Aktualnosti

Treća srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu održana je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa, 1. veljače 2017. godine, a tom prigodom u Josipovo svetište posebno su hodočastili vjernici karlovačke Župe Presvetog Srca Isusova predvođeni svojim župnikom i karlovačkim dekanom preč. Draženom Karačićem koji je predvodio misno slavlje.

Koncelebrirali su mons. Ferdinand Vražić, preč. Vladislav Mandura, dekan Karlovačkog vojnog dekanata i mons. Antun Sente, ml., rektor Svetišta. Svetu misu pjesmom je animirao zbor Župe Presvetog Srca Isusova.
 
Preč. Dražen Karačić započeo je svoju homiliju s kratkom pripovijesti o rudaru koji se na kraju radnog vremena vraćao tijesnim i uskim tunelom na površinu, ali mu se pritom razbila njegova svjetiljka. U početku je bio sretan i osjećao se slobodno jer nije više morao nositi i paziti na svoju svjetiljku, a i onako je dobro poznavao put kojim je godinama prolazio. Ali u mraku je taj put bio potpuno drugačiji, pa se rudar izgubio i nakon mnogo muke, patnje i suza poželio opet svoju staru lampu i da mu netko posvijetli put prema izlazu.

Preč. Karačić povezao je ovu pripovijest s ljudskom svakodnevicom jer svi smo mi u nekom svom osobnom rudniku i često nam dosadi Bog, Božja riječ i opominjanje i često bismo, umorni od svog života, bacili tu lampu, tu svoju savjest, to svjetlo koje nam pomaže ići tim izlizanim, dosadnim i poznatim putem.

„Došli smo večeras napuniti svoje svjetiljke i potvrditi sa svetim Josipom da bez Boga, bez Božjega poziva, naši osobni i obiteljski putovi postaju labirinti gdje se čovjek brzo izgubi, gdje zaboravi ono najvažnije i gdje često padne i na svoje dlanove i na svoja koljena jer ne vidi izlaza iz svoje situacije“, naglasio je karlovački dekan. Pozvao je vjernike da upute svoje molitve svetom Josipu da ih on nauči kako u užurbanosti današnjeg života čuti Božji glas, kako ga prepoznati, poslušati i krenuti za njim, te kako putovati i postići da budemo bolji.

„Naš život je hodočašće i prepoznavanje Boga u prostodušnosti one svakodnevice. Zapalimo svoje svjetiljke, koračajmo svome domu ohrabreni jer nismo sami. I nemoj nikada poželjeti baciti svoju lampu. Tvoja lampa jest Bog, a ono ulje koje nam večeras daruje sveti Josip jesu vjera i pouzdanje“, završne su riječi predvoditelja misnog slavlja.


 
Prije kraja svete mise svoju vjeru pred ispunjenim Svetištem posvjedočio je Dario Kordić koji je u Haškom zatvoru proveo 17 godina. Dario je opisao kako je u zatvoru pronašao Boga i kako je obogaćen tim iskustvom.

„Mnogo je Božjih zahvata u našoj obitelji. Krunica je bila uvod u sve to, ona je bila najmoćnije oružje s kojim sam došao u Haag. I prepustio sam se Gospodinu u svojoj maloj sobici i On me pročišćivao. Nisam bio ni svjestan koliko grijeha i koliko lošega ima u meni. Bog me odgajao u strogoj ljubavi i bio sam uronjen u tu Božju ljubav. Nakon godinu dana doživio sam živi susret s Bogom i od tada sam znao da mogu izaći iz toga uzništva kao najslobodniji čovjek“, posvjedočio je prisutnim vjernicima.

Posvjedočio je i kako je u trenucima najvećeg zanosa i žara za Gospodina iskusio i velika iskušenja kada mu je supruga na Božić u petom mjesecu trudnoće rodila mrtvo dijete, te kada mu je najmlađu kćer udario motor i teško joj ozlijedio lice. Unatoč tome istaknuo je zahvalnost Bogu jer je i u tim trenucima brinuo i pazio na njih i sve vodio u skladu sa svojim Božanskim planom.

Dario Kordić posvjedočio je i kako je za vrijeme boravka u zatvoru njegova ljubav prema Domovini rasla s Gospodinom i sa zaštitničkom ulogom svetoga Josipa, te da je prepoznao koliko je sveti Josip, u ovih 330 godina od kada ga je Hrvatski sabor izabrao za zaštinika, čuvao i branio Hrvatsku.

Njegova supruga Venera posvjedočila je kako je sveti Josip za vrijeme Darijeve odsutnosti uvijek providio sve što je bilo potrebno za prehranu i odgoj djece, pa i danas ih vodi njima nepoznatim ali njemu poznatim putem.


 
S obzirom da je Treća srijeda pobožnosti održana uoči blagdana Prikazanja Gospodinova kada se slavi i Dan posvećenog života, sve prisutne redovnice dobile su na dar bijelu ružu u znak zahvalnosti za njihovo predano služenje Crkvi i Gospodinu, a ružu je dobio i preč. Vladislav Mandura s obzirom da pripada redovničkom redu Salezijanaca.