Aktualnosti

Samo s Bogom stvari uspijevaju

Ja, Ivan Lukić, rođen sam 27. lipnja 1991. godine u Doboju, u Bosni i Hercegovini. Zbog ratne situacije, 1992. godine moja obitelj seli u Hrvatsku. Osnovnu školu sam pohađao u Sesvetama, do 5. razreda, te od 5. do 8. razreda u Brckovljanima. Nakon završene osnovne škole upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, kao laik. Maturirao sam 2010. godine. Od sedmog razreda osnovne škole počeo sam razmišljati, propitkivati se o svećeničkom pozivu.

Odlučio sam nakon mature i upisao se u Međubiskupijsko bogoslovno sjemenište, te na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Obrazovanje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu završio sam 14. rujna 2015. Diplomirao sam i stekao akademski naziv magistar teologije. Pripadam župi bl. Augustina Kažotića, Lupoglav. U Lupoglavu živim zajedno s obitelji koja broji pet članova: roditelji, sestra, djed i ja.

Zašto i kako sam se odlučio postati svećenik?

Upravo zato što je i meni prišla Božja riječ, što je kroz Sveto pismo, ali i preko mnogih ljudi našla put do mojega srca. Susreo sam Boga, Ljubav. Susret i život s Bogom donio je radost i svježinu mome životu. Odgovor na Božji poziv je odgovor na čovjekovu čežnju za Bogom: „Žeđa duša moja Gospodina.“

Zaista, živi Bog koji prilazi čovjeku budi u njemu čežnju da čovjek bude i ostane zauvijek s Bogom. Za ostvarenje te čežnje, Božjeg poziva potrebno je uložiti trud, potrebno je uz Božju pomoć pokrenuti se i djelovati. Ono što sam ja doživio u svome životu s Bogom nisam mogao zadržati samo za sebe.

Bio sam zahvalan Bogu na milosti i ljubavi koju mi je darovao, pa sam želio da i drugi dožive i žive radost i ljubav koju Bog daje. Pitanje je bilo kako. Kako ostvariti to na što te Bog poziva?

Primjer jednog svećenika potaknuo me da se odvažim i učinim korak dalje, da se Bogu predam i da mu služim. Ništa spektakularno, ali vrlo duboko i posebno!

To je bio prvi korak: čuti, susresti Boga i reći da!

Nakon toga trebalo je još puno toga proći i učiniti brojne naporne korake. Trebalo je raditi na sebi. Trebalo je pripremiti sebe za taj poziv. Tu je došla odluka da dođem u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i da upišem Katolički bogoslovni fakultet. Formacija na bogosloviji i obrazovanje na fakultetu, kroz pet godina, su bili oni trenutci kada je trebalo ravnati staze, pripravljati put Gospodinu, izgladiti hrapavo, sniziti svoje oholosti, ispuniti Božjom snagom praznine i sl.

To je bilo potrebno vrijeme kada sam morao učiti da je Bog taj koji djeluje, a mene treba uvijek spremnoga. Na pojedincu je koliko će sebe dati, koliko će od svoga uložiti, kako Isus kaže, izgubiti da bi zadobio vječna dobra. Teško je nekada razumjeti samoga sebe, a još teže one koji su ti nadređeni, a možda nekada i najteže ono što Bog od tebe traži. Ali godine formacije su baš zato i potrebne, da se čovjek uči, da napreduje, da vježba, da pobjeđuje samoga sebe.

Ravnati iskrivljeni, hrapavi put i učiniti ga ravnim da Bog može do tebe i ti do njega, a tako isto i čovjek prema tebi i ti prema drugom čovjeku. Učiš se i boriš sa sobom i sa svima onima koji su poput tebe odlučili izbliza slijediti Isusa Krista.

Sve su to korisne stvari, ali nakon tih pet godina treba dalje, treba još ozbiljnije zakoračiti bliže i konkretnije, kako Bogu, tako posebno prema čovjeku. Tada dolazi ono konkretno, ono što sam ja poželio činiti, a to je biti Božji i kao takav biti tu za druge, biti Božja ispružena ruka u ovome svijetu.

To je ono vrijeme za koje sam se pripremao. Sada ja trebam biti taj koji će naviještati i upućivati ljudima Božju riječ. Ja sam taj koji mora Božju riječ slušati i vršiti. Ja moram biti primjer i poticaj drugima. Za život na župi, za život s ljudima i za ljude te nitko ne može „odgojiti“, to jednostavno moraš u srcu nositi. Može ti se kroz formaciju govoriti, možeš o mnogim metodama pastorala učiti, ali ako sebe ne uključiš, ako srce ne predaš, nećeš puno postići. Raditi s Bogom i za Boga u župi zahtijeva da se čovjek obrati.

A obratiti se znači promijeniti se. Obratiti se znači učiniti korak i poći nekome u susret. Obratiti se nekome znači okrenuti glavu i srce prema njemu, biti tu za njega, staviti mu se na raspolaganje.

Taj dio se ipak može učiti i on se usavršava čitavog života. Ti se koraci uče, moglo bi se reći, poput djeteta, „na koljenima“, u molitvi, u razmatranju, s Bogom u zajedništvu. Bog ne treba tebe, da se ti daješ ljudima, nego da donosiš njega. Ljudi trebaju Božju blizinu, Božju riječ, Isusovo Tijelo i Krv, trebaju Božju milost. Ako ja redovito ne susrećem Boga, a koga da im dam? Što da im ponudim? Samo s Bogom stvari uspijevaju. Njegov je poziv, njegov je dar naših života, njegova je milost i snaga, njegovo je sve!

Predivan je Bog koji sve daje, pa je tako dao i samoga sebe za nas, te nas time naučio što znači živjeti, što značiti odgovoriti na poziv Ljubavi! Daj Bože snage svima da žive i šire tvoju ljubav!