HR
„Dogma protiv vjere?“ naslov je tribine Zajednički vidici održane 20. ožujka 2013. u organizaciji Ureda za vjeronauk, a u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.
Osnovna karakteristika dogme je nesvedivost
Temu su promislili predavači prof. dr. sc. Ivica Raguž i doc. dr. sc. Marija Pehar. Profesor Raguž kao polazište svojega promišljanja postavlja pitanje može li se uopće govoriti o suprotnosti vjere i dogme. Analizom današnjega svijeta dolazimo do teze da je i naše doba antidogmatsko, kao što je i društvo postalo antidogmatsko. Društvo se protivi svemu što uključuje neku negativnost, a prihvaća da sve može biti zamijenjeno.
Time se događa da postajemo nespremni na suprotnost, na prihvaćanje drugoga u njegovoj nesvedivosti i drugosti. Depresija postaje vodeća bolest našega društva, a razvija se zbog prekomjernosti pozitivnoga i teškog odlučivanja za neku vrjednotu. Gube se i mnoge emocije, smatra predavač, poput srdžbe u smislu kreposti, a zadržava se ljutnja u kojoj smo spremni na kompromise. Sve nam postaje dosadno, zaključuje predavač.
Jedina diferencija koja se dopušta tu je antidogmatizam, a to je iz razloga što nam dogma izmiče i ostaje izazov. Oboljeli smo od navale pozitivnoga i istoga te smo postali nesposobni za negaciju i nijekanje.
S druge strane, vjera je u sebi upravo dogmatska, a to proistječe već iz Svetoga pisma kroz pojam poslušnosti. Abraham je taj pojam učvrstio najprije u poslušnosti putovanja na koje kreće iz Ura Kaldejskoga, a zatim u spremnosti na žrtvovanje svoga sina. Poslušnost je kao takva isključena od iskustva – jer Bog poziva, a čovjek najprije odgovara, prije stjecanja bilo kakvog iskustva.
Tu se vjera aktivira kao određeno praiskustvo, a ipak se ne protivi Svetome pismu. I novozavjetni tekstovi proizišli su iz dogmi – iz prvih vjeroispovijesti i obrazaca vjere na temelju kojih su formirani i novozavjetni tekstovi. Sveto pismo dogme shvaća kao prasimbole iz prve kršćanske zajednice. Već Origen u 3. stoljeću govori o „harmonijskoj punini zajedničkih dogmi Staroga i Novoga zavjeta“, jer upravo dogme čuvaju vjeru da se ne bi izrodile u samovolju i subjektivizam.
Stoga kroz povijest Crkve na koncilima se i proglašavaju dogme – upravo da se vjera zaštiti od hereza. Guardini dogme promišlja kao koordinatne sustave za promišljanje vjere – dakle nasuprot shvaćanju da dogme promišljanje dokidaju, one ga zapravo potiču i omogućuju teološku misao. Von Balthasar polazi od pojma ljubavi unutar kojega shvaća dogmu (za razliku od puke poslušnosti).
Osnovna je karakteristika dogme stoga nesvedivost. Tko istinski ljubi, taj neće imati problema s dogmama, smatra profesor Raguž, jer i druga osoba je dogma, nesvediva, ona koja me negira i čuva od racionaliziranja i emocionaliziranja.
Dogma o Trojstvu je izričaj spasenja
"Trinitarna dogma protiv vjere?" naslov je izlaganja doc. dr. sc. Marije Pehar. Polazište njezinoga promišljanja jest upravo vjera u Presveto Trojstvo koja se ispovijedala već u prvoj kršćanskoj zajednici. Zazive Trojstva ispisivalo se na dovratnike kuća i kao epitafe na grobovima. Trojstveni simbolon ispovijedao se prilikom krštenja i prenosio se kao obrazac katehetske pouke. S vremenom se težilo razjašnjavanju vjere u Trojstvo, i to upravo zbog ulaska vjere na područje židovstva, helenističke misli i gnoze, a kako bi se od njih razlikovalo.
Počelo se sustavno raditi na razjašnjenju sadržaja Svetoga pisma i iskustva vjere. Crkveni oci rado su posegnuli za metodom i terminologijom helenističke misli i filozofije, prihvatili su tako platonističku misao, ali naišli su i na određene poteškoće. U tom procesu ipak kršćanska misao nije helenizirana, nego je pomogla u razvoju i helenističke misli. Prihvaćanje terminologije i misli grčkih mislilaca dogodilo se iz dva razloga koje navodi profesorica Pehar: Crkva je s jedne strane vjerovala kako je smisleno i istinito ono što vjeruje, a s druge strane nametnula se potreba univerzalnosti navještaja.
Međutim, dogma o Trojstvu nije se do kraja izrekla ni shvatila, ostala je otajstvena. Jedna bit, a tri osobe težak je izričaj koji je zahtijevao prericanje u jezik filozofije. Trinitarna teologija pak proizlazi iz događaja Krista te je stoga isprva snažno soteriološki obilježena. Uočava se stoga da trinitarna dogma izrasta iz vjere i vodi k vjeri, iako se jezično udaljuje u spekulaciji. Ipak je važno da misao dogme uvijek upućuje na Sveto pismo i u njemu se ukorjenjuje. Kroz trojstveni odnos Oca, Sina i Duha Svetoga I čovjek se uvodi u odnos s njima.
Dogma tako nadilazi samo izričaj o Bogu i postaje izričaj spasenja. Predavačica navodi kako je i biblijski iskaz svojevrstan prijevod, a tekst je prilagođen naslovnicima. S druge strane, trud rane dogmatizacije izrastao je na inkulturaciji evanđelja, a prevođenje je postalo stvaralački, kreativan proces. Danas nam opet treba vraćanje na to helenističko vrijeme, smatra profesorica Pehar, upravo zbog inkulturacije evanđelja u duh vremena. Helenistička misao primjer je kako svako vrijeme treba iznova tražiti načine da sadržaje vjere u trojstvenoga Boga približi ljudima. Bog se ne boji spustiti u ljudske ruke i u ljudski navještaj, zaključuje Pehar.
Sljedeća se Tribina Zajednički vidici nastavlja 24. travnja 2013. u okviru teme „Credendo in Deum ire“ – Tribine o vjeri, a na temu Kriza vjere govorit će prof. dr. sc. Slavko Slišković i mr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač.
Sanja Plevko
