Aktualnosti

U Župi Presvetog Trojstva u Svetoj Nedelji drugu godinu se održavaju mjesečne tribine pod naslovom „Hrvatski jezik i njegove ljepote“.

Tribina na temu DRAGUTIN TADIJANOVIĆ: Hrvatski pjesnik robustne priproste dikcije; pjesnik nepatetična slobodnog stiha, održat će se u utorak, 3. svibnja 2016. godine s početkom u 20 sati. Uz župnika mr. Marijana Kušenića na tribini govori Mladenko Spahija, krasnoslovi Željko Žužić, a pjeva Klara Matić.

Dragutin Tadijanović (1905-2OO7) javio se knjigom, najprije u skupnoj zbirci Lirika šestorice (1931) desetinom pjesama, a poslije godinu dana u samostalnoj knjizi Lirika (1931) objavljuje dvadeset i pet pjesama, od kojih neke (Žene pod orahom, Lelija, Balada o zaklanim ovcama, Jutarnja zvijezda pozlaćen orah, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć) ulaze u mnoge antologije. Tako je već u samom nastupu najavljen autentičan lirizam koji će, neugašen, trajati više od sedam decenija pjesnikova rada.

Svoje rane slavonske teme prodahnuo je Tadijanović i nevinošću djetinjeg sjećanja (zbirka Sunce nad oranicama, 1933) i tugom zrelosti (Dani djetinjstva, 1937). Doživljaj djetinjstva Tadijanović kao najcjelovitije izražava ritmom osebujnih slobodnih stihova koji nisu tako sonorni kao Krležini, niti tako škrti kao Šimićevi: melodika njegove fraze više je skandirana, legato je u njegovim stihovima posebno naglašen.

Kritika je odmah postavila pitanje: piše li to „današnji“, zreli pjesnik, koji se samo uživljava u dječju psihu; ili je to izvoran glas onog davnog dječaka, glas koji – uz pomoć pjesnika- doslovno obnavlja nekadašnja zbivanja? A odgovor je posve jednostavan; dao ga je već Vladimir Nazor, jedan od „zainteresiranih“, upozorivši točno da Tadijanovićeva verzifikacija (dakle njegov slobodni stih) „odgovara sadržaju pjesme i u skladu je s pjesničkim osjećajem“. Ništa više ne treba dodati u pohvalu bilo čijeg pjesnikovanja.
 
 
JUTARNJA ZVIJEZDA POZLAĆEN ORAH
Jutarnja zvijezda o nebo pribodena:
Pozlaćen orah viseć na božićnom drvcu.
Rasklopila je snene oči zora:
Djevojčica razmažena, ljutita
Što su je tako rano bukom izbudili
Još neispavanu.
Uzduž potoka jabuke u cvjetanju mirišu;
Na govedima klepke sve su glasnije
Iz bliske niske šikare
Dopire pjesma ptičija
Do uha mom ocu...
A on je ne sluša.
Otac moj oruć viče na konje za plugom
Pa nije ni prmijetio
Kako se sjena konja prostrla do nakraj oranice,
I kako se k nebu iz brazda para uzdiže
Kao tamjan iz dragocjenih kadionica.