Aktualnosti

Svečano euharistijsko slavlje o svetkovini Majke Božje Lurdske u istoimenoj zagrebačkoj župi 11. veljače predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s domaćim franjevcima te svećenicima Maksimirsko-trnjanskoga dekanata predvođenih dekanom preč. Josipom Golubićem. Budući da se taj dan slavi i kao Svjetski dan bolesnika, biskup Šaško na početku mise pozvao je na zahvalnost za sve njegovatelje bolesnika koji trebaju stalnu brigu i pomoć kod pranja, odijevanja i hranjenja, kao i za liječnike i svo medicinsko osoblje koje pokazuje dragocjenost sebedarja, kao odraz Božjega milosrđa.

Govoreći o Marijinim porukama iz Lurda, biskup Šaško u homiliji je naveo da su prepoznatljive barem dvije: ona o nebu kao jedinoj svrsi čovjeka i ona o borbi protiv grijeha kao glavnom cilju ljudskoga djelovanja. "Čovjek postaje bolji obraćenjem. Društveni ustroji, razni oblici napretka, bez obzira kako ih zvali (znanstvenim, civilizacijskim i sl.) zacijelo imaju svoju veliku vrijednost, ali nikada posvemašnju, nikada apsolutnu. Evo zašto je Lurd postao istinskom oazom za ljudsko tjelesno trpljenje koje u prisutnosti Bezgrješne u izvanrednosti može pronaći ozdravljenje, ono što zovemo čudom, a u svojoj redovitosti pronalazi snagu za daljnji životni hod; pronalazi svjetlo u kojemu se može shvatiti nestalnost i relativnost zemaljskoga života u odnosu na čovjekovu pozvanost da s Bogom živi u vječnosti. Neočekivani izvor vode u Lurdu je odgovor na ljudsku žeđ za istinom. Ti događaji čuvaju mogućnost čuda koje je prognano iz duha onih koji ne vide u ljudskome životu prostor za čudo, za nebo, za Boga", pojasnio je biskup.

Nadalje u homiliji je biskup Šaško protumačio odlomak misnoga evanđelja. Neizrecivost koja je stala u prisutnost triju Marija i apostola Ivana; čudo nad čudima ostalo je u dvije rečenice i pet pogleda. Na križu i pod križem osim olujnoga i bučnoga neba koje je naviještalo otvaranje Isusova boka, iz kojega je potekla krv i voda, postojalo je neizrecivo, jednostavno i ljudsko i baš zbog toga božansko. Postojala su srca ispunjena suosjećanjem i nedvojbeno suze. O njima Evanđelje ne izvješćuje, možda i zato jer su u tome prizoru neizrecive. Večeras ih ne želim preskočiti, misleći ponajprije na Bogorodičinu bol, ali i na bol majčinske brige. U tim suzama ima više istine o životu od svih filozofskih traktata i teoloških izreka; više je života od svih opisa pjesnika i psiholoških profiliranja. Otajstvo ljudskih suza pored suhoga drveta križa na kojemu je niknuo novi život, na kojemu je upaljen oganj Duha, dovoljan da ugrije srca ljudi svih naraštaja, da svijet postaje ponizniji i ljepši. Samo ako prihvati poziv na obraćenje i ako ima sućuti. Istina, čovjek može ostati živjeti bez suza, odlučiti da bude ciničan ili ironičan, da ostane hladan i bezosjećajan. No, svijet nije lijep u suhim očima cinizma i ironije, nego u zagrljaju ljudi koji znaju plakati i suosjećati, rekao je biskup.

"Suha drva našega života na kojima se može ogrijati ljudska duša možemo pronaći samo ako imamo dovoljno suza za radosti i trpljenja svojih bližnjih. Želimo li otkrivati zbilju života, vrijednost njegova početka i kraja; želimo li dobro našim međuljudskim odnosima, ne smije nam nedostajati sućuti. To vrijedi i za naše obitelji i za našu domovinu. Razni problemi nastali su i ostaju nepromijenjenima upravo zato što nema dovoljno sućuti. Bez sućuti nema razumijevanja. Suze su ljestve po kojima Bog ulazi u naše živote i po kojima se u iskrenosti uzdižemo k Bogu. To je privlačno u današnjoj svetkovini – istina o čovjeku; istina o našemu početku na zemlji i o našoj budućnosti u nebu; istina, koja osobito živi u svetištima Gospe Lurdske", posvijestio je biskup.

Providnost je htjela da naš blaženik Alojzije Stepinac s ovoga svijeta u nebo prijeđe uoči ovoga blagdana, noseći posebnu ljubav prema Gospi Lurdskoj. Biskup je spomenuo i njegove riječi u propovijedi prigodom blagoslova liturgijskoga prostora i posvete oltara crkve Gospe Lurdske, 24. listopada 1937. Govoreći o Jakovljevim ljestvama i o svetosti toga mjesta; govorio je o utjecajima i djelima bezbožnoga komunizma, a zatim istaknuo: "Sveta žrtva, koja će se na ovom oltaru Bogu prikazivati, bit će ljestve, po kojima će svaki dan sam Bog, sam Spasitelj silaziti s neba na zemlju i ujedno će preko tih ljestava uznositi naše molbe i naše uzdahe k Bogu".

Biskup je također izrazio radost oko nastojanja da se dovrši tada započeto djelo i nađe načina da se uredi ta crkva za koju je blaženi Alojzije tada rekao: "Tako će biti ovaj oltar za nas besprekidan izvor milosti i dobara za dušu i tijelo. Te će milosti i ta dobra dobiti osobito svi prijatelji i dobročinitelji ovoga hrvatskog narodnoga svetišta posvećenog Majci Božjoj, Kraljici Hrvata. Ovdje neka se razvija posebna pobožnost i posebna svetost u dušama svih vjernika. Ova kripta pokazuje, da će ovo svetište biti na ponos i diku našoj Katoličkoj Crkvi. To je najveće svetište, koje se gradi u Zagrebu".

Vođeni tim riječima, moleći da i u tome djelu budemo praćeni zagovorom naše Majke, ponesimo s ovoga slavlja dovoljno topline, sućuti i čiste vode radosti svima kojima su oči i srca presušila od boli, potaknuo je biskup Šaško.
Nakon popričesne molitve riječ zahvale predvoditelju slavlja, kao i svim svećenicima koji su propovijedali tijekom devetnice, a posebno vjernicima uputio je gvardijan fra Mate Matić, OFM. Euharistijsko slavlje pjevanjem je animirao župni mješoviti zbor. (IKA)