Aktualnosti

„Slaveći Naslovnicu i Zaštitnicu ove crkve, u njoj pronalazimo i izvanjske i nutarnje znakove povezanosti sa svetom Katarinom, privrženost Bogu kakva zrači iz duhovnosti i osobnosti Zaštitnice. Zato s pravom možemo reći da je u ovoj crkvi, u zajednici koja se ovdje redovito okuplja i moli sveta Katarina vidljivija, bliža, prisutnija. Ne zaboravimo pritom naraštaje prije nas koji su svojom vjerom i ljubavlju na otajstven način ostali utkani u riznicu kojoj i mi pripadamo“, rekao je zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško na početku misnoga slavlja u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, proslavljajući blagdan sv. Katarine, djevice i mučenice, zaštitnice te drevne zagrebačke crkve 25. studenoga, u nazočnosti brojnih vjernika i pripadnika akademske zajednice koji su se okupili na večernjem misnom slavlju.



Pozdravivši župnika župe sv. Marka i rektora crkve sv. Katarine preč. Vladimira Magića te četrnaestoricu svećenika, predvođenih gornjogradskim dekanom mons. Zlatkom Korenom i dekanom maksimirsko-tranjanskog dekanata preč. Josipom Golubićem, mons. Šaško je pozvao sve nazočne da osluhnu što govori Božji Duh, razmatrajući i slaveći Gospodina u djelima koja je ostvario i ostvaruje po svetoj Katarini, s pouzdanjem u Božje milosrđe i radovanju Božjemu oproštenju.

Govoreći, kako je na početku naznačio „zbog dragocjene neobičnosti ovoga slavlja, zbog onoga zbog čega je kršćanstvo uvijek novo“, mons. Šaško je istaknuo da je vrhunac izgovorene riječi Isusov govor o poslanju njegovih učenika u svijetu koji nadilazi vrijeme u kojemu je izvorno izgovoren i upućen je svima nama, kao odražaj iskustva apostola i kršćana. Tumačeći  poziv u obliku zapovijedi: „Ne bojte se!“, mons. Šaško je prerekao tu zapovijed u „Neka vas ne vodi tjeskoba“, ponajprije zbog Božje prisutnosti; ali i u pozivu da se čuva u sebi dar Duha Svetoga, Božji strah, to jest ljubav prema Bogu koja razlučuje njegovu prisutnost ne bojeći se ljudi, niti kada su neprijatelji, jer u naviještanju i svjedočenju Radosne vijesti Isusovi će učenici i učenice trajno nailaziti na nepovjerenje, zatvorenost, odbijanje i protivljenja, a u tim se okolnostima javlja kušnja da se prešuti nada koja je u nama; da se povučemo i sakrijemo svoju pripadnost Gospodinu.

Navodeći da Isus upozorava da je vrijeme poslanja vrijeme 'apokalipse', ne u iskrivljenome smislu katastrofičnosti, nego u doslovnome smislu – vremenu  otkrivanja, punine Objave, mons. Šaško je istaknuo daje ono što je bilo skriveno vjekovima objavljeno, otkriveno u Isusu Kristu i kao takvo se nastavlja otkrivati u životima njegovih učenika i danas, podsjetivši da istinski neprijatelji nisu oni izvana, nego iznutra; kušnje koje se rađaju u srcu, idolatrijski stavovi koje usvaja kršćanska zajednica, kao i to da u izvanjski neprijatelji uvijek prilika za očitovanje vlastite vjere i one snage koja nas nadilazi, jer dolazi od Boga i da ti neprijatelji ne mogu oduzeti istinski život jer samo Bog o njemu odlučuje.
„A kakav je naš Bog pokazuje slika odnos prema vrapcima i prema kosi na glavi. Lako se pojavi slika jata vrabaca u letu ili na krovovima među kojima jedan ne znači puno. Evanđelje ne kaže da vrapci padaju, jer je Božja volja njihov pad, nego da nijedan ne pada bez nebeskoga Oca. I kada padne na zemlju, nije napušten. Isusovi učenici, dragocjeniji od vrabaca i vlasi, mogu biti progonjeni, ubijani, ali i u tim trenutcima Otac je s njima; u kušnjama je prisutan Gospodin, u trpljenju i Krist trpi“, rekao je mons. Šaško pozvavši na molitvu da Gospodin svakoga vjernika pripremi za priznavanje pred ljudima da je Krist Spasitelj, i to uvijek u krotkosti, bez bahatosti i oholosti, ali u spremnosti na visoku cijenu.
 „Pred kušnjom smo svaki put, kada osjetimo stid i nelagodu priznati se izrijekom ili postupcima da smo Kristovi; svaki put kada se traži naš kršćanski stav o istini ili zauzimanje u korist pravde; svaki put kada se opravdavamo da činimo ono što čine i svi drugi“, kazao je mons. Šaško tumačeći kako nismo nikada izuzeti od kušnja osobito danas, u vremenu u kojemu riječi ne znače puno, a rado se ističu površni slogani ili se pojave 'trendovske' riječi, namjerno nejasnoga značenja koje pokrivaju različite stvarnosti.



U nastavku propovijedi mons. Šaško je analizirao danas često isticanu riječ 'izazov' koja se rado koristi u crkvenome i u društvenome ozračju, okarakteriziravši je da djeluje razumljivo, ali ima takozvani intelektualni odmak, nedorečena je, pomalo prijeteća, a ipak pod nadzorom.
„U hrvatskome je pitoma, jer asocira na zov iznutra, gotovo na poziv, na zazivanje nekoga rješenja. S drugim jezicima nije tako. Engleski challenge otkriva drugo lice. Potječe od starofrancuskoga (chalonge) kojemu je korijen u latinskome pojmu calumnia, što znači kleveta, lažna optužba, protivljenje. Talijanski naznačuje oduzimanje vjere (s-fidare), a njemački Herausforderung je zahtjev, nešto što proizlazi kao očekivano, unaprijed promicano. Možda bi joj najbliža riječ bila skandal, (scandalum) to jest kamen o koji se spotičemo i padamo prema naprijed“, pojasnio je mons. Šaško, zakljčivši da je to dobra slika za suvremeno nastojanje da se u svijetu izraslom na kršćanskoj kulturi pokušava ostvariti napredak, ali i da se čini da se krećemo prema naprijed, a ne vidimo da nam je noga zapela za kamen i da je teško izbjeći pad.

„Susret s kršćanskim mučeništvom jest izazov, ali ne samo izazov za kršćanina koji je pred neprijateljstvom; to je izazov i za sve koji se nađu pred kršćanima koji žive svoju vjeru“, istaknuo je mons. Šaško, podsjetivši da progonitelji umiju izokrenuti smisao činjenica, posijati klevete koje istinu pretvaraju u laž i obratno; promicati sustav neistine podupiran zakonima. Osvrćući se na život sv. Katarine, djevice i mučenice, mons. Šaško je oslikao sveticu koja je ostala u spomenu Crkve kao odgovor na izazov, kao skandal za tadašnje društvo, ali i za današnje. „Imala je sve poželjne pretpostavke za blagostanje: bogatstvo, učenost, ljepotu, ugled. Nisu li to poželjna obilježja za kojima se i danas teži? No, ona je otkrila dragocjenost koja sve to nadilazi, a koju drugi nisu željeli prihvatiti. Zbog toga je trebala postati klevetom protiv istine; trebala je oduzeti vjeru i pred ljudima se odreći života s Kristom, odreći se vječnosti; trebala je pokriti ono što je Bog po Isusu otkrio“, zaključio je mons. Šaško, osvrnuvši se nadalje i na arhitekturu i izgled gornjogradske crkve sv. Katarine „jer u njoj stranice Svetoga pisma i Radosna vijest postaju bliže“. Taj hod nije hod smrti, nego života, pri čemu smo podupirani neobičnim prikazima, koje smo nazvali iluzijom, nastavio je mons. Šaško navevši da „u odnosu na zemaljsku stvarnost barokna i rokoko umjetnost traži načine ostavljanja dojma dubine i prostornosti, koja naizgled ne postoji. Ova se razigranost čini pretjerivanjem i nestvarnošću. A ona zapravo nastoji otkriti ono što je vidljivo očima vjere. Prate nas sveti, redovito u preobraženosti muke i u svjedočenju Krista, sve do oltara i svetohraništa, do središnjega prikaza u kojemu sveta Katarina produžuje Kristov poziv: Ne bojte se. Ne bojte se izazvati kršćanskom istinom i ljubavlju; ne bojte se biti razlog spoticanja onih koji osjećaju ograničenost prolaznoga, ali ga se boje priznati. Ne bojte se biti skandal koji otkriva istinu!“

Nadodavši kako se osjeća da se dogodio obrat, iščašenje u zapadnoj civilizaciji, koji je vidljiv i u odnosu prema svetoj Katarini, a zapravo smjera prema Kristu, mons. Šaško je kazao da danas zvuči skandalozno povezati znanost i svece. „A kako to da je upravo sveta Katarina izabrana za zaštitnicu tolikih učilišta, među kojima i pariškoga sveučilišta Sorbonne, ne zaboravljajući da je i ova crkva bila akademska i bila izabrana za sveučilišnu crkvu“, nadodavši da „novi naraštaji možda ovdje, u ovim razigranim štukaturama i oslikanoj perspektivi mogu prepoznati začetke takozvanoga virtualnoga svijeta, ali ispod toga vanjskoga sloja treba ići dublje, tamo gdje Duh Sveti, koji je od starine zazivan kao virtus Dei – Božja snaga, daje vidjeti svijet u punoj istini“.

Istaknuvši da je ta snaga u zajedništvu s Bogom koje se slavi u jednostavnosti znakova, u zemaljskim prilikama u kojima dijelimo Božju prisutnost; u zajedništvu svojih ljudskih radosti i trpljenja, koje je Krist preobrazio u vječnost, mons. Šaško je pozvao nazočne da se ne boje onih koji ne mogu oduzeti vječni život jer je za pokušaj takvoga oduzimanja potrebno je imati pogled vjere, a da takvi imaju vjere, više ne bi oduzimali nego davali i dijelili drugima.





Na  završetku mise, rektor crkve preč. Magić zahvalio je biskupu Šašku na predvođenju euharistijskog slavlja, kao i svim okupljenim štovateljima sv. Katarine što su se i ove godine popeli na grički brijeg i podali slavu Bogu. Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti akademski zbor crkve sv. Katarine pod ravnanjem Vesne Hećimović.  (N. P.)