HR
Jeste li ikada zamišljali sebe u društvu anđela? Jeste li ikada zaželjeli sedam dana u društvu u kojem vas nitko nikada neće osuđivati, predbacivati vam vašu prošlost, riječi i djela? U kojem vas nitko neće ismijavati ili izbacivati iz „kruga“? Jeste li ikada poželjeli pobjeći negdje daleko od svih? Negdje gdje će biti „sve po mom“? Pa da kad se vratite nestanu svi problemi, rješenja dođu sama, a stvari se čine tako jednostavnim, ŽIVOT POSTANE LJEPŠIM?!
Ja jesam. No, nikada nisam pomislila da bi to moglo biti upravo nešto što se zove „formacija animatora“. Gledala sam na to kao jednu dodatnu obvezu u župi, eksperiment koji sigurno neće uspjeti, sigurno neće zaživjeti, jer - ta tko sam baš ja da mijenjam svijet?
Došavši pred zagrebačku prvostolnicu toga ponedjeljka pomislila sam kako je dobro da sam ondje s prijateljicama iz susjedne župe jer ću bar, eto, biti s njima. Ionako sam se i sama našla tu gdje jesam, sasvim „slučajno“, ne znajući tada kako Bogu ništa nije slučajno...
Kada 
smo stigli na odrediše, u manjoj se količini javila alergijska reakcija na prekomjernu dozu sreće, radosti i oduševljenja prethodne grupe. Pomislila sam kako se ovdje sigurno neću uklopiti. Nakon „dodjele“ anđela prve večeri već se slijedeće jutro osjećala snaga molitve anđela za svoje štićenike, zajedničkih jutarnjih molitava i našeg suživota. Zajednica je zaživjela!
Naši su anđeli neumorano pleli nevidljive niti ljubavi, prijateljstva i zajedništva. Znam da sam se u jednome trenutku pogledala u ogledalu i vidjela osmijeh koji jednostavno nije silazio s lica... Lijegala sam s osmijehom i s osmijehom se budila. Zatim sam se osvrnula i oko sebe vidjela samo sretne i istinski radosne ljude. Bilo je to čudno, baš kao da su nam u obroke dodavali hormone sreće.
U svakoj 
su sjenici rasle male zajednice. Maske su padale, svjedočanstva su se prepričavala, pitanja su se postavljala, svatko je tražio sebe, stvari su isplivavale na površinu, odgovori su se tražili...
Kroz molitvu i rad otkrivali smo mnogo. Uistinu mnogo. Nevjerojatno je kako na Lošinju vrijeme teče nekim drugim tempom. S jedne strane prebrzo prolazi, a s druge pak strane toliko smo puno otkrili jedni o drugima i o nama samima u tako kratkom periodu, što nismo uspjevali u nekim drugim odnosima dugotrajnijeg vijeka. Snaga Duha Svetoga neprestano se prelijevala u svakim zajedničkim zadacima, u svakoj našoj molitvi, pjesmi i radu. S nama su bila i tri svećenika: Marko, Tomislav i Vlado koji su nam, svatko na sebi svojstven, poseban način, svojim iskustvom pomagali u donošenju novih, boljih odluka, proširenju vidika i upoznavanju naše vjere i Boga.
Ova je grupa po mnogočemu posebna. Sazdana je od nevjerojatnih pojedinaca, neustrašivih svjedoka i divnih, pobožnih mladih ljudi. Ova je grupa bila počašćena i prisustvom našeg toliko jednostavnog, skromnog, gostoljubivog, blagog i velikodušnog kardinala Josipa Bozanića te nam je u srijedu upravo on predvodio sveto misno slavlje u kojemu nas je pozvao na zajedništvo, solidarnost, odgovornost, savjest, prepoznavanje bogatstva u našim bližnjima te ohrabrio riječima podrške i pohvale.
Četvrtak je 
bio dan koji se, vjerujem, duboko urezao u srce svakoga od nas. Dan šutnje. Šutnja koja je zlata vrijedila. Šutnja u kojoj smo spoznavali same sebe. Dan je završio prekrasnim klanjanjem pred Presvetim kada je svatko pojedinačno dolazio na susret s Njim. Neki su se osjećali snažnije no ikad jer su u šutnji čuli molitve čitave zajednice, drugi su osjećali Božju snagu i svu Njegovu veličinu i prisustvo u toj maloj bijeloj hostiji.
U petak nam se Kardinal pridružio za stolom nakon objeda kada nas je počastio sladoledom i upoznao svakoga od nas. Kroz tjedan smo posjetili mjesta Veli i Mali Lošinj te pješčani otok Susak gdje smo se zajedno veselili, pjevali i plesali. Svakodnevno bismo imali toliko ispunjen dan da je navečer bilo teško sabrati sve misli i dojmove. Utonula bih u san s hvalom na ustima što sam upravo tu gdje jesam, u ovom malom lošinjskom raju.
Subota je 
bila dan zajedništva. Kroz zajednički je rad trebalo osmisliti kako drugima predočiti ono što smo učili kroz tjedan. Teme naših kateheza bile su sloboda, odgovornost i savjest – tri latice najljepšega cvijeta. Kroz glumu, pjesmu i pokret pokazali smo kako se riječi pretvaraju u djela. I to je ono zbog čega smo bili na Lošinju – kako bismo sve ono što smo naučili, spoznali i doživjeli prenijeli u naše sredine, u naše župne zajednice, u naše obitelji i među naše prijatelje da bismo mijenjali svijet.
Odlučili smo slijediti Krista i hoditi u svjetlosti i to pokazati kroz naše djelovanje. Hvala Ti, Bože, što si nas sve tako čudesno spojio na otoku sreće i mira, zajedno u Kristu. Hvala Ti, Bože, na najljepšim danima mog života, divna si djela učinio!
