HR
Osmi "Dies Theologicus" (Teološki dan) Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održan je u četvrtak 16. svibnja u dvorani Vijenac na zagrebačkom Kaptolu. Tema ovogodišnjeg dana, održanog pod medijskim pokroviteljstvom Glasa Koncila, bila je "(Ne)ugodni razgovori na suvremenom areopagu".
"Nalazimo se u Godini vjere i naša je dužnost kao teološkog fakulteta promišljati zbilju vjere", rekao je pozdravljajući prisutne dekan KBF-a dr. Tonči Matulić. Pri tom je naveo onaj središnji dio apostolske konstitucije pape Benedikta XVI. "Porta fidei", u kojemu se kaže da se vjernici moraju usredotočiti na samu vjeru (što podrazumijeva kako njezin sadržaj, tako i sam čin vjere), u svijetu čija je matrica prožeta "dubokom krizom vjere kojom su pogođene mnoge osobe". Poželio je, kako prenosi protal Glasa Koncila, da skup pripomogne kako bi vjernike "zahvatila ona stvarnost koju zovemo Bogom" a koju kršćani prepoznaju "u objavi na licu Isusa Krista", te da ta stvarnost "ne da mira" onima koji je ne prepoznaju ili je odriču.
Poticaje za promišljanje okupljenim studentima KBF-a, njihovim profesorima i gostima (među kojima je bio i rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić) dala su dva gosta, zagrebački sociolog i filozof sa Studija modnog dizajna Tekstilno-tehnološkog fakulteta dr. Žarko Paić i filozof i bivši veleposlanik pri Svetoj Stolici dr. Franjo Zenko, te dva predavača s KBF-a filozof dr. Danijel Tolvajčić i teolog dr. Antun Tamarut.
Analizirajući radove filozofa Martina Heideggera i Gillesa Deleuzea, u predavanju naslovljenom "Zagonetka nadolazećeg događaja. Između vjere i tehno-znanosti" dr. Paić je, između ostaloga, upozorio na problem uzmicanja ljudskog pred neljudskim (tehnikom koja određuje čovjeka, a ne obrnuto) kao ključni problem čovjekove egzistencije uopće. Tu zajedničku brigu i vjernika i onih koji ne vjeruju filozof vidi kao polazište za dijalog između ta dva životna stava.
Već sama činjenica da je, usprkos svoj sekularizaciji, većina ljudi na svijetu još uvijek religiozna, dovoljan je razlog svakoj ozbiljnoj filozofiji da ozbiljno razmotri religioznost kao autentično ljudsko iskustvo, rekao je u svojemu izlaganju dr. Tolvajčić. U svojem se izlaganju osvrnuo na sveto kao predmet religije, a iznio je i neka načela za filozofiju religije.
Dr. Zenko je iznio nekoliko primjera pomoću kojih je nastojao pokazati kako je razum pridonio pročišćenju vjere. Između ostaloga spomenuo je zaokret u katoličkom učiteljstvu koje u novije vrijeme ne daje povlašteno mjesto jednoj filozofiji (neotomizam), nego načelno prihvaća sve; glasoviti regensburški govor pape Benedikta XVI. o potrebi pročišćavanja vjere razumom; odmak od antisemitizma koji je plod prosvjetiteljstva. Neke su tvrdnje dr. Zenka u raspravi naišle na kritiku, primjerice ona o neprihvaćanju načela demokracije u Crkvi, čiji je odraz prema predavaču činjenica da ona ne redi žene za biskupe i svećenike.
O odnosu vjere i razuma u svjetlu kršćanske antropologije progovorio je dr. Tamarut. Odgovor na ključno pitanje "što je čovjek", odnosno "tko je čovjek", kršćanstvo daje promatrajući čovjeka, kako pojedinca, tako i zajednicu (kategorije saveza, komplementarnosti muškog i ženskog kao slike zasveza), u svjetlu njegovog odnosa s Bogom: čovjek je Božja slika. U tom kontekstu vjera i znanost nisu protivnice, nego dvije čovjekove dimenzije, odvojene ali komplementarne. Razdor između te dvije dimenzije plod je otajstva zla. No kršćanstvo poznaje i drugo otajstvo: otajstvo otkupljenja, obnove čovjeka u Kristu.
Plenarna je rasprava, između ostaloga, pokazala da razum ima svoje granice (primjerice ideja napretka kao nečeg "a priori" pozitivnog i ničim ograničenog, ili pojava totalitarnih sustava kao derivat racionalnosti zatvorene u imanenciju) i da mu je potrebno ono što bi teolog nazvao otkupljenjem i obnovom. (GK)
