Aktualnosti

 

Uz govornike izv. prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, prof. dr. sc. Ivana Malčića, prof. Alemku Markotić na predstavljanju su sudjelovali i gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, umirovljeni vojni ordinarij u RH Juraj Jezerinac, župnik Župe iz Preloga preč. Antun Hoblaj, župni vikar iz Župe sv. Jakoba iz Preloga vlč. Dominik Cestar, župnik župe sv. Klare djevice iz Zagreba, preč. Darko Pužin, kancelar gospićko-senjske biskupije preč. Mišel Grgurić.

Predstavljanje knjige i svetu misu pjesmom su uzveličali mješoviti župni zbor Župe sv. Jakoba iz Preloga. Voditelj programa bio je vlč. Ivan Vučak.

Na kraju predstavljanja knjige obratio se i sam autor knjige mons. Juraj Batelja.

Ta knjiga, kako je rekao mons. Batelja, donosi nove spoznaje o snazi naše katoličke vjere koja se za vrijeme Drugoga svjetskog rata pretvorila u brojna djela kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Ona pred naše oči i pred našu pamet donosi nove spoznaje o bl. Alojziju Stepincu koji je u vremenu mržnje širio ljubav, u okolnostima ratnih stradanja mir, koji bijaše zaštitnik i skrbnik svim ugroženima zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, osobito djeci, ratnoj siročadi. Činio je to kao pastir Crkve zagrebačke, primjenjujući u život načela Evanđelja, osobito Isusovu riječ, »Štogod ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.«

Bilo je to nakon što je osobno, kao građanin, svećenik i biskup, iskusio velikosrpsku diktaturu i prozelitizam Srpske Pravoslavne Crkve u državi Slovenaca, Hrvata i Srba te u Kraljevini Jugoslaviji. U diktaturi nasilja shvatio je da samo u slobodnoj državi mogu biti slobodni i hrvatski narod i Katolička Crkva. Zato je bio za slobodnu Hrvatsku državu, ali bez preferencijalnog političkog predznaka. Rekao je na suđenju 3. listopada 1946.: »Ja sam statistikom u rukama nebrojeno puta dokazivao šefovima beogradske vlade i rekao ako vi ovako nastavite ja vam garantiram da će ta država, kako je i bilo, otići u propast jer hrvatski narod neće dozvoliti da bude bespravno roblje, jedan običan rob koji mora da dobije ikakvu poziciju ili mijenjati vjeru ili služiti inovjerniku da bude siguran za svoj kruh i položaj.«

U završnoj riječi na suđenju, 3. listopada 1946. rekao je: »Nikada nisam odobrio ni jedne jedine nasilne mjere nacista, fašista, ustaša.«

»Ja nisam nikada bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti ikada položio prisegu Paveliću. Ja bih bio, gospodo, obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bi služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji.« To je shvatio hrvatski narod i zato mu pjeva: »S neba ti nas prati, za nas Boga moli, blaženi Alojzije, hrvatski te narod voli!«

Kao promicatelj postupka za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca ne smijem i po savjesti ne mogu biti izdajica te Stepinčeve kršćanske i političke orijentacije. Štoviše, svakim danom postajem sve svjesniji kako su u njegovo vrijeme, a to čine i danas, unutarnji i vanjski neprijatelji, ne birajući sredstva, rušili hrvatsku državu i kršćansku baštinu u hrvatskom narodu.

Kad sam počeo pisati ovu knjigu imao sam za cilj predočiti javnosti činjenice o zbrinjavanju djece, ratne siročadi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i to na temelju priloženih dokumenata i fotografija povezujući ih uz udio zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom zbrinjavanju. Zato molim svakog dobronamjernog čovjeka da pročita knjigu prije izricanja prosudbe o njoj.

Naš Blaženik je izdašno davao materijalna sredstva, poticao ustanove Katoličke Crkve, osobito Caritas, zatim ženske redovničke zajednice da tu djecu prihvate i zbrinu, a istim je žarom poticao vjernike svoje Zagrebačke nadbiskupije da velikodušno prikupljaju za njih hranu i odjeću i da toj djeci u svojim kućama omoguće toplinu obiteljskog doma. Na taj je način zbrinuto više od 10.000 djece ratne siročadi, među kojom su najveći dio bila tzv. kozaračka djeca. U svemu 27.162 djece.

Danas je u Novakima, nekoliko kilometara odavde, postavljena spomen-ploča svećeniku Martinu Gecini, župniku u Rečici, žrtvi komunističkog terora u svibnju 1945. Marko Belinić, pripadnik komunističke vlasti, priopćio mi je kao postulatoru, da ga je tijekom jednog partijskog zasjedanja u Crnoj Mlaki u svibnju 1945., pozvao Lutvo Ahmetović, pomoćnik ministra unutrašnjih poslova FRH, i doveo do jednoga panja na kojemu je svezanih ruku, obučen u reverendi, sjedio nepoznati svećenik. Prema Belinićevu pripovijedanju zaključio sam da bi to bio vlč. Martin Gecina. Ahmetović je uzeo kolac i rasjekao svećeniku glavu uz riječi: »Tako ćemo obračunati s klasnim neprijateljem!« Taj čin i te riječi u skladu su s Belinićevom uputom da se svi nepoćudni »likvidiraju na licu mjesta i bez obzira na dozvolu komande o slobodnom boravku«.

Riječ je o svećeniku koji je u župi Rečica, uz suradnju s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije, po obiteljima u svojoj župi zbrinuo nekoliko desetaka pravoslavne djece, ratne siročadi.

Ubijeni su brojni katolički svećenici koji su spašavali Srbe i druge ljude nepoćudne političkoj vlasti, a zbrinjavali su srpsku, partizansku, muslimansku, židovsku, katoličku djecu, ratnu siročad. Spomenut ću još Matiju Crnkovića, župnika u Ludbregu, koji je po obiteljima u svojoj župi i u okolnim župama zbrinuo više od 2.000 uglavnom pravoslavne djece, a nakon rata pripadnici Komunističke partije peglali su ga užarenim peglama i na kraju ubili.

Kad je odgovorna sestra jedne redovničke zajednice ovih dana zatražila upravu većeg grada u RH da bi na kuću časne sestre ubijene iz mržnje prema Katoličkoj Crkvi Družba podigla spomen-ploču, odgovoreno joj je da može, ali da iz teksta izbace riječi da se zločin dogodio za vrijeme komunističke vlasti i da je njezina žrtva. Dakle, izokrenimo povijest!

Suočen s činjenicama izvrtanja povijesnih činjenica i da se svjedočanstvo kršćanske ljubavi želi baciti u zaborav i prešutjeti, napisao sam ovu knjigu. U njoj su odgovori na lažne i klevetničke tvrdnje koje su širene iz mržnje i ideološke propagande.

Na nekoliko mjesta u knjizi osvrnuo sam se na te laži. Tako jedna spisateljica u svojoj knjizi tvrdi da je »fra Aleksa Benigar pogrešno zaključio u životopisu nadbiskupa Alojzija Stepinca da je nadbiskup Stepinac od godine 1942. do 1944. uspio spasiti ‘od gladi i smrti 6717 djece, od koje 6000 djece čiji su roditelji pravoslavne vjere ili su se nalazili među partizanima’«. Autorica zlonamjerno tumači da je Benigar time bacio »floskulu« koja će se iskoristiti da je upravo Stepinac spasio 7000 pravoslavne djece«.

Tu zlonamjernu tvrdnju pobija afežejka Narcisa Lengel-Krizman koja je znanstveno dokazala da je Caritas smjestio u obitelji »oko 7.000 djece«, a i sâm nadbiskup Stepinac u pismu koje je 18. siječnja 1943. uputio mons. Augustinu Juretiću, predstavniku Hrvatskog Crvenog križa u Švicarskoj: »Domovina [je] sva u ruševinama. Sada imamo na brizi više od 7.000 djece.« Dakle, nije pater Benigar bacao floskule i klevete, već su to činili i čine oni kojima nije do povijesne istine.

Komunistički je režim desetljećima prešućivao činjenice o ulozi Caritasa, katoličkih samostana i nadbiskupa Stepinca i Katoličke Crkve općenito uzevši, u zbrinjavanju ratne siročadi. Ta se djelatnost, na temelju krivotvorina pripisivala aktivistkinjama narodnooslobodilačke borbe, Antifašističkoj fronti žena, simpatizerkama partizana itd.

Posljedice tih rabota bile su da se u vremenu komunističke vlasti »nekritički preuzimalo pojedine ocjene navedene u objavljenim tekstovima i citiranje dokumenata bez njihove provjere, što je uostalom bilo i onemogućeno nenavođenjem izvora«.

Afežejka Narcisa Lengel-Krizman, komunistička povjesničarka, smogla je snage priznati da je prenaglasila ulogu Komunističke partije u spašavanju djece i neke događaje interpretirala jednostrano. Ustvrdila je: »Daljnjim istraživanjima utvrdila sam da su mnogi podatci netočni i manjkavi, neke sam događaje interpretirala jednostrano i donosila ocjene koje danas moram revidirati: prenaglasila sam ulogu Komunističke partije uopće, a osobito kad je riječ o njenom utjecaju u organizaciji Crvenog križa; u cijelosti sam zapostavila prikaz rada Caritasa.«

Štoviše, gđa Lengel priznaje da je ulogu Caritasa trebalo promatrati »bez ideoloških predrasuda« i postala je svjesna da će njezino priznanje zabluda o zbrinjavanju ratne siročadi »izazvati moguće prigovore i polemike, jer se prezentiranom faktografijom, istraženošću i načinom izlaganja dijametralno razlikuje od svih dosad objavljenih radova o toj temi«.

Dakle, revizija hrvatske povijesti potrebna je zbog komunističkih krivotvorina te povijesti. To čini i ova knjiga objavljujući dokumente i fotografije. I ovdje izričem svoje žaljenje što Katoličkoj Crkvi nije vraćena dokumentacija Caritasa, kartoteke i albumi, koje je 28. svibnja 1945. (br. 1836/VII. [sic!] 1945.) bila prisiljena predati komunističkim vlastima.

Rezultati istraživanja prikazani u ovoj knjizi dokazuju da je najveći broj djece u zagrebačkim bolnicama od 1. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1943. bio s područja sjeveroistočne i sjeverozapadne Bosne, iz okolice Đakova, Virovitice, Pakraca, okolice Jasenovca i s Banovine. Zamijećen je i velik broj djece s područja Ramske doline, Uskoplja i Kupresa u Bosni i Hercegovini.

O brizi javnih vlasti za sudbinu ratne siročadi svjedoče i tzv. razglednice mrtvih, posmrtni dokument o svakom umrlom i na zagrebačkom groblju Mirogoj ukopanom djetetu, ratnom siročetu. Baš te razglednice izvorni su svjedok da se o djeci vodila briga, skrb i da su djeca, koja su umrla unatoč liječničkoj brizi ili društvenoj skrbi, dostojno pokopana uz pratnju vjerskog službenika u točno određeni grob pojedinačni ili skupni, a troškove pogreba i ukopa platio je grad Zagreb.

Na temelju provedenih istraživanja može se jasno zaključiti da se u katoličkim domovima koje je vodio Caritas ili katoličke redovnice nije pravila razlika među djecom jer su u njihove ustanove prihvaćana djeca pravoslavne, židovske i muslimanske vjeroispovijesti. Važno je to istaknuti osobito kad je riječ o »Stakleniku«, prihvatilištu za ratnu siročad, koji je uz palaču Nadbiskupskog dvora u Zagrebu dao urediti zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Djeca svih vjeroispovijesti tu su pronašla utočište i otuda slana u bolnice ili su zdrava udomljena u kućama velikodušnih ljudi ili vraćena svojoj obitelji. Neka su djeca bila u bolnici s majkom koja ih doji. To znači da liječnici nisu nasilno odvajali djecu od roditelja.

Ne stoji ni tvrdnja nekih autora da su za ustaškog režima svi Židovi i Srbi bili udaljeni iz Zagreba ili ubijeni. Dio Srba, i muškaraca i žena, pacijenata tada u zagrebačkim bolnicama, vraćen je s puta u Njemačku kamo su bili upućeni ponajviše iz logora u Jasenovcu. Najvećim dijelom riječ je o ženama koje su zbog pojava bolesti izuzete iz transporta i vraćene iz postaja u Mariboru, Grazu i Linzu te upućene na liječenje u zagrebačke bolnice.

Istraživanje je pokazalo da su i osobe koje su radile s djecom ratnom siročadi obolijevale od istih bolesti od kojih su bolovala djeca. Potvrđuju to činjenice da su liječničku pomoć u zagrebačkim bolnicama zatražile časne sestre i osoblje iz dječjih prihvatilišta u Jastrebarskom te civilno osoblje iz dječjih prihvatilišta u Sisku, iz Zavoda za gluhonijemu djecu u Zagrebu, iz Dječjeg doma na Josipovcu, iz dvorane Caritasa u zgradi sv. Jeronima u Zagrebu i drugih crkvenih prihvatilišta za ratnu siročad. Prisjetimo se da se časna sestra Terezija Lukrecija Mlakar, iz Družbe usmiljenki sv. Vinka Paulskoga, Slovenka, r. 3. rujna 1920., zarazila radeći s djecom u prihvatilištu u Jaski i tamo umrla 19. studenoga 1942. rekao je u svom izlaganju mons. Batelja.

Zahvalio je na kraju recenzentima dr. Vlatki Vukelić i predstavljačima, domaćinu, župniku Ivanu Vučaku, Mješovitom zboru iz župe Prelog, te biskupu Vladi Košiću za predgovor knjizi.

Svoje izlaganje mons. Batelja završio je riječima biskupa Košića: “Gospodin naš Isus Krist učio nas je da će nas istina osloboditi. Istina međutim, kao i Pilatu, nije svima ista i sve dok se tolerira više istina odnosno posve suprotnih interpretacija istih događaja, pokazuje se duboka podvojenost, pokvarenost i nespremnost javnih vlasti da se istina otkrije.
 

IKA/Foto: Župa Krašić