Aktualnosti

Misijska je nedjelja - dan molitve i promicanja misija. Slavi se uvijek predzadnju nedjelju listopada, istog dana u svim biskupijama, župama i ustanovama katoličkog svijeta. U crkveni kalendar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine. Misije pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi. Onima pak u razvijenim zemljama svijeta misionari pomažu, u obilju svega, pronaći Boga kojeg su izgubili.

Obično govorimo o Hrvatima koji su misionari u Africi i na drugim kontinentima. Velečasni Odilon Singbo misionar je iz Afričke zemlje Benin koji vrši svoje poslanje u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njime povodom Misijske nedjelje.

- Budući da ste vi misionar ovdje u Hrvatskoj znači li to da je evanđelje u Beninu zaživjelo?

Htio bih odmah na početku reći da smo zapravo svi mi misionari gdje god bili, jer Isus je poslao sve nas. Na primjer unutar jedne obitelji otac i majka su poslani svojoj djeci, djeca su poslana roditeljima ali i drugim ljudima oko sebe. To znači da svatko od nas, gdje god se nalazio, nastoji živjeti Evanđelje. Zahvalni smo Bogu što su misionari iz Europskih zemalja, posebno iz Hrvatske, došli k nama u Benin. To je zemlja koja je ne tako davno čula za Isusa Krista i u kojoj su ljudi živjeli prema nekim svojim uvjerenjima i božanstvima. Dolaskom misionara stanovnici Benina otkrili su ljepotu Evanđelja. Prije 150 godina došli su prvi misionari, a prije 30-40 godina Hrvati – vlč. Franjo Jačmenica i vlč. Toni Štefan, Tamo i dalje djeluju redovnice iz Hrvatske, Marijine sestre. S obzirom na današnje stanje možemo reći da, Bogu hvala, stvari idu naprijed i Bog se proslavlja u svome narodu u Beninu.

- Recite nekoliko riječi o vašoj domovini Beninu!

Benin je u zapadnom dijelu Afrike, ima oko 9 miliona stanovnika, površina mu je dvije Hrvatske. Susjedne zemlje su Nigerija, Niger, Togo, Burkina Faso. Na južnom dijelu je Atlantski Ocean. Ljudi su tamo dobri, nastoje živjeti svoju vjeru koja je raznolika, neki imaju svoje domaće religije koje zovemo animizam, neki su se obratili, neki se još nisu obratili, ima ne mali postotak muslimana, nešto protestanata, a katolika je oko 35 posto.

- Vole li u Beninu život  - ima li djece?

O da! Benin je plodna zemlja što se tiče djece. U prosjeku obitelj ima četvero-petero djece. Ljudi tamo shvaćaju vriijednost obitelji i mnogi nalaze utjehu upravo u obitelji. Mnoge obitelji su siromašne ali to im nije nikakva prepreka da prihvate novi život, da rastu zajedno, jer ne razmišljaju o djetetu kao o nekom teretu. Ukoliko dođe dijete ne razmišljaju kako će ga prehraniti, otvoreni su životu i Bogu hvala da je tako.

- Vi ste u Hrvatsku došli prije 12 godina. Tijekom tog vremena imali ste se prilike kao bogoslov i kao svećenik susretati s djecom. Djeca su svugdje djeca - no u čemu je razlika između djece u Beninu i u Hrvatskoj?

Djeca su svugdje djeca i dobro da je tako. To znači - svi nosimo tu Božju sliku u sebi. Svaka sredina nosi neke svoje prednosti i probleme. Ako ćemo gledati na razlike između djece u Beninu i ovdje, treba reći da djeca ovdje imaju silne mogućnosti što se tiče razvoja u svakom smislu – školovanja, odgoja, obrazovanja, djeca ovdje imaju sve. U Beninu nije takav slučaj. Mnoga djeca u Beninu ne idu u školu jer roditelji nemaju novaca i ne mogu platiti školarinu koja se plaća od vrtića do zadnje godine fakulteta. Mnoge obitelji, pogotovo mnogobrojne, ne mogu to platiti pa se bira tko će ići u školu. Idu samo dječaci, jer djevojčice će se kasnije udati pa se ne isplati novac na njih trošiti. Mnoga djeca tako ostaju doma, htjela bi ići u školu, ali nemaju mogućnosti. Tako na toj razini obrazovanja ima itekako velike razlike. Ako gledamo na razini igara - igrački, tamo je djeci u mnogim krajevima nepoznato što je mobitel, kompjuter, čak i lopta. Svako sebi radi neke igračke kako može i tako se djeca tamo igraju, a ovdje su tavani, sobe ispod i iznad kreveta prepune igračaka.

- Djeca u Hrvatskoj teško shvaćaju da nije bogatstvo u materijalnim stvarima, igračkama, igricama, kompjuterima, mobitelima, tabletima već da je čovjek bogat ukoliko ima Boga u sebi, a da je bogatstvo i u znanju. Vi ste bili dijete koje je žudjelo za znanjem, i uz Božju pomoć to vam je omogućeno. Na koji način ste se školovali, što Vam je značilo ići u školu i učiti i je li to bilo jednostavno za Vas?

Istina, pravo bogatstvo nije u onome što imamo. Mislim da od djece u Africi možemo učiti o zajedništvu. Oni se neće okrenuti svako prema svojem laptopu, kompjuteru ili mobitelu, pa se igrati sami, nego će se okrenuti prema drugom. Djeca su tamo obično zajedno i u zajedništvu – kroz nogomet, kroz razne igre oni se druže ili okupljeni na večer oko jednog odraslog čovjeka koji im ispriča neke afričke priče, neke strašne, neke divne, ali sve to daje im da rastu u mudrosti i zajedništvu. Mislim da je to vrlo važno i da možemo od njih učiti. I ovdje postoje takve mogućnosti da se ljudi druže, ali mislim da se to pomalo gubi i pozvao bih djecu da nastoje raditi na tome.

Što se tiče mojeg obrazovanja, kad sam ja bio mali svi moji vršnjaci, koji su se igrali sa mnom, krenuli su u školu. Moji roditelji meni nisu mogli platiti školarinu pa nisam mogao ići u školu. U jednom trenutku ja sam rekao da moram ići u školu jer bilo mi je dosadno biti doma sam. I onda sam krenuo u školu i sjećam se da su me stalno učitelji izbacivali iz razreda jer nisam platio školarinu. Onda kad bi došli moji prijatelji iz škole, ja sam učio od njih što su učili u školi i kad je došlo vrijeme pisanja testova išao sam pisati testove. Volim reći da sam tada bio pametno dijete i ustanovili su da sam uvijek pisao najbolje testove pa su me pustili u viši razred. Šest sam godina prošao da nisam platio školarinu. Moram naglasiti da je u to vrijeme školarina koju smo trebali platiti iznosila deset kuna godišnje. Kad sam otišao u srednju školu učitelji su se odmah zauzeli da mi profesori plaćaju sve godine školarinu. Imao sam sreću jer sam pokazao da čeznem za znanjem, čeznem da nešto naučim, da se obrazujem.

Kasnije sam otišao u bogosloviju i došao u Hrvatsku. To je Božji put koji je na početku izgledao kao put bez nade, ali ja mislim da nam upornost, predanost i radinost mogu svakako pomoći da ostvarujemo neke svoje snove, uz Božju pomoć. Bilo mi je važno znanje, premda sam u školu krenuo zbog dosade jer sam želio ići tamo gdje su moji vršnjaci. Što sam više slušao od učitelja to me više privlačilo. Da li je to moje pisanje izvrsno ili manje izvrsno to meni nije ništa posebno značilo. Bilo mi je bitno da sam u školi, da nešto učim, da napredujem i to je bilo moje oduševljenje. Ja mislim da je vrlo bitno da u školskom sustavu imamo neke poticaje zbog kojih možemo ići naprijed, da ne učimo zbog toga da dobijemo ili ne dobijemo peticu, jer onda smo ponekad razočarani, ogorčeni ili nemamo volju uopće. Ali svakako moramo naći neke poticaje da idemo dalje. Svakako školovati se moramo, bez toga nema budućnosti.

- Što su Vam značili misionari u doba Vašeg djetinjstva i mladosti?

Misionari koji su došli iz Europe, bijelci. Mi djeca uvijek smo voljeli pjevati s njima, pljeskati, trčati za njima zbog njihove neobičnosti, jer su bili drugačiji. Kad gledamo neke domaće svećenike, koji su bili obučeni u bijele reverende, za nas su bili kao anđeli. Voljeli smo se igrati s njima, biti u blizini svećenika za nas je uvijek bilo nešto posebno. Pogotovo kad sam krenuo ministrirati imao sam osjećaj da sam ja sada isto na nebu. Prisutnost misionara je bio posebno važan dio našeg života u Beninu zato što smo primijetili da misionari ne samo da propovijedaju Božju riječ, govore o Božjem kraljevstvu, kako se trebamo ponašati i moliti, nego su bili ljudi koji su bili konkretni, koji su nas obilazili po selima, dolazili kod nas doma da vide kako živimo, imamo li ono potrebno za život, koji  su nam znali darovati bombone. Dobiti bombon to je za nas bio Božić jer bomboni se dobivaju za Božić ako roditelji imaju. Ili jesti meso - samo za Božić možemo dobiti komadić svinjetine. Kadgod misionari obilaze to je bilo kao Božić. To je jedno ozračje koje nam je puno značilo za rast i za nadu.

- Kako ste susreli Isusa?

Moj susret s Isusom se nije mogao dogoditi bez misionara. Taj susret se ojačao kroz aktivnosti koje sam imao u župi – bio sam ministrant i pjevač. U jednom trenutku sam čak bio i kateheta. Premda sam tada bio prvi razred srednje, znao sam čitati i mogao sam katekizam čitati i objasniti i odraslima i vršnjacima. I puno sam čitao Sveto pismo a pogotovo Evanđelje. Sjećam se da mi je sestra donijela iz grada jedan novi prijevod dijelova Biblije na našem jeziku, ja sam to gutao, na primjer priča o Josipu i njegovoj braći, Samarijanki... Te neke priče iz Svetog pisma  toliko su me dirnule da sam rekao 'Tko je taj Isus zapravo? Kako ga susresti?’

Onda sam polako kroz razgovor sa svećenicima, kroz molitvu, kroz razne znakove koje On nama šalje, a za koje mi često mislimo da tako  mora biti, a ne mora tako biti, na primjer: ja imam danas za jesti i mislim da tako mora biti i da je to normalno da imam za jesti, ali ne mora tako biti, i u nekim sredinama to nije normalno, ustanovio sam to je onaj Bog koji nam daje kruh, ne samo da se brine za naš duhovni život nego se brine i za naš tjelesni život. Bog se brine za svaki detalj našeg života samo moramo otvoriti oči i prepoznati to. Evo kroz sve te sitne događaje vidio sam da je Bog  mene pozvao da naviještam Radosnu vijest, da budem ljudima blizu i način na koji mislim da je to najbolje ostvariti je biti svećenik. Evo tako sam otišao u bogosloviju.

- Spomenuli ste misionare koji su djelovali u Beninu i rekli ste tko je zapravo misionar, da smo to svi mi, danas vi kao misionar djelujete u Hrvatskoj. Što je trenutno vaše poslanje u Hrvatskoj?

Iskreno, ja se ne smatram misionarom u onom strogom smislu. Biti misionar mislim da je još malo zahtjevnije nego što ja tu pokušavam raditi. Premda biti misionar znači biti poslan, otići negdje. Ako gledamo u sklopu Misijske nedjelje to znači otići u neku daleku zemlju. Po tim nekim vanjskim izgledima možemo reći da sam tu misionar. Ali misionari koji idu u Afriku, Aziju prolaze dosta teške situacije, teške trenutke. Tamo ljudi nisu čuli za Boga pa im treba naviještati Riječ. Ali ovdje isto tako ima prostora za misijsko djelovanje. I moja prisutnost ovdje, unatoč nekim različitostima, ja najprije učim od ljudi i zbog toga što sam drugačiji ljudi isto puno uče od mene.

Drugačija kultura, drugačiji pogled na život, drugačiji pogled na Kristovo evanđelje i to je određeno obogaćenje ne samo s moje strane nego i sa strane ljudi kojima sam poslan. Biti misionar u Hrvatskoj to je za mene divota, a s druge strane je izazov, jer ti si drugačiji, drugačije te ljudi gledaju i slušaju, kad kažem drugačije ne mislim ništa negativno nego baš potpuno pozitivno. Trenutno sam sveučilišni kapelan. To znači da sam duhovnik na našem Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Moja je prvotna zadaća biti blizu studentima, profesorima, djelatnicima našega Hrvatskog katoličkog sveučilišta, posebno kroz razne duhovne razgovore, duhovne susrete, sakramentalna slavlja - Sveta Misa, Ispovijed - sve što radimo u župi sa župljanima, ali ovdje imaju malu prednost a to je da im je kapelan stalno dostupan, da oni mogu kod svećenika kad god zatrebaju. 

- Kako djeca Crkve u Hrvata mogu materijalno pomoći djeci Crkve u Beninu?

Ovdje moram zahvaliti i pohvaliti Misijski ured u Zagrebu i po ostalim biskupijama Lijepe naše. Svako dijete u Hrvatskoj, pogotovo u nekim urbanim krajevima, na dan potroši 10 kuna. Mogu li ja kao dijete odvojiti kunu na dan za neko dijete, prijatelja u Africi, koga vjerojatno nikada neću vidjeti, ali znam da moja kuna može njemu spasiti život. Postoje misijske kasice koje djeca imaju i to je jedan dobar način. Postoje u nekim školama vjeroučitelji koji animiraju djecu kroz razne igrokaze i radionice To su male geste koje djeci i odraslima tamo u Africi život znače. Mislim da svako dijete u Hrvatskoj nije tako siromašno da ne može nešto učiniti za svoga siromašnog prijatelja u Africi. To su mali koraci ali veliko dobro ljudima u Africi. Osnovna škola za jedno dijete u Beninu, sve što treba platiti (školarina, pribor i uniforme) to je otprilike oko sto eura godišnje. Roditelji se doma brinu o prehrani.

Tu moram spomenuti da smo počeli u jednoj školi omogućavati djeci da imaju prehranu u školi, i odmah smo od 400 djece došli do 650. To znači, mnogi bi rado išli u školu kad bi imali što jesti. Isus nam kaže u Evanđelju 'Dajte im vi jesti!' To znači – mi smo misionari, mi smo poslani da njima dajemo jesti – baš hranu. I mnogi kad bi imali hranu nekako bi još uspjeli pronaći tih sto eura za školarinu kroz godinu. Ali kad roditelji razmišljaju kako platiti tih sto eura, kako ih hraniti cijelu godinu – to je malo teško. Onda radije djecu povedu sa sobom na polje, djeca rastu uz njih kao poljoprivrednici, no zemlju obrađuju ručnim radom, nego da ih pošalju u školu. I to je jedna velika borba u Africi. Naša Crkva puno radi na tome. U našoj smo biskupiji, u mojem selu, zahvaljujući mnogim ljudima iz Hrvatske sagradili jedan dom u kojem primamo djevojčice bez jednog ili oba roditelja. I ljudi iz Hrvatske brinu o toj djeci kroz razne akcije i radionice. Misijski ured nam puno pomaže. Kad god vidim djecu u tom domu koliko su sretna, vesela, dirnut sam i oduševljen. Jer da nismo to napravili oni ne bi imali nikakve budućnosti.

Na kraju poručio bih svima, posebno djeci, da budemo svjesni da smo svi misionari i da zaista možemo biti misionari tamo gdje jesmo. Ako dobro slušamo Isusovu poruku 'Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje' poručio bih da se naši mali misionari ne boje angažirati kroz razne akcije za djecu koja su u onim krajevima u kojima su se rodili, ni krivi ni dužni, a ne mogu ići u školu. I treća stvar ako jednog dana Gospodin pozove nekoga od vas, djeco i mladi, samo recite 'Evo me Gospodine. Ti mene pošalji. Idi ispred mene. Ne bojim se.' Mislim da je to i naše poslanje, naš poziv, jer naš je život obogaćen ukoliko ga darujemo drugima.