Aktualnosti

Dan otvorenih vrata našeg Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa koji se održava svake godine, a ove se održao u subotu 13. svibnja, svojim sadržajem i namjerom poručuje mnogo toga.

To je dan susreta, susreta u kojem naši dragi gosti, naše obitelji i prijatelji, dolaze iz ranih dijelova Lijepa naše kako bi vrijeme proveli sa svojim sinovima, bogoslovima. Iz tog susreta nerijetko niču i novi susreti, nova poznanstva i prijateljstva. Takav je susret stoga i zajedništvo, jer oni koji nas posjećuju nisu samo skupljeni nego su i okupljeni, prije svega oko Krista kojeg slavimo u euharistiji.

Nadalje, Dan otvorenih vrata je i jedna velika zahvala jer svojim angažmanom, pripremom i organizacijom, od programa, preko uređenja okoliša pa sve do brige za okrjepu naših gostiju, želimo svima koji nam dolaze iskazati jedno veliko priznanje, na tome što su bili i što jesu uz nas. Sve navedeno čini Dan otvorenih vrata i svjedočanstvom poziva, obitelji, prijateljstva i zajedništva koji ukazuju na to kako poziv upućen bogoslovu nije samo njegova stvar nego iza svakog poziva stoji toliko mnogo ljudi: majke i očevi, djedovi i bake, rodbina, kumovi i prijatelji, a ponajprije Bog koji ga je pozvao u službu navjestitelja nade. Nerijetko su na molitvu sklopljene ruke naših najbližih, i tiho svjedočanstvo svakodnevnog života, Kristovom pozivu otvorili vrata u srca mladih ljudi.
           
U tom duhu, bogoslovi su svoje drage goste počeli iščekivati već oko 8 sati ujutro, kako bi se zajedno s njima uputili prema Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati. Ondje je, u crkvi Presvetog Srca Isusova, euharistijskim slavljem kojeg je predvodio rektor Anđelko Košćak, a na kojem su koncelebrirali i naši poglavari i duhovnici, započeo Dan otvorenih vrata. U odnosu na prošle godine kada je misa bila slavljena u zagrebačkoj katedrali, na Šalati je bila novost. Rektor Anđelko Košćak izrazio je radost što smo dan započeli ondje gdje su mnogi bogoslovi i svećenici, nekada i danas, započinjali svoj put služenja Gospodinu, braći i sestrama u vjeri.


           
Po završetku misnog slavlja, krenuli smo prema bogosloviji gdje je bila pripremljena zakuska i okrjepa, a zatim je krenuo bogati program u dvorani Vijenac. Nakon uvodne riječi voditelja, a ove godine su to bili bogoslovi pete godine, Mišel Kovačević i Dario Kral, Oktet zagrebačkih bogoslova otpjevao je pjesmu „Evo dolazim Gospodine.“

Nakon glazbenog broja, okupljenima se ponajprije obratio rektor Anđelko Košćak koji je izrazio spremnost poglavara da bogoslove i dalje, snagom svog svećeničkog zvanja, usmjeravaju, prate i potiču na njihovom putu poziva. Istaknuo je kako su obitelj i prijatelji i sami svjedoci poziva, nečeg velikog što se događa u svakom bogoslovu, a jednako su tako i svjedoci vjere pred svijetom. Pozdrav je zaključio riječima dobrodošlice na otvorena vrata koja su otvorena „jer nas Krist na to potiče i poziva.“
           
Nakon rektorova pozdrava, uobičajeno je da u ime bogoslova goste pozdravi i jedan od bogoslova pete godine. Ove godine, ta čast pripala je Marku Domiteru. Svoj pozdrav povezao je s evanđeoskom zgodom u kojoj su Josip i Marija po povratku s hodočašća u Jeruzalem. „izgubili“ dvanaestogodišnjeg Isusa. Isus, s kojim nikada nisu imali problema tog puta je, bez njihova znanja, ostao u Hramu. Tim ostankom u kući svoga Oca, Isus je Mariji i Josipu uzdrmao njihovu svakodnevicu i redovitost.

Na tragu ove zgode, zasigurno je i odluka bogoslova da krene putem nasljedovanja Krista i ostane u bogosloviji, mnogima od njihovih najbližih bila i izazov koji postavlja mnoga pitanja i nedoumice, brige, sumnje i strepnje. Na toj brizi i strepnji, bogoslov Marko je obiteljima zahvalio, prepoznajući u njima znak brige i pažnje za brojne sinove koji su odlučili slijediti Isusov zov. No, zaključio je, ta odluka nikako ne znači prekid odnosa s najbližima nego još veći blagoslov i snažniju Božju blizinu.
           
Nakon riječi pozdrava, pozornicu je ponovo preuzeo Oktet koji je izveo skladbu Ave Maria Ivana pl. Zajca, velikana hrvatske glazbe čijeg se lika i djela ovih dana, povodom 150. obljetnice izvedbe herojske pjesme „U boj!“ rado spominjemo. Uslijedilo je predavanje koje je održao prof. dr. sc. Anton Tamarut, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta, a tema predavanja ticala se svetog Josipa.



Odabir teme bio je i više nego prikladan. Naime, 19. ožujka 2017. kardinal Josip Bozanić proglasio je Godinu sv. Josipa u Zagrebačkoj nadbiskupiji i to povodom 330. obljetnice otkako je ovog tihog zemaljskog skrbnika Isusa iz Nazareta, Hrvatski sabor proglasio zaštitnikom Kraljevstva Hrvatske. Uz to, sv. Josip svakako je primjer očinstva, muževnosti, odlučnosti i vjernosti pozivu po čemu i samim bogoslovima može biti velik uzor na njihovu putu.

Profesor Tamarut svojim je izlaganjem skrenuo pozornost na tog sveca kojeg tako često, a posebno u kontekstu Adventa susrećemo ali malo o njemu znamo. Iako u Svetom pismu nije zapisana niti jedna njegova rečenica, odluke sv. Josipa bile su itekako rječite. Upravo tim svojim odlukama, odlučnim zalaganjem za vlastitu obitelj koju je ljubio, spremnošću da se preda i povjeri Otajstvu koje ga nadilazi, Josip je svoju ulogu u Božjem planu spasenja izvršio na junački način. Današnjim rječnikom rečeno, Josip bi zaslužio Oscara za najbolju sporednu ulogu, zaključio je prof. Tamarut.
           
Nakon izlaganja, uslijedila je kratka pauza, a zatim i predstava, kajkavska humoreska, pod nazivom (Ne)običan poticaj? (Mlada misa Ključaričevoga Štefeka). Na predstavu smo posebno ponosni jer su je u cijelosti pripremali sami bogoslovi. Tekst i scenarij napisali su bogoslovi Matija Novački i Kristijan Tušek, a glumili su mnogi bogoslovi od prve do pete godine formacije.



Sama predstava nastavak je životnog i bogoslovskog puta mladog Štefeka (Rafael Mikec) koji iz okrilja svoje obitelji koju čine tata Jura (Matija Novački), mama Bara (Marko Domiter) i deda Imbra (Kristijan Tušek) odlazi na bogosloviju kako bi slijedio svoj poziv.
           
Ovoga puta, nakon što nas je narator (Branimir Jagodić) uveo u situaciju, Štefeka susrećemo na kraju njegove formacije i u pripremama za mladu misu. Kako to biva i u stvarnom životu, velika briga nameće se oko pitanja kamo će Štefek nakon mlade mise biti poslan na službu. Prirodna briga mame Bare, da joj sin bude negdje u blizini, ali i briga čitave obitelji oko istog pitanja, dovodi do niza događaja koji rezultiraju brojnim nepredviđenim ali i humorističnim posljedicama. S

ituaciju dodatno komplicira stric Štefina (IvonFabijanec), koji iz Njemačke dolazi na Štefekovu mladu misu. Iz iskrene želje za dobrobit mladog Štefeka ali vrlo upitnim postupkom, djed Imbra i stric Štefina upućuju se župniku susjedne župe (Patrik Paulić) kako bi „poticajem“ u vidu Deutsch maraka osigurali Štefeku službu u blizini obiteljskog doma.

Prijedlog župnik žestoko odbija te u dogovoru s orguljašem Schmidtom (Ante Mateša) o nemilom susretu obavještava župnika iz Štefekova sela (Dejan Fortuna). Naravno, cjelokupni razvoj pod budnim su okom promatrale i dežurne seoske trač-babice Kata (Matija Vragović), Ljuba (Dario Levanić) i Mara (Ivan Koretić), a zajedljive ali i humoristične komentare nije štedjela ni ekipa iz lokalne birtije: krčmar Ivek (Robert Sokač), Mika (Luka Premelč), Joža (Domagoj Slatina) i Franc (Ivan Kuzmić).
           
Nakon neugodnog otkrića čitave spletke uoči same Štefekove mlade mise, nastaje žučna i emotivna situacija koja se sretno razrješuje uz Štefekov zaključak kako nije toliko bitno gdje će biti poslan na službu, koliko je bitno da bude okružen dobrim ljudima, kakvi su i njegovi suseljani koji su, uz sve svoje ljudske greške i slabosti, uvijek bili tu za njega.

U slavlju nakon mlade mise, na kojoj uz sve spomenute sudjeluju i zvonar Zvonček (Dominik Cestar) diže se čaša za Štefekovo zdravlje, sreću i uspjeh u njegovim mladomisničkim danima. Svoju veliku ulogu u izvedbi čitave predstave izveli su i momci iz režije Robert Medved, Ivan Kerepčić i Matej Siluković.


           
Smijeh koji se iz publike mogao čuti tijekom predstave, kao i velik pljesak nakon nje, pokazali su prepoznavanje truda i radosti uloženog u predstavu, te su bili najveće hvala bogoslovima koji su je pripremili. Zasigurno je radnja predstave mnogima bliska, što zbog živopisnih likova, seoskih dogodovština i roditeljskih briga, a što zbog brige oko same mlade mise koja se bogoslovima može činiti još i dalekom, ali u pravilu uvijek vrlo brzo pokuca na vrata.
 
Nakon predstave, bogoslovi su pripremili još jednu glazbenu poslasticu koja je oduševila cijenjene i drage goste, a to je bila izvedba pjesme „u Boj“ Ivana pl. Zajca. Na poticaj same publike, pjesma se izvodila i drugi put te je naišla na mnogo pozitivnih komentara. Pjesma je bila zaključak programa.

Svi su se potom okupili na objed kojeg su pripremile naše časne sestre i gospođe u kuhinji, a za slastice su se pobrinuli i mnogi roditelji bogoslova. Blagovaonica i terasa bogoslovije tog je podneva vrvjela poznatim i dragim licima. Za ljepotu ambijenta pobrinuli se bogoslovi koji su mnoge sate proveli u uređenju okoliša i sadnji cvijeća, a pobrinuo se i dragi Bog dajući lijepo i sunčano, ali ne i prevruće vrijeme. U takvom živahnom i radosnom ambijentu, mnogi su bogoslovi proveli podne zajedno sa svojim najmilijima, vodeći ih i u razgledavanje same zgrade bogoslovije, kapelice Presvetog Srca Isusova ili u šetnju ulicama grada Zagreba.
           
Bez sumnje zaključujemo kako su mnogi poželjeli ponovo doći na što možemo odgovoriti da ih i dogodine željno iščekujemo. (dk)