HR
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je na Veliki petak u zajedništvu s pomoćnim biskupima zagrebačkim mons. Valentinom Pozaićem, mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, okupljenim svećenicima i vjernicima liturgijske obrede Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici. Homiliju je izrekao pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski.
Homilija mons. Mije Gorskog, pomoćnoga biskupa zagrebačkog
u obredima Velikoga petka, službi Muke Gospodnje
Draga braćo i sestre u vjeri u Isusa Krista, našeg raspetog Spasitelja!
U središtu naše pozornosti danas je Isusov križ, to strašno mučilo osuđenih na smrt, no, istovremeno znak spasonosne nade i izvor života vjernika. Tako se u križu susreću krajnosti, grijeh i opravdanje, smrt i život, mržnja mučitelja i Ljubav koja ne uzvraća nego moli: Oče oprosti im ne znaju što čine (Lk 23,34). Na tu nam ljubav ukazuje apostol Pavao: Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije (Rim 5,8).
Pred tom tajnom križa Kristova zastajemo bez riječi, u šutnji, svjesni da u ovom času ne možemo razumjeti toliku ljubav Božju radi koje je Isus, u potpunoj poslušnosti Očevoj volji, prihvatio križ. Ali, ako ikada, danas spoznajemo da je netko za nas već dao život. Isus Krist! To je cijena našega opravdanja, oproštenja grijeha. Niste otkupljeni srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju nevinoga i neokaljanoga Jaganjca, piše nam Pavao. Cijena grijeha je smrt grešnika, ali, jer Bog ne želi smrti grešnika već da se obrati i živi, cijena našega opravdanja i života plaćena je smrću Isusovom na križu.
Pismo svjedoči da je tada iz probodenog Isusovog boka potekla krv i voda, znakovi otajstava Crkve. Iz boka Kristova rođena je Crkva, iz krvi Kristove i vode, sakramenti, ta dragocjena sredstva našega spasenja. To je izvor božanske snage kojom u sakramentima ustajemo na novi život. Budimo svjesni te istine vjere, zahvalni za uvijek novu priliku da s Bogom možemo započeti život, u sebi lijep i čist, ali i obveze apostolovog poziva koja iz nje proizlazi: Još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.
Križ je kao simbol patnje kroz cijelu povijest u očima onih koji ne vjeruju bio najveća optužba protiv Boga. I danas često, pa i od vjernika, čujemo pitanja: Kao je Bog mogao svoga Sina poslati na križ? Ako Bog tako ljubi svijet zašto dopušta da tolike nevolje pogađaju najčešće nevine ljude? Doista, kako ocu i majci čije dijete umire, malo i nevino, objasniti Božju ljubav? Kako mužu ili ženi, dragim osobama i prijateljima reći - Bog te voli - kad tako bespomoćno stojimo kraj njih, bez prave riječi utjehe, nemoćni da bilo koga skinemo s križa, nemoćni pod križem. Kako našim vjernicima, raspetoj Hrvatskoj, koja je na križu, sebičnih interesa, moralnih devijacija, neimaštine i gotovo beznađa, progovoriti o Božjoj ljubavi i nadi?
Ništa tako snažno u svojoj egzistenciji ne doživljavamo kao moć križa. Križ Kristov i križ naš, ogoljuju nas do same srži našega bitka i pokazuju pravu narav i lice. Na križu više ništa ne znače titule, časti, vlasti, ugled ili imanje koji smo stekli. Sve je to tako bezvrijedno na križu. Tu ostaje samo čovjek u goloj istini svoje nemoći i smrtnosti, koji poput Isusa često zavapi: Bože moj zašto si me ostavio? Ali baš tu, u odsutnom času, Bog Otac je najprisutniji i prima Isusov i naš duh. Ta Očeva prisutnost, i prisutnost Isusa Krista s kojim smo razapeti, jamči nam spasonosni plod muke, mogućnost novog, dotad neviđenog početka života.
U ljudskoj je naravi da se buni protiv križa i patnje, da traži lakše i bezbolnije putove, no kojim god putem išli križ nas čeka. I na tom putu ne možemo ništa predbaciti Bogu, ta Isus je razapet, a ne mi, i nije došao dokinuti patnju nego je raspećem na križu uzeti na sebe. Od tada pred križem imamo samo dvije mogućnosti; s ljubavlju ga u vjeri prihvatiti, nositi, dati mu smisao i po tome dragocjenu vrijednost za druge i za sebe. Tada križ za nas postaje spasonosan. Ili pak poput lijevog razbojnika na križu proklinjati bez nade i bez vjere, u očaju, tada nas križ naš satire. Samo vjera ima moć u križu vidjeti vrata koja vode u život. Samo vjera osmišljava križ i patnju, samo vjera govori da nije uzaludno.
Isus nas u evanđelju potiče: Nitko nema veće ljubavi od ove, kad život svoj polaže za svoje prijatelje (Iv 15,13). Kada o ljubavi zborimo onda nas redovito zaslijepe osjećaji, želimo ugodu ljubavi, njezinu blagost, no ljubav ima i lice Kristovo na križu, lice patnje. Bog koji je u Isusu Kristu za nas položio svoj život, uči nas po Apostolu: I mi smo dužni živote polagati za braću. I to se polaganje događa u najrazličitijim oblicima, nekad u jednom času sav život, nekada kroz dugi niz godina u poniznom služenju potrebnima ljubavi, patnicima ovoga svijeta, ali nikada bez osobne žrtve i, bez križa Kristova i našega.
Ništa nije tako veliko i ljudsko i ujedno božansko, kao patnja spojena ljubavlju. Samo iz tog spoja nastaje život. Isusovo srce probodeno na križu trajni je poziv kršćanima da dopuste da im srce bude probodeno ljubavlju prema onima koji su je najpotrebniji.
No, križ bez sjaja uskrsnuće ne bi bilo moguće nositi. Nitko ne može živjeti pod perspektivom smrti i ništavila. Snaga uskrsnuća Kristova daje mu konačni smisao. Pavao u poslanici Timoteju piše: Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,10-12).
U toj vjeri u spasonosnu moć i snagu Kristova križa, mi danas i uvijek, s poštovanjem padamo pred njim na koljena. Zato ga s vjerom nosimo kao znak pripadnosti Isusu Kristu, njegovoj Crkvi i zajednici spašenih. A kada ga pogrđuju i izbacuju iz svojih odaja mi se još više njime ponosimo kao svojim znakom, i u ljubavi zahvaljujemo: Hvaljen budi Isus Krist raspeti naš Otkupitelj. Amen.
