Aktualnosti

 

Juraj IV. Zrinski (1549. – 1603.), gospodar Čakovca, meštar hrvatskougarskih kraljevskih taverničara, hrvatski velikaš, grof, vrhovni kapetan Donjougarske krajine i veliki kapetan Kaniže, protuosmanlijski ratnik, spretan gospodarstvenik i obnašatelj brojnih visokih dužnosti u kraljevstvu, glavni je subjekt rasprave i stručnog priloga crkvenog pravnika i dugogodišnjeg profesora kanonskoga prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Matije Berljaka.

Želeći kao zaljubljenik u rodno Međimurje dati doprinos povijesnoj znanosti i smještanju Zrinskih ne samo u njihov zavičaj nego i puno šire u hrvatskom i europskom kontekstu, autor Berljak je obradio historijat i značenje Svečanog primjerka povelje i usporedio je s Uredskim primjerkom povelje, dosada potpuno nepoznatim dokumentom, iznijevši pred javnost svoje zaključke o jednoj od najvažnijih isprava ne samo za Čakovec, nego i za Međimurje i puno šire.

Povelja Jurja IV. Zrinskog izdana je u Čakovcu 29. svibnja 1579. Po njoj kralj Rudolf II. priznaje slobodarstvo grada Čakovca, a njegove posebnosti i povlastice osigurava, kao veleposjednik, Juraj IV., na molbu suca te građana i stanovnika grada Čakovca, podjeljujući im slobode, povlastice i oproste od mnogih davanja vladajućima, s nakanom da grad iz dana u dan „sve više i više raste i postaje bolji kako većim mnoštvom i brojnošću građana, bogatstvom i uređenijom upravom, tako i skladom i sjajem kuća“. Radi se o tipičnoj povelji onoga vremena, čiji se original danas čuva u Muzeju Međimurja Čakovec.

Po prvi put se javnosti na uvid objavljuje preslik, izgubljenog pa u novije vrijeme pronađenog, rukopisnog izvornika Uredskog primjeraka povelje Jurja IV., koji je u Hrvatsku vraćen zaslugom istraživača srednjoeuropske kulturne baštine Miroslava Vuka Croate. Naime, Vuk je taj uredski primjerak Povelje kupio u antikvarijatu u mađarskom Szombathelyju 5. svibnja 1974. godine, a autoru Berljaku darovao 24. veljače 2001.

Autentičnost Povelje Jurja IV. Zrinskog, dane gradu Čakovcu, sada je nedvojbena jer njezinu istinitost dokazuje uredski primjerak povelje. Uredska isprava nosi nadnevak istog dana kao i svečani primjerak, napisana je latinskim jezikom crnom tintom na pergameni, a potpisan je samo ovlaštenik podmagistar kraljevskih taverničara Juraj Debreczeny te je utisnut njegov pečat. Svečana Povelja pisana je ukrasnim slovima i vlastoručno ju je potpisao izdavatelj „Georgius comes de Zrinio“ a uz njega je Povelju vlastoručno supotpisao i ovlašteni službenik: „Georgius Debreczeny, tavernicorum regalium vice magistrum“. Na svečanom primjerku Povelje je crveni, voštani, na vrpci viseći pečat.

Grad Čakovec za vrijeme Jurja IV. postaje „tavernikalni grad“. Tijekom srednjeg vijeka mnogi gradovi nastojali su se uvrstiti u među takve gradove jer je to članstvo neosporno davalo povlašteni status među kraljevskim gradovima Hrvatske i Slavonije. U XVI. i XVII. stoljeću bilo je 15-ak takvih gradova u Hrvatskoj i Ugarskoj. Među tim gradovima je i Čakovec, što dokazuje njegov posebno povlašteni status. Očito tome je doprinijela obitelj Zrinski, posebno njezin član Juraj IV.

U prvom dijelu knjige autor piše o Povelji Jurja IV. Zrinskog, izdavatelju, moliteljima i povodu za Povelju, zatim o Uredskom i Svečanom primjerku povelje, te o sadržaju i stilskom obliku Povelje i njezinom značenju.

U drugom dijelu knjige objavljen je preslik rukopisnog izvornika Uredskog primjeraka povelje te njegov prijepis, kao i preslik, prijepis i hrvatski prijevod Svečanog primjerka povelje.

Knjiga, opsegom sedamdesetak stranica, donosi brojne bibliografske navode o predmetnoj tematici, sažetke na engleskom i mađarskom jeziku, kazalo osoba, mjesta i pojmova, podatke o autoru te fotografske priloge u boji. Recenzenti knjige su Jure Brkan i Nedjeljko Pintarić, za jezično uređivanje knjige potpisana je s. Ines Tutić, za grafičko oblikovanje Danijel Lončar, a kazala je izradio Robert Ivančan.

„Autor nam pojašnjava načine nastajanja službenih srednjovjekovnih isprava i njihovo značenje te se usredotočuje na konkretnu povelju Jurja IV. Zrinskog kojom na molbu suca i građana grada Čakovca istima podjeljuje slobode, povlastice i oproste od raznih davanja. Koliko je važna ta konkretna povijesna činjenica za grad Čakovec i cijelo Međimurje, jer je omogućila razvoj tog mjesta u tada mogućim upravnim, gospodarskim, međuljudskim i drugim odnosima, toliko je i važno znanstveno proučavanje povijesnih okolnosti, ljudi i odnosa u vremenu u kojem je povelja nastala i što je po njoj novo nastalo“, istaknuo je urednik knjige mons. Nedjeljko Pintarić u popratnoj riječi na početku knjige.

Osim već spomenutih priloga u knjizi, nalazi se i prikaz djelovanja Jurjeva oca Nikole IV. Zrinskog Sigetskog, koji se na „posebno lijep način” odnosio prema Župi sv. Jurja na Bregu, o čemu svjedoči Povelja od 6. prosinca 1563., u kojoj je vidljiva skrb za međimurske katoličke župe i župnike. Kako primjećuje urednik knjige mons. Pintarić: „Iz takvog prikaza vidljiv je identitet obitelji Zrinski, čiji su predvoditelji svoju višestoljetnu integraciju u kontekstu srednjoeuropske povijesti ranog novog vijeka uspješno održavali mudrim upravljanjem na vlastelinskim posjedima, političkim, vojnim i obrambenim angažmanom, ženidbenim povezivanjima s drugim velikaškim europskim obiteljima, kulturnom djelatnošću i primjerenom brigom za svoje podanike”.

„Proučavanjem prošlosti Zrinskih i Međimurja, međimurski sin, svećenik i znanstvenik Berljak potiče da se ne zaboravlja ljude i povijesne događaje koji su oblikovali vrijeme u kojem su živjeli. Strastveno se upuštajući u istraživanje prošlosti nudi čitatelju poveznice s mnogim drugim povijesnim, religijskim i sociokulturološkim činjenicama koje prepoznaje kao bitne, važne i sadržajne. Sve to važno je njemu kao zaljubljeniku u takve mikro teme koje je prikupljao u mozaiku života, prikupljajući životna iskustva na mnogim svjetskim meridijanima i paralelama“, zaključuje u popratnoj riječi mons. Pintarić, navodeći da se profesor Berljak „u sadašnjim životnim okolnostima nije prepustio tek bezbrižnim umirovljeničkim danima, niti ne vehne kakti fijolica nego nastavlja sa svojim specijaliziranim istraživanjima najlepšeg falačeca zemlice Hrvatske – Međimurja, kojemu zbog svojih prijašnjih profesorskih i kanoničkih obveza nije stigao posvetiti dovoljno željenoga vremena“.

Nedjeljko Pintarić