Aktualnosti

O značenju ekumenizma u današnjem društvu, izazovima i preprekama na koje nailazi, ali i o važnosti ovogodišnjeg ekumenskog molitvenog hoda u Zagrebačkoj nadbiskupiji razgovarali smo s prof. dr. Jurom Zečevićem, tajnikom Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i istaknutim ekumenskim djelatnikom.

1. Što je ekumenizam i kada je uopće Katolička crkva otvorila svoja vrata ekumenizmu?

Ekumenizam je evanđelje. Ekumenizam je vjernost Isusu Kristu i njegovoj molitvi za jedinstvom učenika, testamentarno iskazanoj na Posljednjoj večeri (Iv 17). Ekumenizam dakle nije politika, nije diplomacija, nije nadjačavanje ili borba, nije pregovaranje, nije nadmudrivanje, nije trgovanje istinama vjere, nije kapituliranje...

Znanstveno i stručno ćemo reći da je ekumenizam - njegov cilj i svrha - u prvotnom, užem smislu, ostvarivanje, življenje i prakticiranje određenog primjerenog i crkvenopravno dopuštenog stupnja sakramentalnog zajedništva (communio et communicatio in sacris et in spiritualibus) kojeg već sada omogućuje aktualni stupanj jedinstva vjere (unitas fidei), npr. zajednička molitva između crkava i vjerničkih zajednica, zajednička lektira i razmatranje Biblije, zajednički molitvenici i pjesmarice, itd.; zatim je ekumenizam, još uvijek u užem smislu, rasvjetljavanje stvarnih ili takozvanih razlika u vjeri i nastojanje oko njihovog eventualnog nadilaženja radi prevladavanja postojećih međucrkvenih raskola i radi postizanja većeg ili čak punog sakramentalnog zajedništva, bogoštovnog i bogoslužnog, među crkvama, koje se na vidljivoj razini očituje prvenstveno zajedništvom euharistijskog stola i propovjedaonice, to jest navještaja Radosne vijesti, evanđelja.

Iz ovoga je uočljivo da je primarni kontekst ekumenizma, ekumenske teologije i ekumenologije područje međukršćanskih, odnosno međucrkvenih odnosa i da ovim užim smislom ekumenizam ne obuhvaća međureligijsko područje - njime se bave religiologija i  fundamentalna teologija. No moram spomenuti i onaj drugotni, širi, smisao riječi „ekumenizam” i „ekumenski”. Te se riječi naime nerijetko koriste i za međureligijsko područje, ali i za bilo koji tolerantan, konstruktivan, dijaloški i suradnički odnos kako konfesionalnih i religijskih tako i drugih subjekata. Stoga se i u državničkim, političkim pa i svakodnevnim kontekstima može katkada čuti da ovo ili ono treba riješiti u „ekumenskom duhu” ili u „duhu ekumenizma”.

2. Koliki je utjecaj ekumenizma i kolika je njegova važnost u današnjem društvu?

Ekumenizam, uz svoje teološko značenje, autentično shvaćen, u konkretnosti života i društva ima brojne pozitivne učinke. On produhovljuje i socijalizira čovjeka, oslobađa ga predrasuda, posvećuje ga i približava ljubavi i širini Božjoj. Ekumenizam, nasljedujući Isusa Krista i promičući evanđeoske vrednote, istovremeno promiče međuljudsko razumijevanje i suradnju, promiče kulturu dijaloga, toleranciju prema različitome, različitosti po mogućnosti prepoznaje kao komplementarne, ima svoju ulogu „premošćivanja“, svoj pomirbeni i mirotvorni potencijal, dakle pridonosi kvaliteti interpersonalnih, internacionalnih i svih relacionih komuniciranja te svim time humanizira i harmonizira svjetsko društvo.

Blagotvorni utjecaj njegovih dijaloških i konstruktivnih metoda u međusobnom ophođenju bi stoga valjalo što više primjenjivati, ne samo na interkonfesionalnom području, nego i na razinama međuljudskog ophođenja općenito u društvu. Kako međucrkveni, tako i odnosi među članovima obitelji, odnosi u lokalnim ili širim zajednicama, međustranački odnosi, internacionalni odnosi su potrebiti jednog „ekumenskog“ bontona, jedne „isusokristovske“ dobrohotnosti, jednog odgoja koji teži dobru bližnjega jednako kao i vlastitom dobru, u skladu s Isusovim riječima „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mt 22, 39).

Ako se u našim crkvama i u suvremenom društvu ravnamo gotovo isključivo prema vlastitim interesima koje smo spremni ostvarivati i po cijenu zakidanja i unesrećivanja bližnjega, onda je jasno da se kod današnjih žitelja „globalnog sela“, u crkvama i izvan njih, radi o deficitu, o izostanku ravnanja prema Kristovim ekumenskim i evanđeoskim načelima, pozivima, orijentirima i smjernicama i da bi društvu dobrodošao takav ekumensko-evanđeoski korektiv. Mentalitetu suvremenih društava potrebna je ekumenska i evanđeoska terapija i tretman, da se ne klizi dalje prema „dnu“, da situacija kontinuirano ne postaje sve problematičnija.

3. Nailazi li ekumenizam na kakve izazove i prepreke?

Iz rečenoga je vidljivo da su temeljne prepreke ekumenizmu iste vrste kao i prepreke evanđelju, da je prepreka primjerice već sama ljudska narav ako je nagrižena sebičnošću i ako onesposobi čovjeka pojedinca ili većinu članova neke zajednice za objektivan, istinit i pravedan pristup. Jedan od velikih izazova ekumenizmu jest inertnost, navika da živimo tako kako smo navikli, otuđeni jedni od drugih, ne želeći ništa promijeniti i ugroziti svoj rang, svoj privilegij, svoj počasni titul itd. Na našim prostorima kao poteškoća se ukazuje i to što katkada nismo kadri razlikovati područja nacionalnog i konfesionalnog te svoju vjernost Kristu i njegovu čovjekoljubivom nauku podređujemo velikonacionalnim interesnim konceptima.

Prepreku u međucrkvenim odnosima, razumljivo je, osobito kod nas, predstavljaju i rane koje bole, i nepravde koje su nanesene i zločini koji su pretrpljeni, ali i brzopleto, idealizirano i „propovjedničko“ i interesno nametanje tzv. oprosta, tzv. pomirenja i tzv. zajedništva, međunacionalnog i međucrkvenog, ne vodeći računa o prirodnim, logičnim i etičkim preduvjetima za oprost i izmirenje, kao što su npr. priznanje krivnje, isprika za učinjeno zlo, ispravljanje počinjene štete (koliko je moguće), molba za oprost itd.

Crkva i supružnicima daje pravo na „rastavu od stola i postelje“ i ako se nekoga umjetno gura u zagrljaj onoga od kojega se on još uvijek osjeća ugrožen čak i u svome opstanku, ne treba se čuditi, ako se osoba tomu opire. Taj otpor obično traje sve dok osoba iznova ne stekne povjerenje, a jednom izgubljeno povjerenje teško se i dugotrajno ponovno rađa, jer srce dobro pamti i svoje dobročinitelje i svoje zločinitelje. Inače kao već klasično nabrajane prepreke ekumenizmu možemo navesti i nedostatnu percepciju (zapažanje) i recepciju (prihvat) postignutih ekumensko-teoloških rezultata, strah od posljedica zbližavanja kod hijerarhija u crkvama, frustriranost i ravnodušnost vjerničke baze, otpore antiekumenskih skupina u crkvama i slično.

4. Koji je položaj Crkve u Hrvatskoj u kontekstu govora o približavanju Svete Stolice s Ruskom pravoslavnom Crkvom? U posljednje se vrijeme govori o mogućem susretu pape Franje i patrijarha Ruske pravoslavne Crkve Kirila. Kao poznavatelju ekumenskih prilika, može li, po Vama, doći do tog susreta?

Uz odnose s Carigradskom (Ekumenskom) patrijaršijom, uvijek su bili najznačajniji odnosi sa - po broju vjernika daleko najvećom pravoslavnom crkvom – ruskom crkvom, odnosno Moskovskom patrijaršijom. Ukoliko bi se doista ostvarile najave o susretu između pape Franje i ruskoga Patrijarha Ćirila (Kirila) vjerujem da bi se to pozitivno odrazilo i na odnose Svete Stolice prema svim drugim pravoslavnim crkvama, uključujući i odnose između katolika i pravoslavaca na našim prostorima.

No budući da susret treba biti dobro domišljen i pripremljen, uvijek mogu iskrsnuti pojedini detalji, razlozi i uvjeti koji bi mogli spriječiti. Želimo i molimo za taj susret, jer je nakon takvih susreta ozračje u međucrkvenim odnosima puno toplije i opuštenije, vjernici se osjećaju bliže jedni drugima.



5. Koju ulogu u ekumenskim nastojanjima ima politika?
 
Nažalost često preveliku. Napetosti i „igre bez granica“ s nacionalnog i političkog terena, zaraženog interesom, nejednakošću, nepravdom, reflektiraju se i (o)lako prenose i na međucrkvene odnose. Često se pokazuje i vjerojatno će se i dalje pokazivati da na određena događanja daljnje i bliže povijesti, ali i sadašnjosti, kao katolici i protestanti, kao katolici i pravoslavci, a osobito kao Hrvati i Srbi gledamo različito. Čija dioptrija je pri tome gledanju, vrednovanju i inerpretiranju više, a čija manje poremećena posve točno će znati dakako samo Sveznajući Bog.

Na našim ljudskim razinama pak ima puno kreiranja i preuzimanja tendencioznih i krivih informacija i podataka, puno svjesnog zamagljivanja i izobličavanja stvarnosti, puno pamfletizma i pretjerivanja, puno demagogije, prijetvornosti i dvoličnosti. Sva ta sredstva politika često koristi bez ikakve grižnje savjesti, kao da je to normalno i kao da se to samo po sebi razumije, a svemu tome bi kod kršćanina pristup trebao biti zabranjen, osobito kod pastira, teologa, vjeroučitelja i ljudi u Crkvi koji su „u prvim redovima“ i koji predstavljaju normativne i formativne uzore. Umjesto da kao kršćani budemo kvasac i sol svijeta, kod nas su navedene negativnosti katkada još prisutnije nego li u politici.

No umjesto puke konstatacije i žaljenja što je tako, puno će više koristi biti ako se iz kršćanske etičke motivacije u svakoj crkvi s više intenziteta i budnosti budemo trudili oko objektivnosti, istinitosti, poštenja i pravednosti, premda to može biti i neugodno i bolno ne samo za druge, nego i za nas same i za „naše“. Kada uočimo da je nešto krivo, ne sablazniti se, nego se moliti da kod takvih različitih pristupa budemo barem vjerni svojoj savjesti a ne svojoj sklonosti privilegiranju vlastitoga, navijanju za vlastito, po cijenu istine i objektivnosti, to jest da objektivnost i istinu ne zaobilazimo barem svjesno. Naša politikantska umatanja prikrivenih pozadinskih ciljeva u naše crkvene propovijedi i tekstove o ljubavi, o Bogu, o crkvi, o navodnoj ekumenskoj otvorenosti, zreli ljudi danas uglavnom prepoznaju.

Oni razabiru počivaju li naši izričaji i interpretacije na znanstvenoj kompetenciji i moralnoj kvaliteti ili možda više na sebičnoj promidžbi „mene i mojih“. Izgrađeni kršćani bi trebali biti imuni na sirenske izazove vlastitoga, stranačkoga, nacionalnoga i svakoga drugoga egoizma. Pozitivne emocije prema „svojoj“ crkvi, „svome“ narodu, svojoj stranci, „svome“ klubu, osobito kod kršćana, ne smiju biti razlog upadanja u pristranost i ogrješenja o istinu, pravdu i jednakopravnost. I to vrijedi ne samo za jednu nego za sve strane. Puno puta uspijemo razumjeti drugoga tek ako se bespridržajno uživimo u njegovu situaciju, u njegov način doživljavanja. Katkada je taj izlazak iz vlastite perspektive i ulazak u perspektivu gledanja drugoga jedini način da ga shvatimo.

I pape i patrijarsi, i episkopi i biskupi, i Vi i ja, svi smo potrebiti budnosti i ispita savjesti pod vidom naše objektivnosti i istinitosti, inače će naša kršćanska vjernička autentičnost, već ionako uvelike načeta, ljudima postajati sve manje vjerodostojna i naši istupi sve više irelevantni ili čak iritantni.

6. Mnogi su pozdravili prošlogodišnji susret kardinala Bozanića i patrijarha Srpske pravoslavne Crkve Irineja. Međutim, patrijarhova božićna poruka nije pozitivno odjeknula među vjernicima. Kako to komentirate? Bojite li se da bi ona mogla štetiti ekumenskim nastojanjima?

Da, prošlogodišnji susret je bio doista izniman, tim više što su u pratnji Patrijarha bili i episkopi članovi Svetog sinoda SPC-a i u pratnji Kardinala biskupi članovi stalnog vijeća HBK. Mislim da nisu upitni božićna poruka i načelna ekumenska otvorenost Patrijarha Irineja. Sve što je on u Poslanici govorio kao Pastir svojim vjernicima korisno je i poticajno. Poznato je i da je Patrijarh iz radikalnijih dijelova vlastite crkve optuživan zbog „hereze ekumenizma“ i da je on podnio i podnosi nemale poteškoće zbog toga.

Prema tome sve što je božićno, ekumensko, vjerničko i duhovno u njegovoj Poslanici pozitivno je i dobrodošlo vjernicima. Međutim, Vi vjerojatno mislite na teme i ocjene nacionalno-političke naravi koje su dotaknute u toj Božićnoj poslanici. Koliko sam pratio medije, najviše negodovanja i rasprava u hrvatskoj javnosti izazvao je Patrijarhov način navođenja dijelova Hrvatske koji ostavlja dvojbu priznaje li Patrijarh državne granice suvremene Hrvatske.

Razumljivo je da se zbog dvojbenosti tih formulacija ljudi u Hrvatskoj uznemiruju i pitaju znače li one možda ponavljanje teritorijalnih pretenzija iz prošloga rata sa strane SPC-a? Iako te formulacije u Poslanici ostavljaju prostor i za takvu interpretaciju, ja ipak, obvezan znanstvenoj metodologiji, držim da ih se ne bi smjelo tako interpretirati prije nego li se neposredno kod samog Patrijarha provjeri u kakvom ih je značenju i s kojom namjerom koristio. Ne trebaju nam, osobito na ovim prostorima nova raspirivanja antagonizama. A ekumenizam mora uvijek ići dalje jer je on, kako sam već rekao, evanđelje i nasljedovanje Isusa. Ekumenizam govori riječima ljubavi i istine a ne mržnje.



7. Koliko su događaji poput ekumenskog molitvenog hoda u Zagrebačkoj nadbiskupiji važni za budućnost i održivost ekumenizma u Hrvatskoj?

Vrlo su važni. Ukoliko vjernici u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu i u zagrebačkoj katedrali u zajedničkoj molitvi vide katoličkog kardinala, pravoslavnog metropolita te sumolitelje iz protestantskih crkava, onda to ima i molitvenu vrijednost, ali i vrijednost svjedočanstva i uzora. Vjernici tada jasno vide i lakše nauče da je moguće biti zajedno i moliti zajedno, i da nas različitosti tradicija ne moraju otuđivati nego obogaćivati. Stoga sam osobito radostan što u ekumenskom molitvenom hodu u Zagrebu ove godine sudjeluju i najviši crkveni predstavnici katoličke i pravoslavne crkve u našoj lokalnoj sredini, kardinal Josip Bozanić i mitropolit Jovan Pavlović.

Iako zbog svojih brojnih obveza oni ne mogu sudjelovati redovito svake godine, oni i povremenim uključivanjem u ekumenski molitveni hod, u skladu sa svojim mogućnostima, svjedoče da im je stalo do jedinstva kršćana i istovremeno ohrabruju svoje vjernike da se i oni „usuđuju“ zajedno moliti i čitati Sveto pismo, u ozračju uzajamnog bratskog uvažavanja i poštivanja obrednih identiteta. Vjerujem da će i to dati novi i jaki impuls kako samoj praksi ekumenske molitve tijekom osmine tako i ukupnim ekumenskim odnosima u Hrvatskoj.