Aktualnosti

Nakon večernje sv. mise u petak 1. kolovoza 2025. godine, a uoči 300. obljetnice samoborskog hodočašća u Mariju Bistricu, ispred župne crkve sv. Anastazije u Samoboru predstavljena je knjiga Radovana Librića „Nas je otpravila, Tebe je pozdravila, sveta Anastazija, Majko Božja Bistrička“.

Autor knjige Radovan Librić pozdravio je sve prisutne, posebno članove Društva sv. Izidora Seljaka koje djeluje pri Udruzi Ekosspiritus iz Samobora, a koji su pomogli u organizaciji ovog događanja. Pozdravio je i govornike: povjesničarku dr. sc. Agnezu Szabo, gradonačelnicu Samobora Petru Škrobot, mons. Nedjeljka Pintarića i župnika preč. Ivicu Cika, spominjući pritom još jednu važnu obljetnicu - 350 godina od izgradnje župne crkve sv. Anastazije.

Među vjernicima okupljenim na predstavljanju knjige bili su i svećenici: mons. Antun Sente, rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu; vlč. Darko Banfić, župnik župa sv. Barbare u Rudama i sv. Leonarda u Kotarima; vlč. Ante Bojanić, župnik iz Župe Krista Kralja u Domaslovcu, i preč. Tomica Šestak, župnik i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Predstavljanje knjige bilo je uvod u proslavu 300. obljetnice hodočašća Samoboraca u Mariju Bistricu, ali i jedan od koraka k njegovu priznavanju kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Sve je počelo daleke 1725. kad su članovi samoborske obitelji Novak došli u Mariju Bistricu moliti za zdravlje teško bolesnog sina Matije. Njihova je molitva, po zagovoru Majke Božje Bistričke, bila uslišana, a zapis o tom događaju prvi je pisani trag o dolasku Samoboraca u ovo marijansko svetište.

Preč. Ivica Cik sve je pozdravio sa željom da bogatstvo riječi i slike, koje knjiga donosi, budu poticaj da se povijest ne zaboravi nego da se u njoj traži novo nadahnuće za ono što je pred nama.

Član Udruge Ekosspiritus župljanin Joža Blažević potom je izveo pjesmu Miroslava Krleže „Ni med cvetjem ni pravice“.

Domjanićevu pjesmu „K suncu prosi vsaka roža“ otpjevali su svi prisutni, a na orguljama ih je pratila č. s. Karmen Hajdinjak koja je, u vrijeme župnika mons. Ivana Horvata, bila na službi u Samoboru. I župniku i njoj posvećeno je jedno poglavlje u knjizi.

Povjesničarka dr. sc. Agneza Szabo osvrnula se potom na nekoliko tema koje svjedoče o životu, povijesti i kulturi Samobora - govorila je o Beli IV. Arpadoviću od kojeg je Samobor dobio povelju „slobodnog kraljevskog trgovišta, o prvom pisanom spomenu župe iz 1334. g. arhiđakona zagrebačkog kaptola Ivana. Podsjetila je Samoborce i na zadarskog biskupa Donata koji je početkom 9. st. iz Carigrada dobio relikvije sv. Anastazije, mučenice iz rimskih vremena, a kod prijenosa moći iz Carigrada išao je preko Samobora, gdje ga je vjernički puk dočekao s velikom pobožnošću, te je tako Anastazija postala zaštitnicom samoborske župe.“

Dr. sc. Szabo spomenula je staru župnu crkvu, koja je bila trošna i malena, no nakon sklapanja ugovora između grofice Ane Jelisave Ausperg i samoborskih građana 1671. g. pristupilo se izgradnji nove crkve. Sagrađena je do kraja 1675., a posvećena 8. kolovoza 1688. po zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću. Crkva je od tada i žarište štovanja Gospe Bistričke. Crkva je središnji vizualni element grada, i simbol njegove religioznosti, ali i kulture. Stoga je i upisana kao nepokretno i zaštićeno kulturno dobro klasificirano kao sakralna graditeljska baština Republike Hrvatske.

U šetnji kroz povijest Samobora, dr. sc. Agneza Szabo spomenula je i znamenite Samoborce Vjekoslava Noršića i Hilarija Gašparottija, autore mnogih rukopisa o Samoboru, zatim Sestre Služavke Malog Isusa, koje je u Samobor 1937. doveo nadbiskup dr. Antun Bauer, a nezaobilazni u toj povijesnoj priči su i samoborski franjevci koji su u Samobor stigli početkom 17. stoljeća, a zaslužni su za pismenost i kulturu grada Samobora.

Nakon povijesnih crtica, mons. Nedjeljko Pintarić predstavio je detaljno knjigu Radovana Librića. Čestitao je na početku autoru na velebnom djelu tiskane samoborske prošlosti, ali i sadašnjosti, koja obrađuje važnu identitetsku osnovu vjernika ovoga kraja, a to je hodočašće Samoboraca u Mariju Bistricu tijekom 300 godina. Na činjenicu da od 205 župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, njih više od pola nema nikakvu monografiju o svojoj prošlosti, a tek rijetke su u nekom zasebnom monografijskom izdanju obradile jedan aspekt svoje prošlosti, Samoborci moraju biti ponosni, budući da je o Samoboru objavljeno nekoliko knjiga koje obrađuju povijest grada, ali i njegove sakralne objekte i vjerski život.

Podrobno je mons. Pintarić opisao Librićevu knjigu. Na prvih 88 od ukupno 198 stranica knjige monografijskog formata tekstom je opisano hodočašće Samoboraca u Mariju Bistricu, dok drugi dio čini više od 300 fotografija s opširnim potpisima. U tekstualnom se dijelu autor dotakao zavjeta Samoboraca Majci Božjoj Bistričkoj, događaja iz davnina, hodočašća prije Drugog svjetskog rata, sa svjedočanstvom Jože Kumeričkog i zapisima iz lokalnih novina, šutnje medija u vrijeme komunizma, ali i tekstova o hodočašću redovito objavljivanih u Emanuelu, Glasu župe Sv. Anastazije u Samoboru. Obradio je i vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, udbaša Daku, a čitamo i srdačno svjedočanstvo Anice Kunović iz Domaslovca. Jedno je poglavlje posvetio dugogodišnjem samoborskom župniku mons. Ivanu Horvatu i č. s. Karmen Hajdinjak, a tu je i svjedočanstvo Dragice Kovačić i Dragice Kos iz Klokočevca. Čitamo i o značenje proštenja Božjega lica, Preobraženja, kako ga je zamislio p. Bonaventura Duda. Tu je i poglavlje o proštenjima nakon 1990. godine, a spominju se i napori autora za očuvanjem bistričkog hodočašća, s tekstovima iz njegovog privatnog dnevnika od 1986. do 1998. Obrađena su i kasnija hodočašća, a objavljeni su i Librićevi tekstovi iz Glasnika Samobora i Svete Nedelje.

Detaljno je obrađeno samoborsko hodočašće u Mariju Bistricu, a tu su i svjedočanstva dviju hodočasnica - Branke Toth iz Samobora i Ljiljane Zavrtnik iz Svete Nedelje. Čitamo i o proštenju Samoboraca 3. kolovoza u Mariji Bistrici, od odlaska do povratka kući. Slijedi potom zahvalna bistrička procesija u Samoboru, koju treba, kaže autor, posebno zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro RH. Knjiga završava tekstom poznatih romarskih pjesama, a dotiče se autor i budućnosti godišnjeg bistričkog proštenja.

Bilješka o autoru nepotpuna je bez posljednje autorove nagrade - u vrijeme tiska ove knjige, 17. srpnja, proglašen je dobitnikom Povelje Zagrebačke županije za mnoge posebne doprinose kulturnom životu grada Samobora i šireg područja Zagrebačke županije.

Tekstualni dio knjige završava pogovorom mons. Antuna Sentea, župnika i rektora Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu, čiji je dio o pučkoj pobožnosti i hodočašću prenesen i na korice monografije.

Prisutnima se nakon mons. Nedjeljka Pintarića obratila i gradonačelnica Samobora, koja je kao djevojčica odlazila u Mariju Bistricu u narodnoj nošnji, a i više je puta pješačila: „Sretna sam i ponosna i čast mi je da sam sada, u ovoj velikoj obljetnici ovog našeg hodočašća na mjestu gradonačelnice. Samo hodočašće u Mariju Bistricu i procesija po našem gradu imaju posebno mjesto u mom srcu jer sam od najranijih dana sa svojom bakom odlazila na hodočašća.“

Župnik i rektor Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici preč. Tomica Šestak okupljenima je rekao da ih u nedjelju 3. kolovoza radosno očekuje u Mariji Bistrici i već sad im je poželio dobrodošlicu.

Radovan Librić je na samome kraju pobrojao koji su koraci na putu do zaštite procesije učinjeni, od oblačenja bistričkog kipa Majke Božje u samoborsku narodnu nošnju 2022. godine, preko prikupljenih više od 1000 fotografija o hodočašću i procesiji do ove knjige. No, do zaštite procesije dug je još put.

Na kraju su se svi rado odazvali pozivu da probaju slatke i slane kolače vrijednih članica Društva sv. Izidora Seljaka. Uz čašicu vina ili soka, u ugodnom razgovoru zadržali su se vjernici još neko vrijeme ispred crkve. Mnogi su kupili knjigu, a neki i majice tiskane u povodu 300. obljetnice samoborskog hodočašća na Mariju Bistricu. Oni koji 2. kolovoza idu pješice na Mariju Bistricu otišli su ranije svojim kućama, a nedjeljni su se hodočasnici još malo zadržali ispred župne crkve.