Aktualnosti

Živimo u vremenu kada kažemo da smo pod stresom. Na taj stres ljudi unutar Crkve reagiraju različito: jedni žele još bolje usluge, ponude i stručnost. Drugi žele više stvarnog ostvarenja vlastite poruke, dakle ljubavi i strpljenja. To stalno dovodi do razlika i nesuglasica. Pokušavamo stres riješiti profesionalno kroz vrhunska bogoslužja, vrhunsku literaturu pobožnosti, vrhunsku vjeronaučnu nastavu, vrhunski reflektiranu pastoralnu skrb…

Crkva je prostor koji Krist nudi u povijesti gdje ga možemo susresti, jer joj je on povjerio svoju riječ, krst po kojem postajemo djeca Božja, svoje Tijelo i svoju Krv, milost opraštanja grijeha, osobito u sakramentu pomirenja, iskustvo zajedništva koje je odraz otajstva samog Presvetog Trojstva, snagu Duha Svetoga koji rađa ljubav prema svima. Moramo stoga stvoriti gostoljubive zajednice u kojima će svi marginalizirani naći svoj dom, konkretna iskustva zajedništva koja će neodoljivom snagom ljubavi - „Vidi kako se ljube!“ (Tertulijan, Apologija, 39, 7) - privući razočarani pogled suvremenog čovječanstva. Jasno je onda da ljepota vjere mora posebno blistati u bogoslužnim činima, a nadasve u nedjeljnoj euharistiji. Upravo se u liturgijskim slavljima Crkva, naime, pokazuje kao Božje djelo i otkriva, u riječima i gestama, značenje evanđelja.

Godine 2012. je Sinoda biskupa razmišljala o novoj evangelizaciji. Biskupi u svojoj poruci narodu Božjem na kraju sinode polaze od Isusova susreta sa Samarijankom (usp. Iv 4) i kažu: „Nema muškarca ili žene koji se u svom životu nije jednom našao, poput te žene Samarijanke, praznog krčaga pored zdenca, u nadi da će naći ispunjenje najdublje želje svog srca, koje je jedino kadro dati puni smisao životu. Danas se čovjeku nudi mnogo zdenaca da u njih zagrabi i utaži svoju žeđ, ali ih treba znati razlikovati kako bi se izbjeglo onečišćenje vode. Moramo svoje traženje pravilno usmjeriti, kako ne bi postali žrtvom razočaranja, koje može biti pogubno za nas.

Poput Isusa na zdencu Sihar, i Crkva se osjeća dužnom sjesti uz muškarce i žene ovog doba. Ona želi uprisutniti Gospodina u njihovu životu tako da ga mogu susresti, jer je jedino njegov Duh voda koja daje pravi i vječni život. Jedino je Isus kadar duboko proniknuti naše srce i otkriti nam istinu o nama: ‘kazao mi je sve što sam počinila’, priznaje žena svojim sugrađanima. A ta riječ navještaja, s kojom ruku pod ruku ide pitanje koje otvara vjeri: ‘Da to nije Krist?’, pokazuje kako svaki onaj koji je primio novi život iz susreta s Isusom, ne može a da i sam ne postane navjestitelj istine i nade za druge. Obraćena grešnica postaje glasnicom spasenja i dovodi Isusu čitav grad. S prihvaćanja svjedočanstva ljudi će prijeći na osobno iskustvo susreta: ‘Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta’“.

Na nama je učiniti danas iskustvo Crkve stvarno dostupnim, umnožiti zdence na kojima su žedni muškarci i žene pozvani susresti Isusa. Mi pritom ne bismo smjeli biti diletanti nego ljudi pozvani na svetost života.