HR
Prije pedeset godina, 17. ožujka 1964. godine, književnik Antun Šoljan održao je jedan od najvećih govora u povijesti hrvatskoga govorništva. Govorio je nad mirogojskim grobom Antuna Gustava Matoša, nad kojim su se tiho okupili hrvatski književnici koji su se usudili iskazati čast jednome od najvećih sinova hrvatske kulture pola stoljeća nakon njegove smrti.
»Okupili smo se ovdje, uokolo tebe, nas nekoliko, svaki u svojem strahu, svaki u svojem mraku, nas nekoliko grabancijašića, koji još uvijek đakujemo tebi, velikom đaku, naslijedivši tvoj teret, ali ne i tvoju hrabrost, ne i tvoju snagu. Možeš li, učitelju, sada svrnuti oči na svoje potomke, možeš li se i njima narugati, sinovima iste domovine, na istom šegrtovanju istini?« - upitao je Šoljan tih olovnih godina.
Potom je opisao družinu koja nad grobom stoji: »Već pomalo trošnih perjanica, već malo kljakavog morala, malaksale časti, iz more plitkih proroka polze, iz gustog, mrtvog mora naše gluposti, izranjamo kao ribe kojima je ponestalo zraka u tom moru, i zijevamo ovdje, groteskni učenici, hlepteći za nekoliko gutljaja ozona tvoje zagrobne riječi.« Što je Šoljan tražio od Matoša? »Došli smo, tvoji nevini sinovi sa žigom hulja, da tražimo da nam oprostiš sto nismo imali dovoljno snage, hrabrosti, nesebičnosti, da izabravši tvoj poziv izaberemo i sudbinu koja mu pripada.« Neka oprosti većina hrvatskih intelektualaca, ali isti takav govor i danas bi se mogao izgovoriti nad Matoševim grobom.
Matoševo djelo, do bola aktualno i danas, neprijeporna je hrvatska vrjednota. U vremenu kad Hrvatska teškom mukom učvršćuje svoj identitet, kulturni, gospodarski i svaki drugi, Matoša se ne može zaobići. To u povodu 100. godišnjice njegova prelaska u vječnost nismo željeli niti mi. Stoga smo otputovali na izvor, u Tovarnik, mjesto u kojemu je rođen i mjesto koje simbolizira svu slabost i svu (potencijalnu) snagu mlade hrvatske države.
Ne mireći se s mirenjem mnogih nad očitim propadanjem Hrvatske kakvu su sanjali Matoš i naraštaji ljudi okupljeni oko istih vrjednota, ovu Priliku nismo zamislili kao govor nad Matoševim grobom, već kao govor nad njegovom kolijevkom. Iz te perspektive sve može drukčije izgledati, i budućnost hrvatskoga vjernika, i budućnost hrvatskoga radnika, i budućnost hrvatskoga glazbenika, i budućnost hrvatskoga športaša, i budućnost… Jer i aktualna (hrvatska) korizma ne smije biti put do grobnog mjesta, već proces rađanja boljeg čovjeka i boljeg društva. Neka bude tako, jer valjda nitko ne želi biti živ pokopan.
Branimir Stanić
urednik
