Aktualnosti

 
 
„Biskupi, prezbiteri, đakoni, redovnici, gdje je vaša nada?“
 
1. Dragi nadbiskupe Dražene, biskupe Mijo, imenovani biskupi Marko i Vlado te ostala braćo u svećeničkoj i u đakonskoj službi, dragi bogoslovi, koji ste nam lijepo otpjevali 'Jubilejski himan', koji nismo često čuli u slavljima Jubilejske godine, na početak sam stavio parafrazu pitanja koje me privuklo dok sam čitao Tumačenje Psalma 119. (Hilarii Episcopi Pictaviensis tractatus super Psalmos) Hilarija iz Poitiersa (315.-367.).

Taj psalam (u odlomku koji se odnosi na slovo samek) započinje riječima koje, s jedne strane, izražavaju odbojnost prema prijetvornosti, to jest prema dvostrukosti, podijeljenosti srca (u duhovnosti navođena kao cor duplex), a, s druge strane, izražavaju ljubav prema Božjemu zakonu, te zatim molitveno-ispovjedničkim izrijekom ističu:
 
Taj sveti biskup, crkveni naučitelj, pisac himana, čije je ime (Hilarije) ispunjeno radošću (hilaros; hilarius), taj 'Radosnik' piše ovako:

„Prorok iščekuje i nada se; ne slijedi ništa od sadašnjega, ništa od vremenitoga. Puno je ljudi koji to iščekivanje naše vjere smatraju pogrješnim i ismijavaju ga govoreći: Pa, čemu koriste ti postovi, uzdržljivost, čistoća, odricanje od materijalnih dobara? Kršćani, gdje je vaša nada? Smrt jednako vlada svime. (Ubi spes vestra est, christiani? Mors aequaliter dominatur uniuersorum.)“

Hilarije očito pokazuje da su svi kršćani dionici proročkoga poziva i proročkoga naroda koji naviješta i živi neprolaznost. Tim više njegove riječi smijemo vezati uz nas, zaređene službenike Crkve, pozvane živjeti naviještanje i nasljedovanje neprolaznoga, posvećivanje neprolaznim i neprolaznomu, te upravljanja prema neprolaznomu.
 
2. Draga braćo, gdje je naša nada?
U ovoj Jubilejskoj godini koja se u mjesnim Crkvama zaključuje za deset dana nastojali smo oraspoložiti srca za susrete s nadom, u nadi i po nadi, baš kako to molimo u euharistijskoj doksologiji - po Kristu, i s Kristom, i u Kristu koji je naša Nada.

Jednako tako, u svome pastoralnom djelovanju osjetili smo poticaje da se tijekom protekle pastoralne godine, osobito na svećeničkim susretima u dekanatu, usredotočimo na prepoznavanje znakova nade, da bismo ih s više oduševljenja mogli nastaviti sijati i darivati njene plodove.

Danas smo ovdje, okupljeni oko svoga Nadbiskupa, ponajprije zahvalni za znakove nade, od kojih su neki istinska uporišta, dok su drugi jedva primjetljivi ili su sasvim zanemareni.

Kršćani od samih početaka znaju da je za njih, za nas, nada dar i odgovornost! Dar je koji nosimo u sebi, ali je dar za koji odgovaramo i trebamo biti spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje te nade (usp. 1Pt 3, 15).
 
3. Ta odgovornost svakako je jedan od sadašnjih ključnih izazova Crkve (uvijek je to i bio!), jer je posrijedi otvaranje obzora smisla. Znamo li živjeti iz nade u kraljevstvo koje je započelo Kristovim djelom spasenja? Čime dajemo tu, a ne neku drugu nadu konkretnim životima, otvarajući budućnost i pokazujući da vrijedi živjeti i umrijeti za Krista? Ta se pitanja danas ne mogu izbjeći; prešutjeti da, ali ne i izbjeći, u vremenu koje neki zovu 'vremenom gušenja', vremena prijetećega nedostatka zraka za disanje, u kojemu je teško ne samo živjeti nadu nego i formulirati dugoročne nade.

U ljudskome ophođenju redovito naš govor, sastavljen od riječi i gesta, odaje utjecaje i težišta. Gledajući govor kakav, pod utjecajem medija i sveopće površne politizacije, trenutno susrećemo u našemu društvenom životu, brzo shvaćamo da puno pojmova dolazi iz birokratske komunikacije unutar Europske unije. Dobro je vidjeti što prevladava i koja su uporišta. Premda postoji i sloj koji progovara: nadanjima, razvojem, mobilnošću, obnovom, puno češće upijamo riječi kao što su: sigurnost, oporavak, otpornost, odvraćanje, zaštita. To su riječi iz terminologije nastale kao odgovor na razne prijetnje i ugroze, kao odgovor na ranjenosti i bolesti.

No, još je važnije primijetiti da uporišta za jedan i drugi slojeviti vidik nisu poglavito u onostranosti, nego su ipak u skučenijim okvirima sadašnjega i ograničenoga na prolaznost, što ne može dati odgovor na sukobe, tjeskobe i nemire ljudi i naroda.

U tome ozračju smo od Krista pozvani donositi nadu, otkrivati Božju nadu u sebi i prepoznavati podudarnosti te nade i znakova koji su među nama.
 
4. Tijekom godine susretali smo puno znakova nade u našoj Nadbiskupiji, zahvaljujući upravo vama, braćo svećenici i redovnici, od najstarijih do najmlađih, štoviše i od naših preminulih, prepoznajući da je Gospodin među nama, da prolazi našim životima, da nas krijepi i traži odgovore u novim otvorenim srcima i da s nama ostaje.

Naša su zvanja trajni znakovi nade koji se ne mogu ni prepoznati ni čitati bez optike vječnosti. Tako su snažni znakovi nade bila slavlja ređenja, a posebice vijest o imenovanim pomoćnim biskupima mons. Marku Kovaču i mons. Vladi Razumu.

Nadalje, susreli smo znakove nade u tolikim obiteljima koje redovito svjedoče svoju vjeru gradeći župnu zajednicu, nenapadno i nenametljivo, pri čemu nas je posebice veselila nada po obiteljima s više djece, čemu već dvadeset i pet godina posvećujemo posebnu pozornost, pozivajući i ohrabrujući sve, ali upozoravajući pogotovo nositelje vlasti u našoj domovini koliko je važno posvetiti se prihvaćanju i brizi za otajstvo života, za obitelj, za odgoj i obrazovanje djece i mladih. Taj znak nade ostaje nedjelotvoran i beznačajan, ako nema perspektive neprolaznoga.

Stoga nas, uz puno zabrinutosti i pitanja, oduševljava svaki radostan pomak u našim odgojnim i obrazovnim institucijama: Sjemeništu i Bogosloviji, vrtićima, školama, fakultetima i Sveučilištu.
 
5. Ova godina koja kalendarski ide svomu završetku bila je godina više znakovitih obljetnica kojih smo se spominjali u zajedništvu opće Crkve, Crkve u Hrvata i naše mjesne Crkve; obljetnice koje su očitovale snagu uporišta nade u Kristu. I u ovome zajedništvu zahvaljujemo Gospodinu na jubilarnim slavljima naše subraće, a među njima se ističe 50. obljetnica svećeništva kardinala Josipa.

Ova je godina Sveta, jubilejska godina u kojoj je bilo puno milosnih slavlja, u kojima je nada progovarala čežnjom za oprostom, obraćenjima, hodočašćima, molitvama, mnoštvom pokazatelja koji ne mogu stati u prolazne razloge. Tako je naše nacionalno hodočašće u Rim i susret s papom Lavom XIV. jedan od ubranih plodova nade, ali i nova sjetva znakova nade koji potvrđuju trajnost i povezanost vremena i vječnosti.

U lipnju ove godine sebe i cijeli hrvatski narod posvetili smo Presvetomu Srcu Isusovu, vraćajući se na izvorište ljubavi kao najizvrsnijega dara i svima dajući do znanja da je samo u Bogu moguće pronaći smisao.
 
6. Mnogi će se složiti da je danas istinski neprijatelj nade ravnodušnost, ponajprije zbog nedostatka dubokoga smisla. Najizravniji znakovi nade pritom nam dolaze iz karitativne skrbi i dragovoljnosti koje jasno govore i u našoj Nadbiskupiji. Ipak, premda znamo da je svaka briga i pomoć bližnjima najljepši navještaj, svjedočanstvo i molitva, uz brojne pozitivne vidike, ne bismo smjeli dopustiti da ili bilo koje drugo naše djelovanje bude svedeno na slična djelovanja i postane sužavanje smisla na sadašnjost.

Zahvalni smo Gospodinu na znakovima koje nam daju mladi svojom pripadnošću i privrženošću Crkvi; svojom otvorenošću za istinu o sebi, o Crkvi i o hrvatskoj prošlosti, jasno dajući do znanja da u Kristu pronalaze nadu za budućnost. I sami daju znakove da im je potrebna potpora starijih, osobito nas svećenika. Osjeća se njihov vapaj za onim što zovemo „društvenim savezom za nadu“.

Znakovi nade nužno međusobno povezuju naraštaje. Nada ima vlastitost da ne živi samo u jednome pokoljenju, nego dohvaća prošlost i budućnost. Među prvim znakovima nade u Buli proglašenja Jubileja stavljen je mir za svijet koji je višestruko zahvaćen izravnim ratnim sukobima kao i ratnim prijetnjama. U Hrvatskoj postoji sloj pogubnosti rata. On nosi mnoštvo ožiljaka, ali i klica nade, koje ne bismo trebali prepustiti suši i gaženju nježnih života.

Tomu mogu pridonijeti sadržaji vezani uz proslavu 1100. obljetnice početaka hrvatskog kraljevstva u kojemu je ključnu ulogu imala kultura koja živi pod imenom 'christianitas'. To nije nejasna vjera (religio), nego kultura koju se ne može ni živjeti ni razumjeti bez kršćanske nade. Ona nije upisana samo u povijesne ostatke; ona živi u nama kao uvijek živo žarište.

Zato je i svaka duhovna i materijalna obnova, u koje ste mnogi uronjeni već više od pet godina, očitovanje potrebe za zajedništvom, vođenim razlozima koji nadilaze zemaljska poslovanja.
 
7. Za razliku od drugih dviju teoloških krjeposti (vjere i ljubavi) nadu čak i nije (pre)teško opisati, definirati, ali ju bez bližnjih nije lako živjeti.

Prezbiter je u teologiji viđen uvijek kao član prezbiterija, kao dionik onoga zajedništva koje je u uskome suodnosu prema biskupskoj službi. To je zajedništvo također velik znak nade, a njegovo nepostojanje ili narušavanje ozbiljan je protuznak koji očituje da naša nada nije u neprolaznome nego u prolaznome.

Svako osobno isticanje, preuzimanje obrazaca djelovanja koji nisu rođeni iz crkvenosti i služenja, nego iz medijske ili političke logike, i neiskrenost i podilaženje službenicima u Crkvi ili prema državnim i drugim građanskim nositeljima vlasti, udaljava nas od znakovitosti usidrene u vječnosti radi koje smo poslani kao svećenici živjeti u svijetu. Tada i vjernici osjećaju nestabilnost uporišta gubeći nadu.

Našemu služenju je pripadno, ponajviše kada djelujemo kao cjelina prezbiterija, razmatrati gibanja u Crkvi i razlučivati ih, da nam se ne dogodi da u moru navodnih karizma više ne vidimo karizmu ili da bilo što nazovemo nekim nepripadnim imenom te da od obilja 'znakova nade', nadu ne osjećamo.

U svemu kriterij ostaje isti, dohvatljiv odgovorom na pitanje: radi li se o putovima poniznosti i plodovima vječnosti ili je pak riječ o sebičnosti i nekoj svjetovnoj, prolaznoj ambiciji.
 
8. Prekrasna je tvrdnja svetoga Augustina, koji u De civitate Dei, pišući o Varonovu popisu božanstava, od kojih se svatko brine za neku ljudsku potrebu, kaže da "u cjelokupnome tome pomnom popisu nije pokazao ni imenovao ni jedno božanstvo od kojega bi se tražio vječni život, što je zapravo razlog zbog kojega smo mi kršćani" („in qua universa diligentia nullos demonstravit vel nominavit deos, a quibus vita aeterna poscenda sit, propter quam unam proprie nos Christiani sumus“, De civitate Dei 6, 9, 5).

Naveo sam zapise dvojice svetih biskupa: Hilarija i Augustina. Dok u ime svih vas izražavam zahvalnost, molitvenu i svekoliku suradničku blizinu našemu Nadbiskupu, priželjkujući da budemo istinski znakovi nade, našim novim pomoćnim biskupima izražavam želju da ih nadahnjuju nositelji nade, među kojima nam je najdraži blaženi mučenik Alojzije.

Braćo, Gospodin nas čuvao u radosti neprolaznoga
da i dalje živimo bratski podupirani
i podupirući jedni druge darom nade!