini se da je to danas nevažno. No, sva su kršćanska krivovjerja zapravo kristološka, a susrećemo ih i danas. Zar ne čujemo govoriti da je Isus velik i dobar čovjek, ali samo čovjek; zar ne čujemo osporavanje o njegovome postojanju; Krist koji je eventualno predmet povijesnih i socioloških istraživanja? Ovdje nije osporavana vjera u njegov suodnos s božanstvom, ali je bitno osporavano naše učenje o Presvetome Trojstvu. To je nužno povezano i s Blaženom Djevicom Marijom i njezinim mjestom u povijesti spasenja“, nastavio je mons. Šaško napomenuvši da su sva krivovjerja i sukobi u povijesti koji su povezani s njima, kada se uz njih vezao politički ili neki drugi interes, plod površnosti, neosjetljivosti za istančanost razmišljanja, govorenja i djelovanja. „To je velika pouka nama, da ne budemo površni u svojoj vjeri; da ju upoznajemo, da se ne bojimo ispitati ju pred bilo kojim naučavanjem ili stavom“, rekao je mons. Šaško, napomenuvši da su suvremena pitanja iz područja fizike, biomedicina ili drugih znanstvenih područja, slična izazovima tadašnjega doba.
Vjernici su pozvani otkrivati riznice kršćanskoga blaga
Osvrćući se na umjetničku vrijednost svjetski poznatih mozaika u Ravenni, mons. Šaško je kazao da vjera pretočena u umjetnost, ali ponajprije u živote vjernike, govori da sve pripada Bogu te da su vjernici pozvani otkrivati riznice kršćanskoga blaga, ali i da sva umjetnička djela, bez oltara, bez vjernika koji vjeruju, bez stvarne Kristove prisutnosti, ostaju nijema, ali da je vjera ta koja kršćanskim umjetninama daje govoriti; poput strune koju se dirne, poput glazbenog ključa koji otvara melodiju. „Ovaj nam grad svojom starinom jasno govori da su silnici prohujali svijetom, a ono što je ostalo jest govor ljubavi i svjetlo od svjetla u kojima se zrcali najdublji sloj svakoga životnog mozaika“, rekao je mons. Šaško, spomenuvši se poveznice Četvrte križarske vojne, kada je na početku 1202. godine osvojen i opljačkan Zadar i Carigrad, s mozaicima iz 13. stoljeća u bazilici, koji prikazuju prizore odlaska u rat, a za koje stručnjaci tvrde da su se odnosili na zavjetni dar spomenute križarske vojne. S obzirom da je u Ravenni pokopan veliki pjesnik Dante, nakon progona iz njegove Firence, mons. Šaško je istaknuo poveznice Danteovog vjerovanja, kao i zadnje rečenice Raja o „ljubavi koja pokreće sunce i druge zvijezde“, zaključivši: „U toj ljubavi živimo i jesmo, u njoj slavimo euharistiju, zahvaljujući Bogu za njegovu prisutnost u Crkvi i za dar vjere koji nabolje izriče ljubav prema bližnjima“. Nakon misnoga slavlja, hodočasnici su obišli crkvu sv. Vitalisa, mauzolej Gale Placidije, kćeri cara Teodozija I., novu baziliku svetog Apolinara, baziliku sv. Apolinarija u Classi te druge vrijedne spomenike tog važnog grada nekadašnjeg rimskog imperija.
Nastavivši putovanje, hodočasnici su u večernjim satima stigli u Rim.
(N.P.)
