Aktualnosti

Ivan Lastovčić

 

Osvrt bogoslova Marka Torbara na Duhovno-formativni susret na Malom Lošinju

Svakodnevno se moramo pitati: „Što Gospodin želi od mene i čime mogu izgrađivati Crkvu?“
 
„Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se i vraćaju da ponovno počnu svoj tok.“ (Prop 1,7) Ili „sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme“ (Prop 3,1). Ove dvije Propovjednikove rečenice pomogle su mi u razmišljanju za osvrt na proteklih tjedan dana Duhovno–formativnog susreta bogoslova s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, svećenicima Željkom, Andrijom i Mislavom. Zahvalan sam prije svega dragom Bogu i našem Nadbiskupu, koji je inicirao ovaj susret sa željom da svoje vrijeme provede s bogoslovima, kao pastir sa svojim ovcama. Ovdje smo rasli, jačali svoju vjeru, ufanje i ljubav, kroz ovaj Duhovno-formativni susret.

Složit ćete se sa mnom da vrijeme koje smo proveli zajedno, jest vrijeme koje je bilo ispunjeno radošću (dođite i vidjet ćete), zajedništva (ovdje i sada), predanosti (svojih karizmi, svojeg dara), služenja (kroz vlastiti poziv), darivanja (kroz predanje), slušanja (što mi drugi ima reći), šutnje (najvećeg govora), mira (susret s Bogom) ohrabrenja (prijateljstvo), molitve (Gospodin me sluša), promišljanja (što ja kao bogoslov mogu učiniti), traženja (što je najbolje za mene, nas) i nadanja (kada će završiti susret). Naučili smo da je najvažnije slušati druge, kako bismo mogli razumjeti te istinski služiti po uzoru na Isusa Krista. Shvatili smo da je svijet jedna velika parlaonica i da ne ide sve onako kao bismo željeli te da ponekad moramo biti realniji u očekivanjima, a da ono što znamo često puta je malo, ali upravo male stvari učinjene s velikom ljubavlju čine nas predanijima u služenju, gdje svaki dan biramo živjeti autentičnost; gdje nije važno tko smo nego što smo i što možemo biti kroz pitanje za što smo slobodni, a ne samo od čega.

Svi slijede Isusa, svatko na poseban način. Stoga se svakodnevno moramo pitati: „Što Gospodin želi od mene i čime mogu izgrađivati Crkvu?“ To mogu tako da ugrađujem sebe, kao što cigla ima svoje mjesto u izgradnji kuće, a njezina je posebnost da ima svoje mjesto u kući koju je zamislio arhitekt. Kada činimo dobro, u suradnji smo s Duhom Svetim, činimo ono što smo dužni činiti, kao nasljedovatelji dobroga glasa dajemo primjer drugima, izgrađujemo kreposti po kojima postajemo kristolikiji. Ja sam dar drugima, a drugi je dar za mene. To je poziv koji nas svakodnevno treba motivirati u rastu prije svega kao čovjeka za rast zajednice, bogoslovije, župe.

Svi smo pozvani rasti u duhovnoj dimenziji, a to često nije lagano, jer se trebamo dati oblikovati, korigirati. Na tom putu nam pomažu naši duhovnici – svećenici specijalisti u duhovnom iskustvu. Pozvani smo tražiti, da bi našli i rasli. Osobnim radom i nesebičnim darivanjem naših profesora uvidjeli smo da je znati više, zapravo više služiti, prepoznate darove i talente svatko na svoj način valja umnožiti, a svoj studij i daljnji rad svratiti kao svakidašnji pastoral, samoizgradnju na području teologije, gdje bismo trebali biti doma. I kada se nađemo u neizvjesnosti da budemo nesigurni što reći, radije stanimo, razmislimo, i potražimo odgovor.

On će doći onda kada ćemo služiti Gospodinu u predanju na koljenima. Sve je to potrebno kako bismo izgradili svoj identitet, koji se ostvaruje kroz ljudsku, duhovnu, intelektualnu te pastoralnu dimenziju koje u čovjeku čine jedinstvo izgradnje za biti svećenikom. Pastir se može biti, ali kakav? Za to su nam potrebne službe koje postepeno primamo, a samim time uvode i u pastoralni rad. Važno je proučiti sredinu moga djelovanja, zajednicu, sebe i svoje mogućnosti koje moraju biti otvorene maštovitosti kao dara Božjega. Živeći u jednostavnosti života, pozvani smo biti s ljudima, čuti ih da bi mogli reći, ne ostvarivati njihove želje, jer nismo automat u kojeg netko ubacuje novčić, već gledati evanđeoski ono što im Krist nudi, a ne subjektivno. Mi nismo pozvani biti menadžeri već služitelji, odnosno pastiri, a ne najamnici.

Mi želimo ljude vezati na Krista, a ne na sebe, naše je da sijemo da ne da brinemo tko će žeti, jer će se Gospodin za to pobrinuti. U svemu smo pozvani biti vođeni pastoralnom ljubavlju, koja nije ljubomorna, već se raduje kada moj kolega uspijeva, nesebična u darivanju svega onoga što je na izgradnju Crkve. Pozvani smo na originalnost, ali i upozoreni da ne upadnemo u opasnost da u svoj originalnosti tražimo uvijek nešto novo, već prije svega neka nas vodi razboritost u svemu. A odgovornima se pokazujemo upravo onda kada znamo sada kao bogoslovi ili svećenici dobro organizirati svoj dan. Završavam svoj govor ovim riječima, svaki dan neka nas vodi misao koju je većina istakla kao moto: „Služiti Bogu i ljudima!“