Aktualnosti

Odgojiteljice u vjeri s područja Zagrebačke nadbiskupije, Sisačke i Bjelovarsko-križevačke biskupije provele su radnu subotu 28. travnja 2018. na stručnome skupu u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi.

Oko 40 odgojiteljica okupilo se poslušati predavanja i isprobati rad u radionicama na temu Isusove prispodobe, a okupljeni skup pozdravila je i uvodnom meditacijom u rad uvela prof. dr. sc. Valentina Mandarić kao domaćin susreta. Odgojiteljice je u ime Agencije za odgoj i obrazovanje pozdravio viši savjetnik Dalibor Adžić, a skup je svojim dolaskom podržala i viša savjetnica mr. sc. Gordana Barudžija.

Dva bloka nadahnutih predavanja održao je doc. dr. sc. Taras Barščevski, koji je nastojao odgojiteljicama približiti osnovnu problematiku i teme prispodoba, kao i konkretne primjere koje će one zatim moći prenositi svojim odgajanicima.

Naglasio je na početku izlaganja misao da su prispodobe poput ogledala – u njima se osoba ogleda i osobno se stavlja u kontekst prispodobe kako bi mijenjala vlastiti život. „Prispodobe nas izdaju“, naglasio je prof. Barščevski, one govore o nama i našem odnosu s Bogom, o našem mišljenju o Bogu.

Prispodobu o sijaču predavač je naglasio kao najvažniju za odgojitelje i učitelje, jer ona govori o neuspjehu koji se doživljava kad nas drugi (koji bi trebali slušati) ne slušaju. Istaknuo je nekoliko važnih načela: prispodoba je istinita priča i to je moja priča (koju trebam proživjeti kroz ogledalo sebe), prispodoba je i poziv upućen meni na obraćenje, a ujedno ističe i neodgodivost obraćenja; one nas uvlače u svetu povijest koja se temelji na nadi našega spasenja i stoga je ujedno i pitanje života i smrti.

Smrt je prisutna u svakoj prispodobi, ističe predavač, jer ona sada odlučuje o mojoj vječnosti. Navedene su kroz predavanje i neke primjedbe o prispodobama (poput njihovog određenja samo prema književnoj vrsti ili kao širi pojam, zatim pojednostavljenja prispodoba – iako one nose značenje za vjernika, ne za znanstvenika; kroz problem krivih naslova koje stavljamo nad prispodobe i koje nas navode na krive zaključke o glavnim akterima u prispodobi te činjenice da prispodobe uvijek nose neko skriveno značenje u zagonetkama kako bi otkrile najdublje istine o Bogu i čovjeku).

U dugome je predavanju prof. Barščevski konkretizirao prvo izlaganje kroz nekoliko ključeva interpretacije, gdje već sam tekst nosi ključ za svoje iščitavanje, a tu su i slojevi koje nose autor prispodobe (najprije Isus, pa zajednica kojoj je upućena, a na kraju i evanđelist koji ju je zapisao) te čitatelji kojima Bog preko prispodobe osobno govori.

Naglasivši da je prispodoba objava, a ne logički zaključak, predavač je istaknuo dva ključa za čitanje prispodoba, i to kroz vizualizaciju teksta i važnosti da se u njima nađe ono što je „nenormalno“, što odskače od uobičajenoga iskustva (poput stostrukog roda koji se spominje u prispodobi o sijaču).

Nakon kratke pauze i osvježenja odgojiteljice u rad nastavile u kreativnim pedagoškim radionicama pod naslovom Zemaljske priče s nebeskim značenjem koju je vodila Irena Greb sa suradnicama iz DV Duga Resa te Isusovi putokazi prema Ljubavi, koju je vodila Snježana Catela sa suradnicama iz DV Vrapče u Zagrebu.



Kroz praktičan rad odgojiteljice su dobile mnoštvo kreativnih ideja i metoda za rad s prispodobama (kroz glazbeno, scensko, likovno, opažajno-praktično, govorno i meditativno stvaralaštvo).

Cilj je obiju radionica bio uočavanje vrijednosti, ljepote i snage Kraljevstva Božjeg, kao i pouzdanja u Boga koji ljubi čovjeka te ljubavi ljudi prema bližnjima.