HR
U sklopu hodočašća u Vukovar, svećenici Zagrebačke nadbiskupije i pomoćni biskupi zagrebački mons. Valentin Pozaić, mons. Ivan Šaško i mons. Mijo Gorski, predvođeni zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem i đakovačko-osječkim nadbiskupom mons. Marinom Srakićem, pohodili su Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata.
Službu Riječi kod središnjeg spomenika predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić. U svojem nagovoru okupljenim je svećenicima progovorio o žrtvama koje su svoje nedužne živote položili za Domovinu. Naglasio je i kako nas njihove žrtve pozivaju na oprost i molitvu za trajni mir u našoj Domovini. Svoje hodočašće svećenici Zagrebačke nadbiskupije završili su molitvom Večernje u đakovačkoj katedrali, koju je također predvodio nadbiskup Srakić.
Za galeriju fotografija kliknite ovdje
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
NAGOVOR ĐAKOVAČKO-OSJEČKOG NADBISKUPA MONS. MARINA SRAKIĆA
Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasna i velečasna gospodo svećenici i đakoni i bogoslovi. Danas ste prošli, istina autobusima i osobnim kolima, križnim putem kojim su koračali stanovnici grada Vukovara i njegove okoline u mjesecu studenome 1991. godine, dok su pobjesnjeli i pijani osvajači pjevali osvetničke pjesme. Prisjetimo se križnog puta zarobljenika koji su odvedeni u koncentracijske logore i ondje mjesecima nevini čamili...
Prisjetimo se križnog puta ranjenika, bolesnika i bolničkog osoblja Vukovarske bolnice te drugih zarobljenika koje su vodili ili vozili na klanje u Ovčaru ili druge masovne grobnice. Prisjetimo se križnog puta stanovnika obližnjeg Lovasa koje su povezane žicom tjerali preko minskih polja, prisjetimo se križnog puta i drugih naših dragih koji su mučki poubijani širom Slavonije, Baranje i Srijema...
Sjećanja na te stravične događaje isprepliću se s osjećajima koji nas obuzimaju dok stojimo pred ovim križem. Nas spontano prožimaju osjećaji tuge, boli, tjeskobe, gorčine, odvratnosti, ali i nade, vjere i ljubavi. Tužni smo zbog stradanja naših dragih, i ponovnog proživljavanja onoga zla kroz koje smo prošli. Obuzima nas i osjećaj gorčine zbog neodgovornog ponašanja svjetskih velesila koje nisu odlučno i na vrijeme spriječile tragediju Vukovara.
Što više, njihovi su se predstavnici šetali ulicama Vukovara u isto vrijeme dok su nevine građane vodili na stratište i bez suda ubijali na najmučkiji način, da bi onda poput Pilata prali ruke izjavljujući da su nevini u krvi tih pravednika. Prožimaju nas osjećaji odvratnosti nad pokvarenošću onih koji su nakon tragedije Vukovara organizirali turistička putovanja u ovaj grad da svojim i inozemnim znatiželjnicima pokažu što je od ovoga lijepoga grada učinio njihov zamračeni um i prazno srce.
Mi ne možemo i nećemo zanijekati prve osjećaje, ali ne želimo ni to da oni nama obvladaju. Poginulima koji su pokopani na ovom groblju i na drugim stratištima širom naše domovine iskazujemo pijetet. Životi koje su oni položili za vrednote slobode, istine pravde i mira obvezuju nas da se ne zaustavimo ni na zbivanjima iz 1991. godine ni na osjećajima ovoga trenutka, jer bi to bila jeftina manipulacija sa žrtvama koje su oni podnijeli i jer bi osjećaji nužno prerasli u mržnju i osvetu.
Tada bismo ovaj grad, ovu svoju prekrasnu domovinu Hrvatsku i svoj život pretvorili u prokleti začarani krug kojemu bismo mi sami bili najjadnije žrtve. Njihov čin nije bio plod fanatizma i nerazumnog samoubojstva nego izričaj njihovog “Creda” u domovinu koju su voljeli i kojoj su htjeli osigurati više slobode, pravednosti i mira. Oni nam danas zajedno s raspetim Kristom poručuju da ne traže osvetu nego mir i ljubav, traže oproštenje i društveno zalaganje u izgradnji domovine. Oni nam poručuju da prihvatimo Kristovu riječ: "Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio".
On to nije samo govorio i na to pozivao, nego je i sam pokazao primjerom dok je visio na križu i molio: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Lk 23,34). To je preduvjet naše vedrije budućnosti. To će biti preduvjet sveobuhvatne obnove ovoga grada i našega naroda koju svi priželjkujemo.
Sve te patnje želimo sjediniti s patnjama Krista patnika. I ne želimo da ovo hodočašće završi s tmurnim mislima pokapanja, nego nadom u uskrsnuće. Ovaj križ koji se rastvorio da kroz njega gledamo nebo nije prije svega podignut «Palima», nego: «Onima koji će uskrsnuti – Resurrecturis». Na tu nakanu upućujemo svoje molitve Gospodinu.
