HR
Od dolaska Hrvata na ove prostora pa sve do stvaranja samostalne Republike Hrvatske, korespondencija s Apostolskom Stolicom bila je od velikog značaja za Hrvate. Usko surađujući s gotovo svim hrvatskim vladarima, pape su sudjelovale u svim važnim povijesnim događajima te uvelike pridonijeli razvoju hrvatske kulturne i jezične baštine.
Prvi koraci
Vidljivo iz diplomatičkih spisa i registara, prve korespondencije s Apostolskom stolicom datiraju još iz VI./VII. stoljeća, za vrijeme pape Agatona s kojim su Hrvati sklopili ugovor da neće nikoga napadati, a Bog i sv. Petar će ih štititi. Prvi povijesni susret Hrvatske s papinstvom dogodio se za vrijeme pontifikata pape Ivana IV. Dalmatinca. Iz djelovanja pape Ivana IV. i njegovih nasljednika dade se naslutiti kako se od početka doseljavanja Hrvata na ove prostore, teži za njihovim pokrštenjem te za organizacijom Crkve u Hrvata.
Diplomatsko-politički odnosi
Prva kriza u odnosu Apostolske Stolice i Hrvata nastaje u 9. stoljeću za vrijeme vladavine kneza Domagoja. „Najgori hrvatski vladar“, kako su ga Mlečani nazivali nije imao tolerancije prema urotnicima. Stoga ga papa Ivan VIII. podsjeća na vladarsku velikodušnost te mu savjetujući kaznu izgona umjesto smrti, poziva na kršćanski način vladanja.
Za vrijeme vladavine kneza Branimira, isti papa priznaje Hrvatsku kao neovisnu i suverenu državu. „Najdraži sin“, kako je papa volio nazivati kneza Branimira, zauzvrat je obećao svoju odanost i odanost cijelog naroda. U 11. stoljeću na vlasti je kralj Dmitar Zvonimir koji u to doba društvenih, kulturnih i religioznih promjena na prostoru zapadne kršćanske ekumene, nastavlja dobru suradnju s Rimom. Nakon što ga je narod jednoglasno izabrao za kralja Hrvatske i Dalmacije, tadašnji ga papa Grgur VII. svečano okrunjuje u crkvi Sv. Petra u Solinu. Tom se prigodom hrvatski kralj obvezao „u svemu i svugdje čuvati vjernost prema Apostolskoj Stolici“.
Utjecaj na jezik i pismo
Glagoljica je kao pismo svojim opsegom korištenja i vremenskim trajanjem od tisuću godina ostavila najdublji trag na hrvatskom nacionalnom prostoru. Pozvavši slavenske apostole Konstantina Ćirila i Metoda u Rim, papa Hadrijan II. odobrio je glagoljicu kao liturgijsko pismo još u 9. stoljeću. Time su glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene koji se nisu dali iskorijeniti nikakvim zabranama tijekom povijesti.
Naime, mnogi pape nisu dopuštali bogoslužje na slavenskom jeziku nazivajući ga barbarskim, već su smatrali kako je latinski jedini jezik bogoslužja. Tek u 13. stoljeću, dolaskom pape Inocenta IV., glagoljsko pismo i književnost slobodno se širi, prepisuje i upotrebljava u bogoštovne svrhe, a narodni jezik postaje jezik bogoslužja. Hrvati su oduvijek uživali bogoslužje na narodnom jeziku, dok je Zapadna crkva čekala na to do 1962. godine, kada je Drugi vatikanski sabor donio službenu odluku.
Vrijeme turskih osvajanja
U XV. stoljeću traje vrijeme turskih navala na hrvatski teritorij. U tom razdoblju, renesansni pape pokazuju velik interes za obranu Hrvatske. Papa Lav X., materijalno i novčano pomaže hrvatsku obranu jer u tom otporu vidi bedem obrane protiv otomanskog prodora na Zapad. Nazivajući Hrvatsku „predziđem kršćanstva“, pape su svjesni važnosti hrvatskih utvrda koje svojim padom otvaraju Turcima slobodan prolaz do talijanskih zemalja.
Tijekom najžešćih turskih navala, Hrvati sve više gube nadu u kršćansku solidarnost te svoje vapaje i molitve upućuju Bogu. Isto rade i hrvatski humanisti poput Marulića, Lucića, Posedarskog, koji pogođeni ratnim stradanjima i patnjama svoga naroda, te iste molitve pretvaraju u stihove. Ivan Vitez od Sredne, zagrebački kanonik i ostrogonski nadbiskup, diplomat i državnik, humanist, piše papi Eugenu IV. pismo u kojem ga poziva da ujedini političke vođe kako bi se Europa spasila. Bilo je to teško doba za Hrvate koji su uz junačku borbu i nebrojene žrtve, u XVI. stoljeću ipak zaustavili otomanske osvajače na putu prema srcu Europe.
Neka su hrvatska područja ostala pod turskom okupacijom, no osnutkom rimske Kongregacije za širenje vjere 1622. godine ona su duhovno i novčano potpomognuta od strane papa.
Josip Juraj Strossmayer i uzdizanje biskupije na razinu nadbiskupije
Biskup i teolog Josip Juraj Strossmayer nastojao je tijekom svog dugog života otkloniti zapreke koje dijele Istočnu i Zapadnu crkvu. Njegov suvremenik i istomišljenik, papa Pio IX., 1852. godine uvrštava Zagrebačku biskupiju u red nadbiskupija i proglašava je metropolitanskim središtem. Time je ispunjen dugogodišnji san da Zagreb postane duhovno i nacionalno središte svih Hrvata kojim počinje uzdizanje Zagrebačke nadbiskupije. Prvi zagrebački nadbiskup bio je Juraj Haulik koji je svečano ustoličen 8. svibnja 1853. godine u Zagrebu.
Sv. papa Ivan Pavao II. – veliki prijatelj Hrvata
Papa Ivan Pavao II. još je 1976. godine govorio o bliskostima hrvatskog i poljskog naroda. Za njega su Hrvati „narod svetoga Petra“, pozvani da posebno svjedoče Krista. Za vrijeme Domovinskog rata, suosjećao je s Hrvatima i neprekidno apelirao na prekid sukoba i napada na dragu mu Hrvatsku. Vatikan među prvim državama priznaje suverenitet i samostalnost Hrvatske, 13. siječnja 1992. godine.
Tijekom svojeg pontifikata, papa Ivan Pavao II. triput posjećuje Hrvatsku. Njegovi pohodi Lijepoj našoj bili su istinski susreti dvaju duboko povezanih i bliskih prijatelja, pape Ivana Pavla II. i hrvatskog naroda.
„Hrvati su duboko katolički narod“
Prošlo je šest i pol godina od posljednjeg apostolskog pohoda Petrova nasljednika Hrvatskoj. Papa Benedikt XVI., današnji papa u miru, posjetio je Hrvatsku 5. i 6. lipnja 2011. godine pod geslom „Zajedno u Kristu“.
Po povratku iz Hrvatske, papa Benedikt kazao je da je to bilo kratko putovanje ali puno susreta i razgovora s Hrvatima, koje smatra duboko katoličkim narodom, narodom koji je bogat svojom duhovnom i kulturnom baštinom.
Pripremio: DT.; foto: Glas Koncila
Izvor: Šanjek, F., Petrač, B.,: Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagreb, 1995.
