Aktualnosti

Kao biskup Porečki i pulski 12 ste godina djelovali unutar ove Riječke metropolije. Kako biste, i u okviru proslave 100 godina biskupije u Rijeci, izrekli identitet ovoga geografskoga prostora u vjerskom pogledu - koje su prednosti i koji problemi Crkve na ovim područjima? Što biste, s obzirom na to, poručili našoj mjesnoj Crkvi na kraju proslave jubileja?
Ovaj je prostor u vjerskom, kulturnom i povijesnom smislu osobit, jer je stoljećima oblikovan susretima različitih tradicija, jezika, običaja i crkvenih iskustava, a ipak je sačuvao prepoznatljivu dubinu kršćanskoga identiteta. Riječko i šire primorsko područje nosi u sebi otvorenost koja proizlazi i iz njegove zemljopisne upućenosti na more, na prolazak ljudi i ideja, ali i iz iskustva da se vjera ovdje nije živjela izolirano, nego u stalnom dodiru s konkretnim životom, s radom, obitelji, iseljavanjem, susretima i kušnjama povijesti.
 

Zato mislim da se identitet ovoga prostora ne može svesti samo na statistiku ili na površne dojmove. On se očituje u župama koje, unatoč izazovima vremena, još uvijek čuvaju živu pobožnost, u obiteljima koje prenose vjeru, u ljudima koji možda ne govore uvijek glasno o svojoj religioznosti, ali je žive u tišini, u poštovanju prema svetome, u odanosti Crkvi i u spremnosti na služenje.

Prednosti ovoga prostora vidim upravo u toj povezanosti vjere i stvarnoga života. Ovdje postoji snažan osjećaj mjesne pripadnosti, ali i određena širina pogleda. Mnogi su vjernici naučili živjeti svoju vjeru bez trijumfalizma, ali i bez srama. To je važno. Crkva na ovim područjima ima veliko bogatstvo u svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima koji često bez velike vidljivosti i priznanja vjerno rade svoj posao: u župama, karitativnim djelima, odgoju djece i mladih, kulturnim inicijativama, radu s obiteljima, bolesnicima i starijima. Takva vjernost je temelj na kojemu se može graditi i u budućnosti. Tu su i brojna marijanska i pučka pobožna mjesta, kao i duboko ukorijenjen osjećaj za liturgiju, blagdane i zajedničko slavlje, što nikako ne treba podcijeniti. Ponekad se u javnosti stječe dojam da je vjera posve potisnuta, ali stvarnost je ipak složenija i, rekao bih, ohrabrujuća više nego što se na prvi pogled čini.

Jasno, bilo bi neodgovorno zanemariti teškoće. Sekularizacija je snažna i ovdje, možda katkad suptilnija nego drugdje, ali upravo zato razornija. Prirodna otvorenost ljudi ovoga kraja učinila ih je ranjivijima i pred izazovima sekularizacije. Dio ih se udaljio od redovitoga sakramentalnog života, kod mladih se osjeća rastresenost i nesigurnost, obiteljski ritam života postao je zahtjevniji, a sve manje vremena ostaje za zajedništvo, molitvu i odgoj u vjeri. Iseljavanje je dodatno oslabilo mnoge sredine, osobito ondje gdje su obitelji raspršene, a stariji ostali sami. Ne treba zanemariti ni umor dijela crkvenih zajednica, kao ni činjenicu da duhovna zvanja nisu nešto što se podrazumijeva, nego dar koji treba moliti i za koji treba stvarati ozračje. Uz sve to, danas živimo u vremenu ubrzane komunikacije, snažnih ideoloških pritisaka i površnih prosudbi, pa ni crkveni prostor nije imun na zbunjenost, podjele i obeshrabrenost.

Pa ipak, ne mislim da je ispravno na sve to gledati crno ni govoriti kao da je pred nama samo opadanje. Kršćanska nada ne počiva na dojmu da je sve lako, nego na uvjerenju da Gospodin vodi svoju Crkvu i onda kada prolazi kroz kušnje. Jubilej stotinu godina biskupije nije samo spomen na prošlost ni prilika za sjećanje na vrijedne prethodnike, nego i poziv da se prepozna ono što Duh Sveti i danas govori mjesnoj Crkvi. Treba zahvaliti za primljenu baštinu, ali ne živjeti samo od nje. Potrebna nam je vjernost koja nije ukočena, nego živa; tradicija koja nije muzejski predmet, nego izvor nadahnuća; pastoral koji ne počiva samo na navici, nego na obraćenju srca.

Jubileju nije cilj ostati samo lijepa uspomena, nego probuditi novo povjerenje: više međusobnog slušanja, više zajedništva među svećenicima, redovnicima i vjernicima laicima, više hrabrosti za rad s mladima i obiteljima, više osjetljivosti za siromašne i ranjene te više pouzdanja da Bog i danas otvara putove ondje gdje se nama čini da ih nema. Čuvajmo ono što smo primili, ali budimo spremni ići naprijed, s poniznošću, radošću vjerom i povjerenjem u Crkvu.

Hrvatsko društvo posljednjih mjeseci bilo je zgroženo snimkama nasilja prema stranim državljanima, surovim ubojstvom, retorikom pa i obračunima s onima koji misle drugačije… Jesmo li kao društvo krenuli nekim krivim smjerom, ili se još uvijek možemo ograditi od toga tvrdnjom da se radi o pojedinačnim slučajevima?
Svaki oblik nasilja, nesnošljivosti i ponižavanja drugoga čovjeka treba jasno osuditi, osobito kada su pogođeni stranci, siromašni ili nezaštićeni. Katolički nauk polazi od dostojanstva svake ljudske osobe: čovjekovo se dostojanstvo ne mjeri po podrijetlu ili statusu, nego po tome što je stvoren na sliku Božju. Zato je svako nasilje nad čovjekom, kao i govor koji raspiruje mržnju, duboko protivno evanđelju i zdravom društvenom razumu.
 

No, ne bismo bili pravedni kada bismo iz pojedinih teških i bolnih događaja zaključili da je cijelo hrvatsko društvo krenulo u posve pogrešnom smjeru. Takve pojave treba ozbiljno shvatiti, istražiti njihove uzroke i na njih odgovorno odgovoriti, ali nije dobro stvarati dojam da je sve oko nas zahvaćeno mrakom. Neredi i incidenti se događaju, i to ne smijemo relativizirati, ali oni su ipak sporadični i ne opisuju cjelinu našega društva. U Hrvatskoj su i dalje u većini obitelji koje odgajaju za poštenje i poštovanje, prednjače primjeri blizine, solidarnosti, gostoljubivosti, pristojnosti i osjetljivosti za bližnjega.

Živimo u vremenu pojačanih napetosti, ubrzane komunikacije i medijske buke, pa čovjek lako stekne dojam da su agresija i isključivost postale opće pravilo. Međutim, stvarnost je nijansiranija. Potrebna je trezvenost: priznati problem, ali ne demonizirati cijelo društvo; zaštititi ugrožene, ali ne stvarati atmosferu opće beznadnosti. Crkva tu može pomoći prije svega odgojem savjesti, promicanjem poštovanja, samokontrole i odgovornosti za izgovorenu riječ.

Zato bih rekao: nije baš tako crno kako se ponekad pretpostavlja u samom pitanju, ali ima razloga za budnost i ozbiljnost. Ono što se dogodilo treba osuditi, prema žrtvama pokazati blizinu i solidarnost, a istodobno sačuvati povjerenje da naše društvo još uvijek ima moralne i duhovne snage oduprijeti se takvim pojavama. Važno je da zlu ne zatvaramo oči, ali i da mu ne dopustimo da definira naš društveni identitet.

Papa Lav u središte svojih nastupa stavlja potrebu za mirom, dijalogom i jedinstvom Crkve i društva. Hrvatsko društvo pritom djeluje sve polariziranije - politički, ideološki pa i unutar samog crkvenog prostora. Što Crkva može učiniti, odnosno kako komunicirati evanđelje, a da pritom ne postane dodatni faktor podjela, nego prostor susreta i pomirenja?
Crkva ne smije postati produžetak bilo koje političke, ideološke ili interesne logike, nego mora ostati prostor u kojemu se čovjek može osjetiti saslušanim, poštovanim i pozvanim na istinu koja se živi u ljubavi. Evanđelje po svojoj naravi nije oruđe podjele, nego navještaj spasenja, poziv na obraćenje i na obnovu odnosa s Bogom i s bližnjim. To, naravno, ne znači da će navještaj evanđelja uvijek svima biti ugodan ili da će ukloniti sve napetosti. Istina ponekad izaziva otpor. Ali postoji velika razlika između vjernoga naviještanja koje čovjeka poziva na dobro i načina komunikacije koji dodatno raspiruje podjele, vrijeđa, etiketira ili hrani mentalitet tabora.

U vremenu kada je društvo, pa i crkveni prostor, opterećeno polarizacijama, vrlo je važno da Crkva ne govori tonom nadmetanja, nego tonom svjedočanstva. To znači da mora jasno izreći svoje uvjerenje o dostojanstvu ljudske osobe, o važnosti istine, o svetosti života, o obitelji, o miru i pravednosti, ali bez agresivnosti, bez prezira prema onima koji misle drukčije i bez potrebe da se svakoga tko postavi pitanje odmah svrstava među protivnike. Mislim da ljudi danas vrlo brzo prepoznaju kada netko govori iz duha služenja, a kada iz duha obračuna. Ako Crkva želi biti prostor susreta, onda mora njegovati jezik koji je jasan, ali ne grub; dosljedan, ali ne isključiv; hrabar, ali ne samodostatan.

Papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas snažno ističe da je u vremenu tehnoloških promjena, društvenih napetosti i novih oblika otuđenja potrebno iznova staviti u središte ljudsko dostojanstvo, istinu, dijalog i mir. To je vrlo važno i za naše okolnosti. Društvo koje se navikne vikati umjesto razgovarati, etiketirati umjesto slušati i sumnjičiti umjesto tražiti istinu, postupno slabi i gubi sposobnost zajedničkoga života. Crkva u takvom ozračju ne smije postati još jedan od mnoštva bučnih glasova. Njezina je zadaća biti mjesto razlučivanja, mjesto gdje se ne odustaje od istine, ali ni od milosrđa; mjesto gdje se rane ne produbljuju, nego liječe; mjesto gdje i onaj koji se ne slaže može osjetiti da nije prezren kao osoba.

Konkretno, to znači nekoliko stvari. Prvo, Crkva treba više slušati. Slušati ne znači odreći se istine, nego ozbiljno uzeti iskustvo, pitanja i rane ljudi. Mnogi su danas umorni od govora koji ne dotiče njihov stvarni život. Drugo, treba razlikovati osobu od stava. S određenim idejama možemo se ne slagati pa ponekad i izraziti takvo neslaganje. No nije dopušteno ponižavati osobu u njezinu neotuđivome dostojanstvu. Treće, potrebno je da unutar samoga crkvenog prostora bude više uzajamnoga poštovanja, manje brzih osuda i manje sumnjičenja. Ako u Crkvi jedni drugima ne pristupamo kao braća i sestre, teško ćemo društvu vjerodostojno govoriti o pomirenju.

I četvrto, važan je primjer. Ljudi više vjeruju onome što vide nego onome što čuju. Zajednica koja stvarno živi praštanje, blizinu, skrb za slabe i poštovanje različitih ljudi postaje uvjerljivija od bilo koje polemike.

U tom smislu, mislim da Crkva u Hrvatskoj može mnogo učiniti ako ostane vjerna svom poslanju i ne prepusti se logici trenutnih sukoba. Njezina riječ treba biti trezvena, mirna i odgovorna; njezina prisutnost blizu ljudima; njezin pastoral usmjeren na izgradnju osoba i zajednica koje znaju nositi razlike bez mržnje. Ne možemo ukloniti sve društvene podjele, ali možemo spriječiti da postanu nepremostive. Ako Crkva bude gradila kulturu susreta, ako bude spajala jasnoću vjere s poniznošću služenja, ako bude imala hrabrosti govoriti istinu bez tvrdoće i pokazivati milosrđe bez relativizma, tada neće biti dodatni čimbenik podjela, nego istinski prostor susreta, ozdravljenja i pomirenja.

U Hrvatskoj posljednjih godina sve češće stradavaju migranti, osobito na granicama i u rijekama. U mediteranskim zemljama pojedine mjesne Crkve aktivno organiziraju prihvat, zagovaraju humanitarne koridore i javno upozoravaju na tragedije migranata. Čini se da je glas Crkve u Hrvatskoj po tom pitanju relativno tih. S obzirom na to da Crkva zagovara svetost svakog ljudskog života, ne bi li naš angažman po tom pitanju trebao biti veći?
Svetost ljudskoga života i dostojanstvo svake osobe temelj su kršćanskoga pogleda na svakoga čovjeka. Posebno naglašavati to u odnosu na migrante, znači polaziti od pretpostavke da je riječ o osobama drugoga reda. To nije točno. Crkva nije i ne može biti ravnodušna prema ljudskoj patnji, osobito kada su u pitanju ljudi izloženi ratovima, siromaštvu, iskorištavanju i neizvjesnosti. Kada čovjek strada na granici, u rijeci ili na putu tražeći sigurnost i nadu, to za vjernika ne može biti samo politička tema, nego prije svega pitanje savjesti i čovječnosti.

Istodobno, o ovoj temi treba govoriti razborito i cjelovito, bez pojednostavljivanja. Nije dobro zatvarati oči pred patnjom ljudi u pokretu, ali nije dobro ni svaku ozbiljnu raspravu o granicama, zakonitosti i sigurnosti unaprijed proglasiti neosjetljivošću. Kršćanski pogled ne ide putem slogana, nego putem istine i milosrđa. Potrebno je spojiti osjetljivost za konkretnoga čovjeka s odgovornošću za opće dobro. Potrebno je raditi na tome da se hrvatski građani ne daju voditi ponekad i opravdanim osjećajima straha i ugroženosti. I takvi su osjećaji legitimni, ali nikada ne smiju prerasti u mržnju i nesnošljivost. Vjerujem da u Hrvatskoj do toga nije došlo i da neće doći jer smo narod koji želi slijediti Kristovu zapovijed ljubavi.

Mislim da je točnije reći da glas Crkve u Hrvatskoj po ovom pitanju nije toliko odsutan koliko je često tih i više izražen kroz konkretna djela nego kroz glasne istupe. Postoji mnogo diskretne pomoći koju javnost ne vidi uvijek: pomoć župnih zajednica, redovničkih ustanova i karitativnih djelatnika koji pomažu hranom, odjećom, savjetom i ljudskom blizinom. Takvu pomoć ne bi bilo pošteno zanemariti. No jednako tako treba priznati da uvijek možemo učiniti više, i u karitativnom smislu i u jasnijem javnom podsjećanju da nitko tko trpi ne smije postati nevidljiv.

Zato bih rekao da naš angažman može i treba biti veći, ali u pravome smislu te riječi: više konkretne pomoći, više suradnje, više odgoja za osjetljivost i više spremnosti da se dostojanstvo čovjeka brani bez ideološke buke. Crkva ne treba govoriti glasno radi dojma, ali treba govoriti jasno kada je ugrožen čovjek. Kršćanski odgovor na migracije ne ide ni putem ravnodušnosti ni putem ideologije, nego putem milosrđa, pravednosti i razboritosti.

Sinodalnost i nakon pontifikata pape Franje ostaje jedno od ključnih usmjerenja Crkve. Još lani su objavljene Smjernice za provedbeno razdoblje Sinode 2025.-2028., a nedavno i dokument Prema skupštinama 2027.-2028.: faze, kriteriji i alati za pripremu. Kako pokrenuti Crkvu u Hrvatskoj i što Vi kao predsjednik HBK možete učiniti kako Sinoda ne bi ostala samo ideja, već postala stvarni pastoralni proces?
Sinodalnost neće zaživjeti ako ostane samo pojam koji zvuči privlačno dok ga se razumijeva kao opoziciju hijerarhijskom ustroju Crkve ili dok ga se razumije kao administrativni pokus koji se spominje u dokumentima, a ne zahvaća stvarni život vjernika i crkvenih zajednica. Ona mora postati stil crkvenoga života, odnosno način na koji Crkva sluša, razlučuje, razgovara i zajedno traži putove vjernosti evanđelju. To ne znači ukidanje službi i odgovornosti, nego dublje zajedništvo i stvarnije sudjelovanje svih, svatko prema svome pozivu.

Smjernice za provedbenu etapu Sinode naglašavaju da cilj nije samo govoriti o sinodalnosti, nego oblikovati konkretne prakse i strukture koje Crkvu čine trajnije sinodalnom. Dokument Prema skupštinama 2027.-2028.: faze, kriteriji i alati za pripremu dodatno pojašnjava kako se plodovi sinodskog puta trebaju prenositi između mjesnih Crkava i biskupskih konferencija. To pokazuje da se od Crkve ne očekuje tek formalno pozivanje na sinodalnost, nego stvarni pastoralni hod u kojemu se uči zajednički slušati Duha Svetoga.

Za Crkvu u Hrvatskoj to znači da ne trebamo krenuti od velikih riječi, nego od konkretnih koraka. Prvi je obnova kulture slušanja, a drugi ozbiljna formacija svećenika, redovnika, redovnica i laika. Sinodalnost traži duhovnu zrelost, poniznost i spremnost da se vlastite navike preispitaju u svjetlu evanđelja. Bez toga će sve ostati na razini sastanaka bez ploda.

Kao predsjednik HBK mogu poticati da se u biskupijama i župama osnaže savjetodavna i pastoralna tijela, da se u procese više uključe laici, mladi i obitelji te da se više njeguje zajedničko razlučivanje, a manje formalizam. Važno je i da sinodalnost ne ostane izdvojena tema, nego da prožme redoviti pastoral. Ako je budemo gradili ozbiljno, postupno i u molitvi, ona neće biti teret, nego prilika za duhovnu obnovu i zreliji crkveni život.

U više ste navrata govorili o potrebi vjerodostojnosti i transparentnosti Crkve. Kako to učiniti? Bi li jedan od načina bio i objavljivanje financijskih izvješća u kojima bi bilo vidljivo na što Crkva troši sredstva dobivena iz državnog proračuna?
Vjerodostojnost i transparentnost ne postižu se samo izjavama, nego dosljednim i odgovornim življenjem onoga što Crkva naviješta. To uključuje ozbiljno upravljanje dobrima, jasne procedure, odgovornost u odlučivanju i spremnost na pojašnjenje kada se postavljaju opravdana pitanja. U tom smislu, veća transparentnost može biti korisna i poželjna, uključujući i primjereno informiranje javnosti o sredstvima kojima Crkva raspolaže i o služenju koje se tim sredstvima ostvaruje. No pritom je važno izbjeći pojednostavljenja i dojam da se život Crkve može svesti samo na financijske kategorije. Crkva nije poduzeće, ali jest pozvana biti odgovorna i uredna u materijalnim stvarima, upravo zato da bi njezino poslanje bilo vjerodostojnije i jasnije.

Sigurno je i vaša nova Facebook stranica jedan od koraka transparentnosti Crkve. Kakvi su planovi s tom stranicom? Koje su prednosti, a koje zamke treba izbjeći pri korištenju društvenih mreža i umjetne inteligencije, o kojoj je papa Lav XIV. nedavno objavio encikliku "Magnifica humanitas" (Veličanstveno čovječanstvo)?
Ako se društvene mreže koriste razborito, one mogu biti vrijedan alat za blizinu, informiranje i jednostavniju komunikaciju s ljudima koji možda inače ne bi došli u doticaj s crkvenim sadržajem. One mogu pomoći transparentnosti, ali samo ako iza njih stoji istinit, odmjeren i odgovoran sadržaj. S druge strane, zamke društvenih mreža dobro su poznate: površnost, brzopletost, agresivan ton, potreba za samopromocijom i stvaranje privida dijaloga bez stvarnoga susreta. Papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas upozorava da umjetna inteligencija može biti vrijedan alat, ali da traži budnost, odgovornost, transparentnost i zaštitu ljudskog dostojanstva. Zato i u digitalnom prostoru moramo ostati duboko ljudski: čuvati istinu, poštovati osobu, ne podlijegati manipulaciji i koristiti tehnologiju tako da služi čovjeku, a ne da njime upravlja. To vrijedi i za društvene mreže i za sve nove oblike umjetne inteligencije.