Aktualnosti

Foto: Fra Mislav i DUHovci u Lurdu. 

Pitam vas - biste li uzeli svoj godišnji da biste se naradili i još uz to platili dvije i pol tisuće kuna. Većina ljudi bi rekla: Kako si to zamišljate - naravno ne! Ali to je najljepša i najvelikodušnija stvar kod volontera u udruzi DUH, uzmu godišnji, plate veliki dio iznosa (2500 kuna) i još se narade da bi našu najmanju braću učinili sretnima.’

- Vjerujem da ste mnogi, vi mali ali i malo veći, za uskršnje blagdane i proljetne praznike uživali kod djedova i baka, možda na moru ili negdje na nekom izletu. Tamo su drugi radili za vas i usrećivali vas. Naš današnji gost ispričat će nam gdje je to bio u vrijeme proljetnih praznika, koji je posao obavljao, koga je usrećio i koje milosti je primio radeći volonterski i usrećujući druge. Njegovo je ime Mislav Lukačević i on je franjevac iz franjevačke zajednice svetog Čirila i Metoda u Zagrebu. Fra Mislave gdje ste to i s kim bili za vrijeme Uskrsa i proljetnih praznika?

Na Uskrsni ponedjeljak i tijekom uskrsnog tjedna bio sam s udrugom DUH, skraćeno od ‘Dječja udruga hrabrost’ na, možemo tako reći, ‘hodočašću’ u Lurdu jer mi kao volonteri nismo bili u punom smislu hodočasnici kao što su to bila djeca. Bili smo pet punih dana u Lurdu, s putovanjem hodočašće je trajalo šest dana. Svaki dan smo brinuli o jednom djetetu s posebnim potrebama.

- Kakva je to udruga DUH – koga okuplja i koje joj je poslanje?

Ukratko, udruga DUH organizira svaka dva tjedna druženja s djecom iz raznih škola, bolnica, udruga i zajednica da bi se ta djeca osjećala kao dio društva, da bi se osjećala normalno. Ali glavna svrha udruge je baš hodočašće u Lurd. To su prije dosta godina u Irskoj pokrenuli jedan svećenik i jedan liječnik jer su odlučili povesti djecu sa sobom kako bi se djeca osjećala posebno i tako se sve to razvilo. U Lurdu nas je ovom prigodom bilo oko 5000 djece i volontera iz cijeloga svijeta. To hodočašće je ono što će djeca pamtiti cijeli život.

- Kako ste se vi, fra Mislave, upoznali s radom ove udruge?

Prije nekoliko mjeseci moja prijateljica je počela volontirati za udrugu DUH. Jednom prilikom na kavi ispričala mi je da je oduševeljna, da radi s njima, da je ta djeca ispunjaju i da su pravi blagoslov. To je bilo tada uz kavu. Drugom prilikom nešto sam radio, i kad sam umoran od posla legao da odmorim, došla mi je poruka te prijateljice kako njezinoj udruzi DUH, u kojoj ona volontira, fali muški volonter za hodočašće u Lurd. Imaju puno ženskih volontera, ali fali im muški volonter koji će paziti na jedno dijete, i jesam li slobodan na uskrsni ponedjeljak i dalje, ukupno šest dana, i mogu li ići s njima. Ona je napisala da je hodočašće besplatno što je isto jedno prekrasno svjedočanstvo. Pitao sam magistra za dozvolu, želio  sam ići, a u navedeno vrijeme nisam imao predavanja na fakultetu i drugih obaveza, i magistar mi je odobrio. To je bio moj prvi doticaj sa samom udrugom. Poslije je još bila radionica na kojoj sam upoznao rad Udruge i što je cilj samog hodočašća u Lurd. Ta radionica je trajala osam sati i doslovno se sve reklo - kako udruga radi, što radi, na koji način se štiti djecu i što se sve očekuje od rada s ovom djecom, jer udruga djeluje od 2003. Puno toga su već iskusili i naučili.

- S DUHovcima ste pošli na hodočašće u Lurd na poticaj prijateljice. Zanimljivo je to da volonteri koji s djecom idu na ovo hodočašće, osim što se tamo jako narade, sami snose troškove hodočašća. Odnosno hodočašće je besplatno za djecu, a volonteri sami sebi plaćaju put.

Da, to je posebnost i ono što me najviše dirnulo što se tiče volontera i Udruge. Udruga živi isključivo od donacija, onoga što prikupe na župama i na druge načine različitim akcijama poput npr. pripremanja roštilja. Skupljaju novac godinu dana, jer treba prikupiti dosta veliki iznos da bi se djeci omogućilo da idu besplatno. Jer teško je roditelje opteretiti pitajući ih žele li da njihovo dijete ide na hodočašće u Lurd. Oni i tako jedva spajaju kraj s krajem, lijekovi za djecu i sve ostale potrebe ove djece su skupe, tako da članovi udruge skupe što skupe i djeca idu besplatno, ali volonteri uzmu svoj godišnji da bi se umorili, da bi stvarno radili, ispuni ih to ali budu fizički i psihički iscrpljeni. To kao da ja vas pitam biste li uzeli svoj godišnji da biste se naradili i još uz to platili dvije i pol tisuće kuna. Većina ljudi bi rekla: Kako si to zamišljate - naravno ne! Ali to je najljepša i najvelikodušnija stvar kod volontera, što uzmu svoj godišnji odmor, plate veliki dio iznosa za put i još se narade.

- Vi niste bili hodočasnik već ste bili pomoć hodočasnicima. Koje je bilo vaše zaduženje - o kome ste tijekom hodočašća brinuli?

Ja uopće ne bi tako lako ni došao kao volonter u Udrugu, jer rekao sam da volonteri plate pola iznosa za Lurd, a meni je rečeno da je to besplatno. Nisam znao skroz do pred sam put da je ta moja prijateljica koja me potaknula na hodočašće platila put za mene. To je nešto jako plemenito i ne znam tko bi tako nešto danas bio spreman učiniti za drugog, a ona je za mene platila. Bili smo podijeljeni u četiri skupine. Devet volontera, jedan duhovnik, voditeljica, obavezno medicinska sestra i devetero djece - svako dijete ima jednog volontera. Svaki volonter bi u jednom danu brinuo o jednom djetetu. Cilj je da svaki dan volonter ima drugo dijete, da dijete osjeti drugog volontera, i da volonter osjeti kako je svako dijete drugačije, da pazi na dijete i da se njemu, kao i djetetu, isto promijeni život, da bude i ruke i noge i oči, sve tom djetetu taj jedan dan. Ono što je meni bilo neprocjenjivo, tih šest dana ja sam bio i mama i tata i odgojitelj i duhovnik tom djetetu. To je nešto što je uistinu posebno i što se nigdje drugdje ne može osjetiti.

- Šest dana ste bili s djecom, pet u Lurdu i jedan na putu, kako je izgledao jedan vaš dan od ustajanja do počinka?

Svaki dan je bio drugačiji. Ja sam redovnik i nastojao sam se dići ujutro da bih izmolio jutarnju, službu čitanja, sve ono što mogu. Poslije toga moje zaduženje je bilo da dijete za koje sam zadužen, po pravilu grupe volonter nikad nije sam s djetetom, uvijek su dvojica volontera zajedno svaki sa svojim povjerenim djetetom, dakle ja i drugi volonter moramo probuditi svoje dvoje djece, provjeriti jesu li oprali zube, jesu li se uredili, jesu li napravili osnovnu  higijenu koju su trebali napraviti, i onda bismo svi zajedno krenuli na doručak. Pazili smo kako jedu, što jedu, jer to su djeca s posebnim potrebama i svatko od njih je predivan i različit. Ali svatko ne može jesti sve, netko opet jede previše, netko premalo, dakle to su tolike sitnice na koje se pazi, na kraju krajeva to nije moje dijete, to je tuđe dijete.

Ta mama i tata povjerili su Udruzi svoje dijete da brine za njega. Volonteri moraju tih šest dana biti djeci mama i tata, i uistinu pazili smo na svaki djetetov zalogaj - da li jede, je l’ samo guta pa smo mu rekli ‘daj polako, još malo pojedi, dugačak je dan’. Ako bi dijete pojelo pre malo, mi smo dnevno prolazili 25 km, što je velika udaljenost, i naravno da se dijete izmori, ja sam se izmorio, ne bi imalo snage. Svaki dan smo išli u svetište. Tamo se, kao što sam rekao, tih dana okupilo 5000 djece s posebnim potrebama iz različitih dijelova svijeta. Oni su u većini i nisu, kao što smo ih mi ukalupili i stavili u domove, zatvorili u obitelji pa imamo osjećaj da ih nema, tamo se doslovno vidi taj bum - Uskrsni bum jer ta djeca su uistinu ona naša najmanja braća i sestre.

Jedan smo dan otišli da vide tvrđavu, pa smo išli u svetište da ga razgledaju, onda je bila velika misa gdje su sva ta djeca bila, gdje se lijepo pjevalo. Svaki dan je bio ispunjen. Poslije bi se vratili na ručak. Ručak je bio u hotelu, poslije toga kratki odmor. No, netko od volontera uvijek treba dežurati jer ako dijete izađe na hodnik netko treba biti na hodniku, ako zaplače treba ga vidjeti, čuti, utješiti. Stalno si kao volonter na nogama. Predvečer bi opet bilo druženje djece, neki su u kolicima, neki ne čuju, neki ne mogu pričati, intelektualno su oslabljeni, razne dijagnoze. Ono što je bilo prekrasno vidjeti, mislim da je to bio četvrtak navečer, volonteri su djecu maskirali u maškare, npr. pčelica Maja, gusar, ratnik, betmen, spidermen, da vam je samo bilo vidjeti radost te djece kad ih se maskiralo, i onda smo se navečer skupili u jednu dvoranu gdje je jedan volonter bio D.J.i puštao im je glazbu. Djeca su plesala, i volonteri i djeca, svi, i vidjeti smješak te djece koja su osjetila da su živa, da su tu, da uživaju, da su radosna, to je neprocjenjivo.

Jedna mala djevojčica je bila u kolicima i pitali smo se kako će ona plesati? Volonter je uzeo njezina kolica i plesao s njom, vrtio je kolica, i jako pazio na nju, a ona je bila tako radosna i s takvim širokim osmjehom. Većina djeca  reći će vam da im je najljepša bila procesija, jer vidjeti tu procesiju u Lurdu (to je njihovo hodočašće, a i nama je isto hodočašće, s tom djecom to je još veće hodočašće) to je nešto nezaboravno. Kad se kreće mrak je, pa kažeš djetetu ‘pogledaj oko sebe svijeće’, pa ljudi, pa glazba ‘Ave, Ave Maria’, pa stati na kraju, biti s njima u mraku i gledati te svijeće, stalno smo ih držali za ruku i pazili, jer držao bih za ruku moje dijete, a kako ne bih tuđe, pa sam molio ‘ajde budi dobra i drži me za ruku’, pa smo onda malo dizali svijeće i onda taj njihov osmijeh i radost.

Jedno dijete na primjer nije ni čulo, ali vidiš da je radosno, smije se, ne čuje i ne može pričati ali opet radosno je, jer tu je, prisutno je. Navečer je bila večera pa opet druženje s njima poslije večere, malo ih ušuškati, provjeriti jesu li oprali zube, obavili nuždu. Uistinu to je stotine malih detalja kojih se osoba ni ne može sjetiti, instinktivno u tom trenutku paziš kao da je tvoje dijete, jer je u stvari najmanje od najmanjih i tu si za njega. Nakon toga djeca idu spavati, ali volonteri imaju dugi sastanak - što je bilo u tom danu, kako je bilo, i trebalo je napraviti program za sutrašnji dan, tko će  dobiti koje dijete, proći stvarno sve, da se ta djeca osjećaju sto posto i da mi za njih damo sto posto.

Redovnik sam ali sam tijekom hodočašća uspio izmoliti samo jednu krunicu, jer moja krunica je bilo to dijete koje mi je bilo povjereno i to je bila moja glavna molitva, moje sve. I to je ono što kaže Gospodin ‘Tko god jednom od ovih najmanjih dade i čašu vode plaća mu neće propasti’. A uistinu manjih od te djece ja u životu nisam vidio. Jedna je djevojčica rekla ‘Ja sam cijeli svoj život osjećala kao da ne vrijedim, kao da sam manja nego drugi ljudi. Kao da su oni superiorniji, ljudska bića, a ja sam nešto niže’. Normalno, to nitko nikada ne bi trebao osjećati, ali ona je to osjećala u dubini sebe i vjerovala je u to. Par dana nakon Lurda ona je rekla da se sada uistinu osjeća da i ona isto vrijedi, da je, ne ravnopravna s drugima, nego da vrijedi. A kad to dijete kaže onda staneš i shvatiš da sav taj trud i sav novac koji su ljudi donirali i kojim se toj djeci omogućilo da idu, kad ti osoba to kaže kroz suze, onda znaš da se sve isplatilo. 

- Pred nama je blagdan svetog Josipa radnika, a vi ste na ovom hodočašću bili radnik. Je li bilo naporno? Odakle snaga?

Kao redovnik idem spavati negdje oko deset do jedanaest. Dizanje je oko pola šest, šest. Ja sam znao da će rano biti dizanja, da će biti spavanje puno kasnije zbog sastanka i mene je bilo najviše strah kako ću uspjeti tu djecu paziti i kako ću se uspjeti naspavati. Izmolio sam devetnicu Gospi Lurdskoj s krunicom devet dana prije puta prikazujući svako to dijete, svakog volontera i program. Idem tamo gdje ne znam što me očekuje. Bilo me malo strah nakon radionice jer sam shvatio kolika je to odgovornost. Ali kada sam došao tamo, i kad je sve počelo, svatko od volontera se toliko naradi, netko više fizički netko više psihički. Ja ne znam stvarno što je teže, možda ipak psihički jer fizički te malo i rastereti. Oboje te stvarno iscrpi ali djeca to ne vide. Sad odakle snaga? Od dvije stvari sigurno: ja kao vjernik mogu sa sigurnošću reći Lurd je, hodočašće je, vjerujem da je Gospa tamo, da ona sigurno daje snagu kroz molitvu, na kraju svaki dan je tamo misa, djeca imaju i duhovnika na raspolaganju, i križni put i vodstvo, koliko god se može da se djeca i duhovno napune. Siguno da Bog obilatu snagu daje svakome.

- Volontirajući učinili ste veliku radost. Koliko ste se obogatili na ovom hodočašću?

Još nisam do kraja sabrao svoje misli i osjećaje. Obogatio sam se sigurno neizmjerno. Kad netko ide sam u Lurd na hodočašće kaže bilo je prekrasno, duhovno, napunio sam se. A ovo je doslovno bilo davanje sebe tim najmanjima. Tu su emocije djece, njihove suze, njihovi dodiri, njihovi zagrljaji, njihovo hvala, toliko te dirne jer vidiš tu si, nekome si značio, na kraju tom živom Bogu u njima si značio. Njima si pomogao. To je jedno neizmjerno iskustvo koje te čini emotivnijim i osjetljivijim za druge. Mene je uistinu to uzdrmalo jer kako stoji u Bibliji ‘Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće meni ste učinili’, a i tom djetetu naravno.

- Što biste poručili osnovnoškolcima slušateljima ‘Školskog sandučića’ – obogaćuje li nas svaki posao kojem s radošću pristupamo?

Ključna riječ je s radošću. Čemu god pristupam, ako mi je i teško ili mrsko, može mi postati obogaćenje, dapače puno toga, ali uistinu sve, ako vam je teško, i mladi i stariiji, sve što radite s Bogom, dobro je i bit će dobro. Ako radim bez Boga opet Bog tu nekako stoji iza, ali kako će biti ne znam. Budi čovjek za drugu osobu, ako je netko ogovara stani iza te osobe, obrani je. Ako je netko u osnovnoj ili srednjoj školi maltretiran, budi tu, stani iz njega i obrani ga, zauzmi se za tu osobu. To je izlaženje iz sebe koje mene obogaćuje. Jer ako ću cijeli život ići samo da sebi udovoljavam proći će mi život i neću ga ni osjetiti.

Preporučio bih ono što je Gospodin rekao ‘Sve što želite da vama drugi čine činite i vi drugima’.  Ako želim da meni bude dobro i ja moram drugom činiti dobro. To je jedina poruka koju možemo živjeti i po Gospodinu davati se drugima, biti jedni tu za druge. Za starije poruka: ako sam doktor biti doktor s Bogom, ako sam obrtnik biti obrtnik s Bogom. Jer sve što radim ispunjava me, posvećuje me, moj dnevni red kao redovnika me posvećuje, ili majci bit majka ili ocu biti otac, mene to obogaćuje, obogaćuje druge, a da ne govorimo koliko Bog tek daje kad živim ono što trebam živjeti. Konačno, ako je moja dužnost da budem baka ili djed, ako sam tu za svoje unuke, obilato dolazi od Gospodina. Ako ono što jesam živim iskreno, s Bogom, onda me to ispunja i ja stvarno živim. Davati se jedni drugima i činiti uvijek dobro, ali dobro s Bogom. Mir vam i dobro!