U Župi sv. Terezije od Djeteta Isusa na zagrebačkom Trnju 20. listopada 2021. po prvi puta se okupila novoosnovana muška molitvena zajednica sv. Josipa, čije je djelovanje započelo sv. misom u 18.30 sati, nakon koje su članovi primili blagoslovljenu krunicu i Novi zavjet kao zalog za njihovo poslanje.
Zajednica je izrasla iz dugo iskazivane želje odraslih muških župljana za duhovnim rastom i duhovnom zaštitom svetoga Josipa, a koja je posebno sazrijevala tijekom još uvijek aktualne
Godine sv. Josipa. Župa je ovom inicijativom nastojala produžiti i nastaviti poticaj koji je Papa dao proglašenjem ove Godine usmjeravajući naš pogled prema ovom vječnom kršćanskom uzoru, sv. Josipu, a kojega u svojem Apostolskom pismu
Patris corde opisuje: "otac voljen, otac u nježnosti, poslušnosti i prihvatu, otac kreativne hrabrosti, radnik, uvijek u sjeni koji nas poučava vrijednosti, dostojanstvu i radosti vlastitoga rada."
U današnjem postmodernom sekulariziranom vremenu, obilježenom moralnim relativizmom, utilitarizmom i brojnim krizama, posebice krizom identiteta, kršćanska slika obitelji sve više gubi svoju vrijednost. Svjedočimo krizi indentiteta muškaraca u svojoj cjelini, muškosti, ulozi očinstva, supruga, zaštitnika obitelji. Potaknuti željom da nam sveti Josip bude sve veći uzor i slika naših kršćanskih muškaraca, muževa, očeva, ova zajednica se rađa u okrilju župe kao mjesta u kojem se slika obitelji treba čuvati i njegovati u svom punom ostvarenju te kako bi taj evanđeoski duh potom mogli ugrađivati u tkivo društva i svijeta.
Zajednica sv. Josipa poziva sve muške župljane starije od 18 godina na ovaj plodonosan duhovni put u pobožnosti sv. Josipu, koji će se okupljati u župskim prostorijama jednom mjesečno, uoči pojedinih blagdana, a u božićno i uskrsno vrijeme učestalije. U zajedničkoj molitvi, molitvi časoslova i angažiranom nastojanju u karitativnim djelatnostima, promišljanjima i produbljivanjima duhovnosti muškaraca - muževa, članovi započinju svoj duhovni hod u cilju osobne izgradnje, ali i na dobrobit naših obitelji i Domovine.
"Josip sreću nije pronašao u samopožrtvovnosti već u samodarivanju. U njemu nikada ne vidimo frustraciju, već samo povjerenje. Njegova strpljiva šutnja ne uključuje prigovore, već konkretne geste povjerenja. Svijet danas treba očeve, nema koristi od tirana koji žele dominirati nad drugim kako bi ispunili vlastite potrebe; odbacuje one koji miješaju autoritet s autoritarnošću, služenje sa servilnošću, sučeljavanje s ugnjetavanjem, dobročinstvo s dobrobiti, silu s uništenjem. Svako istinsko zvanje rođeno je iz dara samoga sebe, a to je plod žrtve. Ova vrsta zrelosti također je potrebna u svećeništvu i posvećenom životu. Bez obzira na poziv, bilo na brak, bilo celibat, bilo djevičanstvo, dar samoga sebe neće se ostvariti ako se zaustavi na žrtvi; tada umjesto da se učini znakom ljepote i radosti ljubavi, riskira da se iskaže nesreća, tuga i frustracija." (
Patris corde, br. 7)
