Aktualnosti

Uoči blagdana svete Stošije, mučenice i zaštitnice Zadarske nadbiskupije, u srijedu, 14. siječnja održana je molitva Večernje u zadarskoj katedrali. Tom je prigodom zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić uputio pozdravni govor prigodom 25. obljetnice biskupske službe mons. Želimira Puljića, nadbiskupa zadarskog.

Govor kardinala Bozanića donosimo u cijelosti.

Dragi nadbiskupe Želimire,
uzoriti kardinale Vinko,
cijenjena subraćo u episkopatu: Slobodane, Ilija, Nikola, Vjekoslave,
predraga braćo svećenici, redovnici, časne sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci;
ljubljeni kršćanski puče Crkve zadarske!
 
Ovim bogoslužjem Večernje započinje slavlje svete Stošije, mučenice, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice ove Katedrale. Kao zagrebački nadbiskup rado vam svima čestitam današnju Svetkovinu koja je trajni znak i nadahnuće drevne Crkve zadarske.
           
Sveti Pavao nam večeras poručuje: Kristov vjernik je u svome životu zaštićen Božjom ljubavlju. On ovako formulira svoje uvjerenje: »Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?... Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu« (Rim 8, 35. 38-39).
           
Apostol Pavao ne kaže da će nas štititi naša ljubav prema Bogu, nego upravo obrnuto, Kristova nas ljubav štiti pred svim izazovima i nedaćama ovoga svijeta. Kršćanin je pozvan na spremnost da sve, svaku situaciju svoga života primi iz Božje ruke. Pozvani smo uvijek tražiti Božju volju; u svim prilikama i neprilikama života. I onda kad Bogu postavljamo pitanje: zašto se to tako trebalo dogoditi? I onda kada se narav buni.
           
Možemo reći da je sveti Pavao stigao do takve spoznaje kad je u Isusovu odgovoru čuo da mu je dovoljna njegova milost. Kršćanska nas vjera jača u egzistencijalnoj spoznaji da imamo Krista, a s njime imamo sve. Zato možemo reći: Kristova nas ljubav ispunja i onda kad nas pritišću patnje i nevolje.
           
Čovjek se često pita kako se održati, kako dobro živjeti, kako se spasiti? Spasenje nam dolazi izvana, od Boga. Pozitivan ishod toga traganja je poniznost, koja s jedne strane promatra vlastitu slabost i bijedu, a s druge pak Božju dobrotu, Kristovu ljubav. Stoga je potrebno u punom pouzdanju s Pavlom zavapiti Božjoj ljubavi, posebno onda kada vidimo što je dobro, ali zbog slabosti ovog raspadljivog tijela to ne činimo.
           
Temeljni stav kršćanske duhovnosti je čvrsto uvjerenje o bezuvjetnoj Božjoj ljubavi, to jest da nas Bog voli, da je Bog milosrdni Otac. Sve ostalo što mi činimo samo je odgovor na Božju ljubav. U tom svjetlu divimo se primjerima kršćanskih svjedoka, koji su poput blaženog Alojzija Stepinca mučeništvom branili istinu o Bogu i čovjeku. I baš zato smo se večeras sabrali na slavlju mučenice kršćanske davnine svete Stošije.
           
Mučenici nam poručuju da je Bog uvijek bio s njima; i u dobru i u zlu. On ih nije napustio. To vrijedi za svakog vjernika: Bog je u Isusu Kristu za nas tu, prisutan u našem životu. Apostol Pavao je nenadmašiv kad u pjesničkom izričaju kliče: »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8, 31-32). Štoviše, Bog nije samo za nas, on je uvijek s nama, u svim životnim okolnostima ljudi našega vremena; u radosti i nadi, žalosti i tjeskobi.
           
Draga braćo i sestre, radosna je prigoda ovoga našeg večerašnjeg zajedništva. Upravo na današnji dan, prije 25 godina, u Dubrovniku je za biskupa zaređen vaš pastir mons. Želimir Puljić. Sretna je okolnost da se predvečerje svete Stošije povezuje s obljetnicom ređenja vašega Nadbiskupa. Sutra, na sam dan svete Stošije, zbog obveza službe putujem u Rim i neću moći biti u Zadru, ali sam rado došao večeras da zajedno s vama slavim Večernju te budem zajedno s vama i s vašim Nadbiskupom u slavlju njegova srebrnog biskupskog jubileja.
           
Dragi nadbiskupe Želimire, u mom sjećanju svjež je spomen na suncem obasjani dan tvoga biskupskog ređenja u »hrvatskoj Ateni«, 14. siječnja 1990. godine, kada sam nakon glavnog zareditelja, mog prethodnika blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, te nazočnih nadbiskupa i biskupa, kao najmlađi hrvatski biskup u biskupskom posvećenju, položio ruke na Tvoju glavu.
           
Bila je to i godina velikih hrvatskih promjena, nakon pada Berlinskog zida i početka povijesnog urušavanja komunističkih režima u zemljama Srednje i Istočne Europe. Bila je to godina darovanih nada i očekivanja, pokretanja novih procesa u hrvatskom narodu u vidu izgradnje bolje budućnosti i osamostaljenja Hrvatske države.

Ali ubrzo se nametnutim ratom Hrvatskoj sve to htjelo zaustaviti i kotač povijesti vratiti unatrag. Domovinski rat je ostavio teške posljedice za Zadarsku nadbiskupiju, kao i za Dubrovačku biskupiju, o čemu Ti kao dubrovački biskup tijekom dvadeset godina biskupske službe najbolje možeš posvjedočiti. Poslije rata pokrenuo si obnovu opustošene Biskupije, a nezaboravnog 6. lipnja godine 2003. pozdravio si svetog papu Ivana Pavla II. kao dijecezanski biskup na tlu tisućljetnog Grada na jugu Hrvatske.
           
Dragi nadbiskupe Želimire, mnogi su Ti ovih dana čestitali i još će to činiti spominjući se Tvoga zaslužnog i velikodušnog svećeničkog i biskupskog služenja. Danas, na sam dan Tvog biskupskog slavlja, kao potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije, Tebi njezinom predsjedniku, u ime hrvatskog episkopata u sjedištu Tvoje Nadbiskupije, u Zadru, radosna Ti srca čestitam srebrni biskupski jubilej, spominjući se brojnih službi koje si u njoj vršio i vršiš, a u kojima nas je Bog toliko puta združio na istom zadatku.

Odajem Ti priznanje, zahvaljujem za dar Tvoje službe i zajedništva. U molitvi Te Bogu preporučujem ad multos annos!
           
Kao znak našeg biskupskog i prijateljskog zajedništva poklanjam Ti medalju svetog pape Ivana Pavla II., koji je i Tebe i mene uvrstio u red biskupa Katoličke Crkve.