Aktualnosti

I ove godine Zagrepčani su tradicionalno na blagdan sv. Roka, u nedjelju 16. kolovoza, hodočastili u svečevu kapelu na Rokovu perivoju.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan samostana Svetoga Duha franjevaca konventualaca fra Tomislav Glavnik. U koncelebraciji bili su i župnik i vikar župe sv. Blaža na čijem se području nalazi kapela mons. Zvonimir Sekelj i vlč. Vladimir Kerečeni, župnik župe sv. Marka mons. Franjo Prstec, župnik župe sv. Marije preč. Zlatko Golubić, te poslijediplomant liturgike u Rimu vlč. Tomislav Hačko.

Na početku homilije Glavnik je istaknuo kako "smo se svi dolazeći u ovu kapelu našli na hodočasničkom hodu ne bi li sreli svoju braću i sestre u vjeri, ali isto tako ne bi li sreli Isusa koji nam se obraća u svojoj riječi". Osvrćući se na život sv. Roka koji je trajao relativno kratko, tek 32 godine, naglasio je kako je on ipak ostavio znak. Njegov život bio je znak i ljudi su ga prepoznali. Stoga su zbog njegova skrovitog i predanog života, njegove blizine čovjeku u njegovoj potrebi, vjernici po čitavom svijetu odlučili njemu u čast podizati kapele, crkve i pilove kako bi im njegov odnos prema bližnjemu koji je rastao iz odnosa prema Bogu bio znak.

Nadalje je podsjetio kako su u Rokovo vrijeme siromasi živjeli na hodočasničkim putovima i ljudi su ih na njima susretali. Glavni pak hodočasnički put u ono vrijeme vodio je prema Rimu, pa je i cijeli život i djelovanje sv. Roka bilo vezano uz taj hodočasnički put gdje je služio onima koji su bili zaraženi od bolesti onoga vremena, kuge od koje je i on sam obolio. Čudesno je ozdravio, no životopisci kažu: obličje mu se promijenio. I to ne samo unutarnje, njegova duša, nego i lice da ga više njegovi sumještani nisu prepoznali, i nakon svega toga što se daje bližnjima biva odbačen.

Kad pogledamo naše obitelji i naša zvanja: trudiš se, radiš, skrbiš, trošiš i osjetiš jednu nezahvalnost, a to čovjeka može natjerati u duboki očaj i da si postavi pitanje: čemu sve to, za koga živim, za koga radim, ima li to smisla. No, upozorio je propovjednik, kad bi se takvim razmišljanjem vodili, svaki od nas bi od svoga života digao ruke. A vjernika vodi nešto drugo. Nije to samo ljubav, već nadnaravna komponenta koja kaže da je ljubav služenje. Čovjek je stvoren kao dobar, okrenut prema dobru, a ono što ga ruši i što poput kuge koja rastače ljudsko tkivo je grijeh i slabost. Zato mi danas s pravom možemo zazivati sv. Roka za spas ne samo tijela, nego za spas duše.

Povezujući promišljanje o sv. Roku s misnim evanđeljem, o. Glavnik naglasio je kako je to euharistijski govor koji počinje riječima "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao, tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke" (Iv 6,51). Na taj govor uslijedilo je ne oduševljenje, nego velika sablazan među Židovima, a među Židove ubrajali su se i njegovi učenici. Nisu se Isusovi učenici sablaznili nad Isusovim djelovanjem i nad čudima koje je učinio, već upravo nad govorom gdje im se on nudi kao hrana za život vječni. No, Isus zna od čega je čovjek sastavljen, da nije samo tijelo, on se daje kao hrana za život vječni.

Dakle, to je hrana za ispravan odnos usmjeren prema vječnosti. Isus nas poučava, daje primjer kako jedan drugome biti brat i kakav odnos imati prema nadnaravnom, prema onome što nas podiže. Sv. Rok nam je velika utjeha jer je razumio što je Isus govorio i nije se dao smesti, nije bio razočaran nad sudbinom svoga života, već je ostao vjeran do kraja i postao znak.

Ni nama ništa ne može naškodili osim oboljele duše. Zato sačuvao nas Bog po zagovoru sv. Roka od zaraze duše, da budemo svjesni ne samo da ne dopustimo da se inficiramo time što nije dobro, nego da kao kršćani ne budemo prikriveni kliconoše razdora, svađa, grijeha i svega ostaloga što može utjecati na zdravlje duše, ne samo vlastitih obitelji nego i cijeloga naroda, zaključio je Glavnik.

Nakon blagoslova, mons. Sekelj izmolio je zagovornu molitvu sv. Roku. Pjevanje hodočasnika na orguljama je pratila s. Cecilija Pleše.