Rujanski broj kršćanske obiteljske revije
Kana donosi redovitu kolumnu mons. Stjepana Balobana koja se ovoga puta bavi temom svećeničkoga zajedništva u različitosti. Propituje, među ostalim, odnos starijih i mlađih svećenika te što jedni od drugih mogu naučiti, stavljajući naglasak na pozitivno u njihovoj legitimnoj različitosti. Kolumnu prenosimo u cijelosti, a novi broj Kane potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti, svojim župama ili naručite u web knjižari, kao
tiskano (13 kn) ili pak kao
eIzdanje (10 kn).
Ljetni su mjeseci, lipanj i srpanj, mjeseci svećeničkih ređenja i mladih misa. Istodobno to su mjeseci proslava
obljetnica svećeničkih ređenja ili jubileja: srebrnih (25 godina), zlatnih (50 godina) i ponekog dijamantnog (60 godina). Što vrijeme dalje odmiče, to je i u Hrvatskoj sve manje novih svećeničkih ređenja, a sve više proslava svećeničkih jubileja. To, drugim riječima, znači da je sve manje mlađih, a sve više starijih svećenika. I svećenička ređenja i proslave obljetnica ređenja stavljaju u prvi plan
ulogu i mjesto svećenika i u crkvenom i u društvenom životu.
Prividi svećeničkog zajedništva
O životu i radu svećenika s obzirom na druge i njihov javni život često se raspravlja, i to uglavnom pod negativnim vidom, napose u civilnim medijima. Međutim, tema odnosa
među samim svećenicima ostaje po strani ne samo u ’javnom diskursu’ nego, nažalost, i među svećenicima u njihovim formalnim i neformalnim druženjima. Prevladava privid da je
svećeničko zajedništvo samo po sebi razumljivo te o tome nije potrebno razgovarati i temeljitije raspravljati. Privid je dvostruk.
Prvi, sa strane vjernika koji to zajedništvo najčešće doživljavaju kroz okupljanje i broj svećenika na pojedinim crkvenim svečanostima. Tako je za vjernike na ’crkveni god ili proštenje’ često važnije koliko se svećenika okupilo oko oltara nego primjerice propovijed ili poruke koje određeni blagdan nudi.
Drugi, među svećenicima i općenito među crkvenim službenicima prevladava također privid da je svećeničko zajedništvo samo po sebi razumljivo te se u skladu s tim od svećenika ’očekuje’ da žive to zajedništvo u dekanatu i na drugim crkvenim razinama u kojima svećenici djeluju. Istodobno na svećeničkim susretima prevladavaju druge teme koje se uglavnom tiču života i djelovanja svećenika s obzirom na
druge članove crkvene zajednice, primjerice obitelj, mladež, uloga i mjesto vjernika laika u Crkvi i u društvu…
Stariji i mlađi svećenici: legitimna različitost
Kao u svakoj drugoj tako je i u svećeničkoj zajednici jedne (nad)biskupije ili krajevne Crkve iznimno važan
odnos starijih i mlađih svećenika. Oduvijek je to u Crkvi bila zanimljiva i izazovna tema o kojoj se nerijetko raspravljalo više ’neformalno’ i u manjim skupinama nego pod formalnim i organiziranim vidom. Držim da je najprije potrebno posvijestiti činjenicu da postoji
legitimna različitost između mlađih i starijih svećenika, i to pod različitim vidovima, od načina razmišljanja, argumentiranja, teoloških pristupa do načina ophođenja i odnosa prema institucijama i autoritetu kao takvom. No ta različitost može biti i jest
obogaćenje, ali može biti i
velika zapreka prijeko potrebnom zajedništvu. Stoga mi se čini iznimno važnim staviti naglasak na ono što
je pozitivno u toj legitimnoj različitosti.
Što stariji svećenici mogu naučiti od mlađih?
Ovdje je važno podsjetiti na
životno iskustvo koje govori da mudar i razborit čovjek uči cijeloga života. Mlađi čovjek, pa tako i svećenik, posjeduje energiju, hrabrost, spremnost na rizik u poduzimanju novih inicijativa, što je danas iznimno važno. Nadalje, posjeduje fleksibilnost i spremnost za komunikaciju u medijskom prostoru koja se može pozitivno iskoristiti u pastoralne svrhe. Mlađi svećenici posjeduju nerijetko zadivljujuće snalaženje u novim društvenim i crkvenim okolnostima i novonadolazećim pastoralnim izazovima. Oni su spremniji na promjene i u tom kontekstu nude Crkvi životnu, svećeničku i pastoralnu dinamičnost koja nije toliko prisutna kod starijih svećenika.
Što mlađi svećenici mogu naučiti od starijih kolega?
Stariji pak svećenici u Hrvatskoj posjeduju iznimno važno iskustvo života u dvama posve različitima društveno-političkim sustavima, bivšem, komunističkom i u današnjoj demokraciji koja se susreće s brojnim zaprekama. Upravo to
dvostruko iskustvo može biti od ’blagotvorne pomoći’ mlađim svećenicima u njihovu razvoju i sazrijevanju, kao i njihovu doprinosu sadašnjemu svećeničkom zajedništvu. Jedna od važnih značajki starijih hrvatskih svećenika jest
idealizam u zvanju i vjernost svećeničkom pozivu, Crkvi i narodu. Za današnje vrijeme čini mi se važnim naglasiti iskrenu
koncilsku otvorenost i naslonjenost na duh Drugoga vatikanskog koncila starijih svećenika koja je omogućila da Crkva u hrvatskom narodu
bez većih problema prođe kroz postkoncilska previranja, što nije bilo slučaj u nekim drugim krajevnim Crkvama u Europi. Stariji su svećenici živjeli svećeničko zajedništvo koje nije bilo ’isključivo osobno prijateljstvo’, već iskren, kritičan odnos i komunikacija između svećenika, ali i otvorena i zdrava komunikacija između svećenika i biskupa. Svećeničkom zajedništvu u postkoncilskim godinama pridonosilo je i permanentno obrazovanje svih svećenika bez obzira na dob, a u kojem su aktivno sudjelovali profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
Svećeničko se zajedništvo i danas
može graditi na temelju različitosti između mlađih i starijih svećenika. Trebamo težiti idealu, a to je da se ujedine mladost i iskustvo,
nova et vetera, no za to su potrebni otvorenost, povjerenje, poniznost i nadasve istinska vjera.
