HR
Stručni skup za vjeroučitelje Zagrebačke nadbiskupije i Bjelovarsko-križevačke biskupije, u organizaciji Ureda za vjeronauk u školi i Agencije za odgoj i obrazovanje, održan je u subotu 20. travnja 2013. u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Kaptol 29a, a na njemu je sudjelovalo 120 vjeroučitelja.
Nazočnim vjeroučiteljima dobrodošlicu su poželjele predstojnica Ureda za vjeronauk, prof. dr. sc. Valentina Mandarić i mr. sc. Gordana Barudžija, viša savjetnica, u ime Agencije za odgoj i obrazovanje, kao i prisutnog višeg savjetnika Dalibora Adžića.
Prvo je predavanje održao prof. dr. sc. Ivica Raguž pod naslovom Terapijsko-psihologizirani vid kulture. Predavanje je svoje polazište našlo u knjizi Zašto ljubav boli autorice Eve Illouz, izraelske psihologinje. Temelj je tog promišljanja suvremeno društvo koje u sve većoj mjeri od psihologa traži da protumače probleme ljudi, a tu se javlja problem psihologizacije i terapeizacije društva.
Illouz svoje promišljanje započinje tezom o emocionalnom kapitalizmu svijeta u kojem živimo, što znači da se moć danas krije u kontroli emocija. To se osobito vidi u velikim tvrtkama i korporacijama gdje se uočava feminizacija radnih mjesta. Emocije izlaze iz sfere intimnoga i u današnjem kapitalizmu iskazuju se pod vidom moći.
Time emocije, smatra Raguž, gube svoju besplatnost i spontanost i događa se emocionalna androgenizacija žena. S druge strane, zrelost osobe danas kao da se mjeri prema stupnju njenog iskazivanja emocija. Više nisu mjerilo krepostan život i kvaliteta osobe, nego upravo izražavanje emocija i njihova kontrola.
Negativne emocije iskazuju se bez ikakvog moralnog prijekora, a stid i slične kreposti izumiru. Predavač smatra da se tu iskazuje određeni vid samoljublja,a s iznesenim emocijama ipak ne znamo što dalje. Kršćanski bi pak odgovor trebao biti vjera u Boga koji čovjeka tako zahvaća da on gubi kontrolu nad sobom. Ta vjera sa sobom nosi i obraćenje i krivnju i poziva čovjeka da nadiđe sebe, a kroz emociju kršćanski terapeuti traže obraćenje. Illouz stoga gleda na današnje društvo kao zatočene u okviru psihologizacije i kontrole znanja u kojoj nema spontane emocije.
Takva se kultura nužno oslikava i u promjeni odnosa između muškaraca i žena. Nekoliko je čimbenika promijenilo taj odnos: prije je ljubav bila poimana unutar društvenoga moralnog konteksta. Nadalje, žena je bila manje ovisna o muškarcu jer je njezina vrijednost bila zajamčena neovisno o vrijednosti koju joj pridaje neki štovatelj.
Prije nije bilo važno ostvarivati sebe, nego ostvarivati kreposti temeljeno na vrjednotama, a čak se i ljubav stupnjevito ostvarivala u društvenom uređenju (prilaženje ženi, hodanje, zaruke) te je muškarac bio pod povećalom društva, a to je ženi osiguravalo određeni prostor slobode. 20. je pak stoljeće donijelo promjene: nasuprot ljepoti karaktera i osobe ističe se seksipilnost, intimna seksualna područja postaju društvena, muškarci postaju lovina dok su prije oni bili pokretači razgovora. Stoga ne čudi današnji strah muškarca od vezivanja.
Prije je to pritiskom na muškarca reguliralo društvo, a danas tog pritiska više nema te muškarci gube sva polja svoje autonomije (posao, obitelj, muško društvo). U svojoj oslabljenoj muškosti, muškarac sad svoju moć ostvaruje kalkuliranjem spram žene – i to upravo emocionalnom moću nad ženama. Tu se spontanost ljubavi osobito uništava putem psihologiziranih časopisa: uništava se viteška dimenzija ljubavi, događa se feminizacija muškaraca i stalna racionalizacija svakidašnjeg života. Mogućnost razrješenja te situacije, u kojoj su gubitnici i muškarci i žene, prof. Raguž vidi u uvođenju trećega – Boga kao okvira koji nas nosi i oslobađa od emocionalne moći. U ljubavi, smatra on, treba otkriti nejednakost i asimetričnost muškarca i žene te osloboditi čovjeka za spontanost.
Prof. Matulić u svojem je predavanju, pod naslovom Preobrazbe kulture, govorio o promjeni kulture prema II. vatikanskom saboru, koji njeguje optimističan i pozitivan govor nasuprot danas vladajućem jeziku osude i prokazivanja. Pritom predavač ističe važnost kritičkoga razlučivanja čina od osobe, osobito u kritiziranju. U današnjem se pak vremenu, vremenu mnogih promjena, svaki čovjek treba angažirati u kritičkom sagledavanju stvarnosti kako bi se mudrošću moglo razlikovati dobro od lošeg, odnosno istinite od lažnih suvremenih vrjednota.
To je zbiljski angažman svakog kršćanina u ovom preobraženom svijetu. Ta preobrazba sa sobom nosi i određene teškoće, što se očituje u raskoraku ljudske moći, pri čemu čovjek ipak ne uspijeva tu moć staviti sebi u službu. U toj nemogućnosti čovjek otkriva sve veću nesigurnost te je neodlučan u izboru smjera kojim mu je krenuti. Paradoks je današnjice, smatra prof. Matulić, što obilujemo mnogim materijalnim dobrima, a oko nas je sve više siromaštva; izoštrava se smisao slobode, a šire se novi oblici ropstva; izgrađujemo grandioznu civilizaciju, ali očarava nas moć, unatoč kojoj čovjek ipak ostaje duhovni patuljak koji teško prepoznaje istinske vrijednosti, a još ih teže usklađuju s novima.
S druge strane, u društvu se ne prepoznaje djelotvornost vjernika. Razlog je tome što krštenici nisu još svoju vjeru izabrali te ispada da je, paradoksalno, nevjernike odgojila upravo Crkva. Danas nevjernici nisu više neobična pojava. Izvor je toga upravo neuravnoteženost ljudskog srca, gdje čovjek otkriva mnoga suprotstavljanja: s jedne strane uočava svoju ograničenost, a s druge si u svojoj intimi sve čini dopuštenim, pri čemu čovjek otkriva veliku muku. Važno je stoga uočiti kako preobrazbe u svijetu zahvaćaju čovjekovu bit: njegove stavove, mentalitet, sustav vrijednosti – cjelokupno ljudsko srce i bitak.
Upravo zbog brojnih razdora koje nosi u sebi čovjek pribjegava i različitim tumačenjima svijeta, koja najčešće nisu više kršćanska. U tom smislu nema nevjernika, smatra predavač, jer svaki čovjek vjeruje i prianja uz određeni svjetonazor. Razum modrenog čovjeka tako biva istrgnut je iz transcendencije. Današnja je kulturna matrica znanstveno-tehnička, dok je do nedavno bila religijska i pedagogijska. Ta je bolest razuma izlječiva samo ako se razum otvori spasonosnim moćima vjere, kad postane sposobna razlikovati dobro i zlo. U čovjeku razum više ne prepoznaje sliku Božju, nego na to mjesto postavlja sebe.
To za sobom povlači sve vrste iracionalnosti: želju za profitom, interes, terorizam, nuklearno naoružanje i dr., te se uviđa da je čovjek napretkom stvorio više problema nego ih je riješio. Nagomilani novi problemi dokaz su da je čovjek i dalje sakat. Važno je dakle vratiti se na temelje razlikovanja dobra i zla kako bi čovjek napokon ostvario napredak. Upravo je tu doprinos i kršćanstva, koje temelj može ponuditi i u smislu dobre modernosti, jer u tom pogledu ostaje uvijek nov i moderan pogled na svijet i na čovjeka.
Nakon predavanja održane su 4 vrijedne i zanimljive radionice: Vizualno oblikovanje usporedne vremenske crte znanosti, religije i umjetnosti, pod vodstvom prof. dr. sc. Antonije Balić Šimrak; Odnos vjere i znanosti, pod vodstvom dr. sc. Davorke Radovčić; Mogućnosti upotrebe digitalnih medija u nastavi vjeronauka, pod vodstvom mr. sc. Lane Ciboci te Hrvatska književnost u zrcalu suodnosa vjere, znanosti i kulture, pod vodstvom Nade Babić, prof.
Stručni skup s istom temom ponovit će se 4. svibnja 2013. s ograničenim brojem od 120 sudionika, a prijave se izvršavaju na www.ettaedu.eu
Sanja Plevko
