Na početku misnog slavlja, obraćajući se Josipovim hodočasnicima, ali i djeci sudionicima oratorija „Josipova obitelji“ te misionarki s. Ivančici preč. Pavlaković kazao je kako njihova nazočnost snažno uprisutnjuje otajstvo Crkve, njenu ljepotu djelotvorne ljubavi širom svijeta. „Večerašnja prisutnost naše misionarke iz Benina, kao i ona svete Majke Terezije iz Kalkute i oca Ante Gabrića SJ u ovom istom svetištu ne tako davne 1978. godine, o čemu svjedoči i njen postavljeni kip u dvorištu svetišta 2018. godine, pred nas životno stavlja Božju riječ koja nam je naviještena“, kazao je preč. Pavlaković te dodao kako misionari pokazuju spremnost, odnosno ljubav prema nasljedovanju Isusa, sa svim svojim dvojbama i nesigurnostima. Ali, kršćani jesu ljudi koji žive nesigurnost pouzdajući se u Krista, sigurni u Bogu. To uvijek mora biti odrednica Crkve, ako želi biti Kristova, rekao je preč. Pavlaković te dodao kako Bog uvijek govori po čovjeku.
„Nije važna boja kože, važno je srce koje ljubi. Želio sam da ovaj naš ‘misijski’ pohod mojoj rodnoj župi i Nacionalnom svetištu pobudi sve nas da više molimo za naše misionare, a na osobit način da nam dadne darežljivo srce da učinimo nešto lijepo za Boga i njegova stvorenja. Svaka naša molitva, žrtva, svaki novčić za tolike siromašne i bolesne, osobito djecu o kojoj skrbi s. Ivančica, donosi radost življenja, a Gospodin uvijek nagrađuje iskrenog darivatelja i želi da svaki od nas to i postane. Stoga ako nismo navezani na materijalno, Bog proviđa ono što je nužno i potrebno, korisno, pa čak daje i obilje. Ako nismo navezani na čovjeka do te mjere da postane uteg našoj slobodi, Bog nam pruža neizmjernu ljubav bližnjih. U toj spremnosti Gospodin nam govori: Bog ne traži isprike, nego slobodno srce. Neka nam sveti Josip, istinski misionar, pomogne otkriti lice našega Gospodina u tolikoj našoj braći i sestrama koji kucaju na vrata našega srca zbog brojnih nepravdi kojima je ranjen naš svijet, a koje u svojoj osobi večeras ovdje ujedinjuje s. Ivančica i svi naši dragi misionari i misionarke“, zaključio je propovjednik.
.JPG)
Pri kraju misnog slavlja s. Ivančica je ispričala jedan događaj iz vremena kad je tek došla u Benin u Afriku. „Ponijela sam sa sobom napolitanke. Jako ih volim i mislila sam da će se svidjeti i djeci u Africi. Pri kraju dana uz dopuštenje svoje poglavarice odlučila sam djeci udijeliti napolitanke. Poglavarica me poučila da svakom djetetu dam samo jednu napolitanku, kako bi imala i za drugi dan. Jer na taj će način djeca i drugi dan osjećati radost. Pri kraju podjele primijetila sam dvije djevojčice kako su drugi put stale u red i ispružile ruku da dobiju napolitanku, a drugu su ruku stavile iza leđa i skrivale već dobivenu napolitanku. Dala sam im opet. Kada su djeca pojela svoje napolitanke, one dvije djevojčice počele su otkidati listić po listić napolitanke i dijeliti djeci. Na kraju je pred njima stajalo dvoje djece, a ostao im je samo jedan list. Prelomile su ga i dale gladnoj djeci, a da same nisu dobile napolitanku ni listić napolitanke. Kada sam to kazala svojoj poglavarici ona je smo mirno prokomentirala kako ovdje u Africi siromašni znaju dijeli hranu i glad. Ovo je samo jedna mala slika života u Beninu“, ispričala je s. Ivančica.
.JPG)
„Kao misionari često upadamo u različite nevolje, stoga nam je ponajprije potrebna vaša molitva. Nadalje, kao sestre brinemo o dva dječja sirotišta i imamo dvije ambulante i treću gradimo. Stoga smo u velikoj materijalnoj potrebi. Dakle gradimo polikliniku za djecu jer je na tom području velika smrtnost djece. Službene vlasti su nas zamolile da napravimo polikliniku, odnosno pedijatriju. Za to nam trebaju financijska sredstva, a i molitva da Bog providi dobre radnike. U tom području već djeluju naše sestre u zemljanim nastambama i u proteklih nekoliko godina već su primile više od 1500 bolesne djece koja su najvećim djelom izliječena u takvim siromašnim i oskudnim uvjetima, a požrtvovnošću naših sestara. Upravo tu želimo izgraditi spomenutu polikliniku za što već imamo osiguranu zemljanu parcelu“, kazala je s. Ivančica.
„Za djecu u Africi u Beninu je potrebno puno toga. No, materijalne stvari nisu jedino što je potrebno. Mi sestre smatramo da je za djecu najbolje da im se pomogne tamo gdje su rođena, da imaju život dostojan čovjeka. Ako želimo pomoći djetetu u Africi, zašto ne bismo pomogli i obitelji djeteta da ta obitelj može svoje dijete odgajati i školovati. A kad to dijete odraste i kad bude sposoban sam donositi odluke neka odluči gdje će živjeti, odnosno posjetiti obitelji iz Hrvatske koja mu je pomogla“, zaključila je misionarka s. Ivančica Fulir. Zanimljivo je i to da je s. Ivančica završila Ekonomski fakultet, radila u struci, te kao volonterka otišla u Afriku, a onda spoznala da želi biti redovnica i nakon što je prošla potrebnu pripravu za život u samostanu kao redovnica se vratili u Afriku gdje djeluje već sedam godina.
.JPG)
U ime Josipova svetišta i okupljeni vjernika koji su za tu prigodu prikupili novčani prilog u iznosu od 1000 eura mons. Sente ml. uručio s. Ivančici Fulir za potrebe izgradnje dječje poliklinike u Beninu.
.JPG)
