HR
Blagdan Srca Isusova ima svoju dugu povijest, tipičnu za izvijanje posebnih oblika štovanja misterijâ naše vjere.
U prvom tisućljeću kršćanstva pobožnost Srcu Isusovu uklopljena je u cjelinu štovanja i čašćenja presvete Osobe Gospodina našega Isusa Krista, odnosno njegove božanske Osobe u dvjema naravima: božanskoj i ljudskoj.
Stoga je ta pobožnost bila više vezana za cjelokupno otajstvo spasenja negoli za određenu pojedinost kojom se to otajstvo ostvaruje.
Dotada je štovanje bilo upravljeno Osobi Isusa Krista, a ne nekom njegovu ponašanju ili gesti. Tako ljubav Božja i ljubav Kristova, oduvijek nazočne u kršćanskoj misli, nisu izražavane odvojenim slavljem.
Tek od XIII. stoljeća nadalje kršćanska se pobožnost, najprije pučka, usredotočuje i na pojedinosti. Tako se razvilo i raširilo promatranje Isusove ljubavi pod pučkom slikom srca kao sjedišta ljubavi.
Sveti Bonaventura (…1274.), zajedno s ostalim franjevcima, znatno je pridonio širenju ove posebne pobožnosti prema Srcu Isusovu. Probodeno Srce postaje predmetom posebnog razmatranja.
Osobito su pak pridonijeli uvriježenju ove pobožnosti isusovac sv. Ivan Eudes (… 1680.), te sv. Margareta Alacoque (… 1690.).
U liturgiju je blagdan uveo papa Pijo XI. Na pragu XX. stoljeća Leon XIII. posvećuje ljudski rod Srcu Isusovu. Značajne su enciklike Pija XI. i Pija XII. o štovanju Srca Isusova.
Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu. To uči II. Vatikanski Sabor kad kaže:
»Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem.« (GS 22).
Tako Knjiga Ponovljenog zakona nam govori da je Bog iz ljubavi izabrao svoj narod i oslobodio ga iz egipatskog ropstva.
Božja ljubav prema Izraelu bila je posvema gratuitna (odmila). Nije ju uvjetovala nikakva prethodna odlika Izraela.
Izrazi te gratuitne, posve milosne ljubavi, jesu izabranje i prihvat Izraela da mu bude »predragi vlastiti narod« (Pnz 7,6). Zato što ih Bog ljubi, Izrael je »narod posvećen Gospodinu« (Pnz 7,6). Dakako, takva Božja ljubav i te kako obavezuje Izraela.
»Zato znaj – kaže Mojsije narodu – da je Jahve, Bog Tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.
A onima koji ga mrze uzvraća izravno njima samima; uništava bez odgađanja onoga koji ga mrzi: uzvraća izravno njemu samome. Stoga drži zapovijedi, zakone i uredbe koje ti danas nalažem da ih vršiš.« (Pnz 7,9-11).
Ako su Izraelci mislili da je Bog samo njih odabrao među svim narodima svijeta, da samo oni budu njegov predragi i njemu vlastiti narod, sada to vrijedi za sve kršćanske narode i za sve ljude koji prihvaćaju Isusa za svojega Otkupitelja i Spasitelja.
Mi smo doista narod posvećen Bogu, jer nas njegova milost i sudioništvo u njegovoj naravi posvećuje i čini kristovskima te na opći način dionicima njegova svećeništva.
Istom u Isusu iz Nazareta Bog je pokazao do koje je mjere spasenje ljudi i svakoga čovjeka djelo čiste Božje ljubavi. Ali u isto vrijeme ta Božja inicijativa jače poziva ljude da budu Božji partneri te s ljubavlju ispunjavaju svoj udio u Božjem planu u suodnosu sa svim stvorenjima. A budući da je Isus nama svoju ljubav dokazao djelima i trpljenjem, sličnu ljubav On traži od nas.
Božje srce traži ljudsko srce. I sam Isus je rekao: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Iv 14,15) koje su obuhvaćene jednom ljubavlju i prema Bogu i prema bližnjemu.
Ako je Bog Ljubav, onda je prva dužnost nas koji smo od Boga rođeni da ostanemo u toj ljubavi. Ta se ljubav povezuje i s poznavanjem Boga, odnosno s vjerom i to do te mjere da poznavati znači ljubiti.
Bogu koji jest Ljubav čovjek treba da uzvraća ljubavlju, ali najčešće neizravno ljubeći druge; sve ljude.
»Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.
U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenoga Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.« (1 Iv 4,7-10).
U središtu svega, dakle stoji Isus Krist kao živo očitovanje Boga, Oca, koji jest ljubav. Isus je utjelovljena ljubav Boga Oca prema nama ljudima. I to Isus cijeli, čitava Isusova osoba, a onda Isus u svom presvetom čovještvu, posebno u svojoj osjećajnosti kojoj je izrazom njegovo Srce.
Sve to nam govori da je Božja ljubav poprimila ljudski lik te se pojavila u zemaljskoj uvjetovanosti nas ljudi.
Zato ni mi ne možemo prionuti uz Duha Božjega i živjeti njegov ljubav drugačije nego u konkretnim suodnosima s našom braćom ljudima. Bilo bi naivno da želimo uživati taj dar ljubavi Božje, a da ne odgovaramo pozivima i izazovima te ljubavi koji prolaze kroz životne potrebe naše braće ljudi.
Otkako je Bog poprimio ljudsko lice te se utjelovio i učovječio, više nije moguće živjeti u dodiru s Bogom, a sebe izuzeti od odgovornih suodnosa s drugim ljudima.
»Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nikad nitko ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav njegova u nama savršena. (...) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,11-12,16).
Isus Krist je, dakle, živa objava Oca koji je Ljubav. On nam to očituje svojom riječju, svojim činima milosrdne dobrote i darom svoga života.
I u tu ljubav On želi uvesti svoje učenike i sve nas. On pristupa nama kao jedan od nas tako da bi uspostavio sinovski odnos između nas i Boga, Oca, iz kojeg pak izvire bratski odnos između Isusa i njegovih učenika.
Zato Gospodin Isus i slavi Oca za darove njegove ljubavi udijeljene malenima i govori nam o međusobnom poznavanju Oca i Sina te ljubazno poziva sve nas u tu svoju školu ljubavi.
»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« ( Mt11,28-30)
Ovdje imamo cijeloga Isusa, odnosno njegov božanski život, svu njegovu istinu i njegov jedini pravi put spasenja. Jednom riječju: imamo svu ljubav njegova Srca.
U tom Srcu će naći okrjepu svi oni koji stenju pod bremenom ljudskih nevolja, strasti i grijeha. Tko stupi u njegovu školu ljubavi naučit će biti ponizan pred Bogom i krotak prema ljudima, jer to je jedini put spasenja i spokoja duša.
Preuzeto s: www.ivanjareka.zupa.hr
