HR
Predavanje "Tisućljeće hrvatskoga glagoljaštva" u okviru projekta "Hrvatska glagoljaška baština" održao je akademik Stjepan Damjanović u srijedu 13. veljače u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu.
Podsjetio je najprije na ovogodišnju 1150. obljetnicu dolaska svete solunske braće Ćirila i Metoda među Slavene i udaranje temelja slavenskoj pismenosti. Oni nisu samo upotrebljavali starocrkvenoslavenski, već su zaslužni i što je hrvatski jezik korištenjem hrvatskih jezičnih idioma rano ušao u knjige.
Akademik je istaknuo prvu hrvatsku tiskanu knjigu, glagoljični "Misal po zakonu rimskoga dvora" dovršen 22. veljače 1483. godine, kao i činjenicu da su hrvatski glagoljaši preveli velik broj različitih tekstova s latinskoga, talijanskoga i češkoga. Također je upozorio da nema nikakva smisla nijekati vezu između ćirilometodskoga djela i hrvatskoga glagoljaštva, kao ni, s druge strane, svoditi hrvatsko glagoljaštvo samo na tu ćirilometodsku sastavnicu.
Akademik Damjanović ukazao je kako je, unatoč tome što nisu sačuvani, glagoljičnih tekstova bilo i u 10. stoljeću, a od 11. do polovice 16. stoljeća glagoljica je premoćno pismo u bilježenju hrvatskoga jezika. Pobrojao je i ostale ključne tekstove na glagoljici, poput "Bašćanske ploče" (prijelaz 11. i 12. stoljeća), koja je "kultni tekst hrvatske kulture, simbolični početak povijesti hrvatske književnosti i hrvatskoga jezika, inspirirala je pjesnike i skladatelje".
Dotaknuo se i najstarijega sačuvanog hrvatskoga zakonskog teksta "Vinodolskog zakonika" (1288), najstarije hrvatske početnice (1527) te epigrafskih spomenika kao što su "Plominski natpis" i "Valunska ploča". Naglašena je važnost "Kločevoga glagoljaša" iz 11. stoljeća (1100 stranica od kojih je sačuvano svega 14), dočim su "Bečki listići" najstariji predstavnici tzv. hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika.
Akademik Damjanović pojasnio je kako u 14. i 15. stoljeću nastupa zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva, budući da se iz tog doba sačuvalo tridesetak cjelovitih brevijara, dvadesetak misala, tri psaltira i mnoštvo fragmenata. Spomenuo je, između ostalih, najstariju sačuvanu zbirku pučkoga duhovnog pjesništva "Parišku pjesmaricu" kao i najstariji sačuvani cjeloviti zbornik glagoljaške tradicije "Zbornik Gregora Borislavića" iz 1375..
Dotaknuo se tekstova s europskoga Istoka koji su u hrvatsku književnost ušli posredstvom staroslavenskih prijevoda, kao potvrda dodirivanja kulturnih i političkih silnica s europskim Zapadom. Ukazao je i na važnost pravnih spomenika ("lingua vernacula") kao dokaz kako je narodni jezik ušao u pisanu praksu, ponajprije na čakavštini.
Poznato je više od dvadeset primjera uporabe glagoljice u privatno-pravne svrhe, kao što je listina "slavnoga Dragoslava" ili isprava modruškoga biskupa Stjepana o posvećenju crkve Sv. Luke kod Trsata. Uz zakonik iz Vinodola značajan je i "Razvod istarski" notara Mikule koji je, iako pisan latinskim, njemačkim i hrvatskim, sačuvan tek u hrvatskoj glagoljičnoj verziji.
Akademik Damjanović istaknuo je kako se tek posljednja četiri desetljeća ozbiljnije vodi računa o tim pravnim tekstovima kao spomenicima hrvatske književnosti. Otkriva se, ponajprije zahvaljujući Eduardu Hercigonji i Josipu Bratuliću, kako je praktična pravna namjena obogaćena književnojezičnom intelektualnom nadgradnjom.
Govorio je i o ulozi starocrkvenoslavenskoga jezika kao najstarijega književnog jezika nastalog prevođenjem grčkih crkvenih knjiga na slavenski u devetom stoljeću. Naveo je njegova različita imenovanja, ovisno o funkciji.
"Kad stiže na hrvatske prostore, uostalom kao i na druge, on, barem načelno, ima status jednak latinskom, tj. on je i nadetničko (međunarodno) sredstvo priopćavanja, pa se u tom smislu s pravom govori o trojezičnoj - latinski, staroslavenski, hrvatski - hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi", istaknuo je akademik Damjanović.
Naznačio je razlike između staroslavenskih i starohrvatskih jezičnih idioma, kao i različito pisanje liturgijskih i neliturgijskih tekstova, navodeći kako "čisti hrvatski" nalazimo najčešće u pravnim glagoljičnim ali i ćiriličnim tekstovima.
"Hrvatski glagoljični tekstovi su važni i za povijest staroslavenskoga i za povijest hrvatskoga jezika, oni su dapače izazovni i kada govorimo o pitanjima općeg jezikoslovlja", zaključio je. Spomenuo je i kako se kao kraj prirodnoga razvitka hrvatskoga glagoljaštva uzima "Brozićev brevijar" iz 1561. godine, kao i zanimljivost da je u trenutku glagoljaške silazne putanje u Hrvatskoj glagoljaško pismo privlačilo pažnju učenih europskih krugova.
Završno se dotaknuo događanja s hrvatskom glagoljaškom tradicijom u 19. stoljeću navodeći razmišljanja biskupa Strossmayera kako hrvatski katolici, hrvatska kultura i hrvatski narod imaju posebnu ulogu u sjedinjavanju Slavena te kako staroslavenski jezik može biti most između pravoslavnih i katoličkih Slavena. Akademik Damjanović podsjetio je na zadaće ćirilometodskog pokreta, kao i pojednostavljenu priču o nepomirljivosti skromnih znalaca, ali rodoljuba glagoljaša i obrazovanih latinaša. Predavanje je zaključeno "Parčićevim misalom" iz 1893. i Kranjčevićevim stihovima "Pred kraljevskom pločom u Baški".
Projekt "Hrvatska glagoljaška baština" organiziraju Društvo prijatelja glagoljice i Nadbiskupijski pastoralni institut pod pokroviteljstvom Staroslavenskoga instituta, Katedre za slavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Instituta za ekumensku teologiju i dijalog "Juraj Križanić" zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Sljedeće predavanje, sedmo u ciklusu, pod nazivom "Glagoljske tiskane knjige" održat će 13. ožujka akademkinja Anica Nazor. (IKA/TU)
Foto: I. Prskalo
