HR
Ovogodišnji niz Tribina Zajednički vidici nastavljen je temom "Kriza vjere". Tribina je održana 24. travnja 2013. u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, a u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta s početkom u 19.30 sati.
Temu su zajedno sa slušačima, osobito vjeroučiteljima i studentima teologije i katehetike, promišljali gosti-predavači prof. dr. sc. Slavko Slišković i mr. sc. s. Valerija Kovač.
Prof. Slišković krizu je vjere sagledao kroz njezine povijesne ostvaraje. Konstatirao je krizu vjere kao konstantu Crkve od njezina osnutka, pa sve do danas, ali i uz pretpostavku da će se te krize protezati još dalje, sve do drugoga Kristova dolaska. Riječima pape Franje predavač govori o Crkvi kao o lađi – kad je bilo teških trenutaka, ali u kojima je Crkva znala da je Gospodin kormilar koji neće dati da se njegova Lađa potopi.
Kršćanstvo nužno postoji u vidu institucije, naglašava predavač, te je kao takva od Krista i ustanovljena, a apostoli su dobili zadaću da takvu Crkvu učvrste. Kroz povijest se krize u toj instituciji javljaju učestalo radi pročišćavanja i nauka i vjere i same institucije.
Kao prvu, prof. Slišković navodi krizu krivovjerja, odnosno pravovjerja. Od samih početaka Crkve ta se kriza javila, a kasnije se ponavljala u brojnim varijacijama, vezano uz Kristovo čovještvo i božanstvo, zatim vezano uz shvaćanje Presvetoga Trojstva i Duha Svetoga.
Trinitarne i kristološke hereze bile su napadi na Crkvu iznutra, ali omogućile su rast Crkve i promišljanje pologa vjere, a bile su poticaj svekolikom napretku nauka. Tako je, primjerice, pod pritiskom hereza doneseno i nicejsko-carigradsko vjerovanje. Krize su se nauka i vjere, nadalje, javljale i u pitanjima vezanim uz BDM, osobito njezino bogomajčinstvo, što dovodi do novih promišljanja i definiranja vjere.
Javila se uskoro i kriza ikonoklazma i likovnoga prikazivanja Boga, Krista i svetaca; zatim se postavljalo pitanje nasljedovanja Krista u skromnosti i siromaštvu. Uočavamo pritom da Kristov lik kroz povijest Crkve, ali i opću povijest, plijeni pozornost i golica maštu, često ga široke mase rabe da bi kroz njega personificirale svoje probleme i brige, a danas je Krist postao i medijski fenomen, kako ističe predavač.
To znači da se pod povećalo stavlja povijesni Isusov lik, dok je prije naglasak bio na Kristu vjere. Pod utjecajem promišljanja o Duhu Svetome često se pretjerano odbacivalo ono materijalno i zemaljsko, a glorificirali su se asketizam i osjećaji, što je opet dovodilo do osnivanja novih zajednica unutar same Crkve. Predavač stoga predlaže povratak na izvore i repozicioniranje kršćanstva po uzoru na njegove početke.
Kao drugu krizu, prof. Slišković navodi izazov univerzalnosti i krizu partikularizma. Nakon jasne podjele religije na kršćanstvo i židovstvo dolazi i do progona. Rimsko carstvo spočetka progoni kršćane iz nepoznavanja vjere i zabluda koje su se o kršćanskom nauku širile, a kasnije, kad se kršćanstvo vezalo uz Carstvo, ono propada s njegovom propašću. Ispočetka je bila izražena kriza masovnog pristupanja Crkvi zbog mogućnosti društvenoga napredovanja, što je opet rađalo novim krizama. Događalo se stoga da i država saziva sabore, koji su opet značili i korak naprijed u promišljanju vjere i nauka, osobito kroz ekumenske i opće sabore Crkve.
Krize su biti prava povijest Crkve, optimistično zaključuje Slišković, koja pred nas stavlja uvijek nove izazove i ohrabrenja, jer svaka je kriza donijela obilate plodove u obnovi Crkve i učvršćenju vjere.
Mr. sc. s. Valerija Kovač pogled na krize dala je s teološko-duhovnoga stajališta. Njezino je polazište konstatacija o opadanju broja vjernika i važnosti vjere u društvu. To se događa zbog procesa sekularizacije i modernizacije društva, gdje se nastoji religioznost odvojiti od društva.
Pa ipak, sociološki se danas govori i o fenomenu povratka religioznosti. Predavačica tu razdvaja pojmove religije (u smislu institucionalizirane vjere), religioznosti (subjektivno prihvaćanje religije) i vjeru (odnos prema Presvetom Trojstvu). Sama vjera tako ima nekoliko elemenata: duboko povjerenje u Boga, čin svjesne odluke, obraćenje. Pa i pastoralni teolozi danas govore o sekularizaciji, ali i povratku vjere, iako se religija u postmoderni posve transformira. Postavlja se i pitanje znači li povratak religije ujedno i povratak vjere ili se javlja kriza Boga (kroz krilaticu: religija da, ali Bog ne); dakle religioznost bez odnosa s osobnim Bogom.
Prof. Kovač poziva se i na papu Benedikta XVI. koji je prilikom proglašenja Godine vjere iznio i problem pretpostavljanja da živimo u kršćanskom društvu, a danas je takva pretpostavka u stvarnosti neosnovana. Papa govori i o umoru vjere i monotoniji vjerskog postojanja, a u pluralnosti svjetonazora kršćanstvo postaje samo jedna od opcija.
Predavačica nadalje navodi 4 tipa iskrivljenih oblika vjere: formalistička, emotivna (doživljajna), magijska (praznovjerna) i selektivna (izbirljiva) vjera. Formalistička vjera odnosi se na tradicionalnu vjeru, odnosno „vjeru na papiru“, u kojoj nema vjerničke prakse i ne dotiče osobni život ili zajednicu. Crkva se ovdje shvaća kao servis-služba koja pruža „usluge svetoga“.
Emotivna se pak vjera javlja zbog nerazumljivosti navještaja i kateheze, ali i pod utjecajem New Agea. Mišljenje je to da Apsolutno treba iskusiti kao duhovnu energiju, kroz ekstaze i osjećaje, a zanemarivanjem intelektualnog napora i razmišljanja. Magijska vjera pak ističe važnost obreda, određenih čina i rituala da bi se od Boga nešto dobilo. Naglasak pritom nije na osobnom odnosu s Bogom, već na formalnom zadovoljenju određenih čina. Nadalje, selektivna vjera označava osobno oblikovanje vlastite vjere, pri čemu se velike istine i veliki dijelovi vjere odbacuju.
To je subjektivizirana vjera koja pokazuje diskontinuitet i u moralnom životu. To su negativni oblici vjere koji se najčešće isprepleću, naglašava prof. Kovač, a potrebno ih je trajno pročišćavati.
Kriza vjere dio je vjere, smatra predavačica, i iz razloga što je Bog inicijator: on zove na vjeru, ali traži čovjekov odgovor. Stoga i sama narav vjere implicira svojevrsnu krizu kroz nesigurnost, sumnje i propitivanja vlastite konačnosti i slobode nagrižene grijehom. Istovremenost vjere i nevjere temelj su čovjekova života, smatra predavačica.
Ni u vjeri se ne može prodrijeti u otajstvo, smatra predavačica, nego dopuštamo da nas Bog obuhvati. Bez krize, vjera upada u indiferentizam ili u fundamentalizam, a kriza se vjere prevladati može samo – vjerom, zaključuje prof. Kovač.
Nakon zanimljivih predavanja uslijedila je i zanimljiva rasprava, koja je još jednom potvrdila važnost teme te ukazala na nove oblike krize vjere i religioznosti.
Posljednja u nizu ovogodišnjih Tribina Zajednički vidici održat će se 22. svibnja 2013. u prostorijama NPI-a, Kaptol 29a, s početkom u 19.30 sati. Na temu Čovjek i obred u doba svjetovnosti govorit će prof. dr. sc. Ante Crnčević. Ulaz je slobodan!
Sanja Plevko
