Aktualnosti

Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je Misu posvete ulja u Zagrebačkoj katedrali na Veliki četvrtak, 2. travnja. Nadbiskup Kutleša u misnom slavlju posvetio je krizmano ulje koje se koristi kod sakramenta krštenja, svete potvrde te svetog reda i blagoslovio bolesničko ulje koje se koristi za sakrament bolesničkog pomazanja.

Okupljeni u zajedništvu s nadbiskupom Kutlešom, zagrebačkim nadbiskupom u miru kardinalom Josipom Bozanićem, pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom, mons. Mijom Gorskim, mons. Markom Kovačem i mons. Vladom Razumom, redovničkim provincijalima, kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog i prebendarima Prvostolne crkve zagrebačke, svećenici Zagrebačke nadbiskupije obnovili su u ovom euharistijskom slavlju svećenička obećanja dana na ređenju te su svjedočili zajedništvu Crkve.

Na početku slavlja Nadbiskup je uputio pozdrav kazavši kako u ovom svetom zajedništvu, "kao prezbiteri, sabrani oko svoga biskupa, obnavljamo svijest da nismo pojedinačni „radnici u vinogradu“, nego smo jedno tijelo, poslužitelji otajstva jedne Crkve i jednoga Gospodina. Danas se s posebnom zahvalnošću spominjemo večeri u kojoj je Krist ostavio svojoj Crkvi Euharistiju i ministerijalno svećeništvo te nam povjerio zapovijed ljubavi koja je mjera svakoga svećeničkog srca i svake crkvene službe. U ovo slavlje unosimo radosti i terete naših župa i zajednica, sve neizgovorene molitve naroda koji nam je povjeren, ali i vlastite radosti i lomove, moleći Gospodina da nas po daru svoga Duha iznutra obnovi kako bismo vjerodostojnije bili znak njegove prisutnosti u svijetu."

"Neka nam ovo sveto slavlje bude trenutak u kojemu ponizno preispitujemo vlastitu vjernost pozivu dopuštajući da nas Kristov Duh iznutra preobrazi, izliječi nam rane, ublaži umor i rasplamsa gorljivost", pozvao je nadbiskup Kutleša.
U homiliji, govoreći o pitanju koje Pilat postavlja izvodeći Krista pred svjetinu: „Što, dakle, da učinim s Isusom koji se zove Krist?“ (Mt 27, 22), nadbiskup Kutleša istaknuo je kako je to pitanje danas na poseban način upućeno svećenicima. "Mi nismo tek promatrači otajstva. Mi smo zahvaćeni njime, u nj uronjeni, pomazani za prinos euharistijske žrtve u Kristovoj osobi i uime svega naroda (usp. LG 10). Zato danas, dok se budu posvećivala i blagoslivljala sveta ulja - znak Kristove snage, iscjeljenja i posvećenja - i dok budemo obnavljali svoja svećenička obećanja, dopustimo da to pitanje duboko odjekne u nama. (...) Odgovor na to pitanje ne oblikuje samo naš osobni put svetosti, nego i život naroda koji nam je povjeren."

Naglasio je kako "pred nama svakoga dana stoji svezani Krist koji čeka na odluku. (...) Izloženi smo njegovu pogledu u sakramentima koje dijelimo, kada izgovaramo riječi oproštenja ili pomazanja. Čeka naš odgovor usred naroda koji nam je povjeren, traži naše lice na licima siromaha, mladih, ranjenih; naše lice na licu svakoga čovjeka. Njegovu smo pogledu možda najizloženiji u tišini vlastite sobe. U noćima kada nas zahvati umor. U trenucima kada dođu sumnje. U kušnjama ravnodušnosti."

Dodao je kako je Pilatu u presudnom trenutku nedostajala unutarnja dosljednost. "Opasnost za svećenika nije nedostatak moći niti nedostatak znanja. Opasnost je nedostatak unutarnje dosljednosti, podijeljenost između onoga što propovijeda i onoga što živi. Krist svakoga dana stoji pred nama i promatra dubine naših srdaca. Njegov pogled nikad nije osuda, nego poziv da ga slijedimo do Golgote."

"Veliki nas četvrtak podsjeća da svećeništvo nije neutralna zona između Boga i svijeta. Ono je mjesto odluke. Mjesto gdje se istina susreće sa slobodom. Mjesto gdje se dar mora pretvoriti u odgovor. Pred svezanim Kristom koji na sudištu stoji šutljiv, svaki prezbiter u svome srcu izriče svoj sud", poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadalje, istaknuo je kako je Pilatova drama bila "drama čovjeka koji zna, ali se boji. U toj napetosti između šutljive Istine i glasnoga pritiska svjetine rađala se njegova odluka. Ti suprotstavljeni glasovi i naša su stvarnost", kazao je nadbiskup Kutleša i nastavio govoreći kako je jedan od glasova glas razuma: "Teologija jasno uči da razum spoznaje dobro, ali volja bira konkretan čin. Razum može prepoznati viši ideal, ali volja može posegnuti za onim što je ugodnije, lakše, sigurnije. Razum može vidjeti istinu, ali volja može izabrati udobnost."

O glasu savjesti kazao je: "Svećenik bez budne savjesti može biti liturgijski besprijekoran, administrativno učinkovit, organizacijski sposoban, ali prestaje biti svjedok. Postaje upravitelj svetoga, ali ne i čovjek koji gori. Opasnost nije uvijek u upadljivome padu. Opasnost je u postupnoj otupjelosti, sitnim kompromisima koji se talože, polaganome navikavanju na sveto. To se događa kada liturgija postane rutina bez divljenja. Kada ispovijed postane formalnost bez istinskoga obraćenja. Kada molitva postane dužnost bez čežnje. Kada pastoral postane upravljanje projektima, a ne briga za duše. Temelj svećeničke plodnosti u osobnome je sjedinjenju s Kristom. Bez unutarnjega života, bez svakodnevnoga povratka izvoru, svećeništvo gubi snagu. Izvana može izgledati stabilno, ali nutrina slabi."

Ističući kako je Pilat morao izabrati između istine i sigurnosti i na kraju izabrao sigurnost, nadbiskup Kutleša podsjetio je kako "Krist nije obećao popularnost. Nije obećao sigurnost. Obećao je križ, ali i uskrsnuće. Obećao je da će biti s nama do konca svijeta."

Pilat također ne želi izabrati, naglasio je Nadbiskup, već želi ostati "između" Krista i Barabe. "U središtu kršćanskoga života stoji osoba Isusa Krista. Odnos prema njemu ne može biti neutralan. Neutralnost u svećeničkome životu ne izgleda dramatično. Ona nije uvijek vidljiva izvana. Ona je često tiha, diskretna, gotovo neprimjetna. To je mlakost. A mlakost je tiho gašenje. Nije upadljiv pad, nego polagano udaljavanje. Nije otvoreno odbacivanje, nego postupno slabljenje ljubavi."

Dodao je kako je mlakost "stanje u kojemu se čovjek navikne na sve, i na svetinju i na grijeh, bez duboke potresenosti. (...) Svećeništvo nije prostor između Krista i Barabe. Ono je javno i osobno svjedočanstvo da smo izabrali Krista - i to ne samo riječima, nego životom. U presudnim trenucima ne postoji neutralnost. Postoji samo izbor."

Na kraju homilije mons. Kutleša kazao je kako Crkva na Veliki četvrtak daje odgovor, odgovor pomazanih: "Pomazanje znači pripadnost. Ne pripadamo sebi. Ne pripadamo karijeri. Ne pripadamo popularnosti niti javnoj slici. Pripadamo Kristu. Pomazanje znači da naš identitet nije u uspjehu, nego u vjernosti. Nije u pljesku, nego u predanju. Nije u sigurnosti, nego u povjerenju. (...) Svećeništvo nije profesija. Nije karijerni izbor. Nije funkcija unutar organizacije. Ono je dar i zadaća. Ono je sudjelovanje u Kristovu svećeništvu koje je usmjereno prema križu, prema predanju i darivanju sebe."

"Obnovom svojih svećeničkih obećanja stavimo Krista u središte svoga života. Dopustimo da on oblikuje naše odluke, naše prioritete, naš životni ritam. Predajmo mu svoje slabosti, svoje umore, svoje rane - umjesto da ih skrivamo ili se njima opravdavamo. (...) Ako mi gorimo, narod će osjetiti toplinu. Ako u nama tinja samo pepeo, i narod će se hladiti. Ako mi klečimo pred Presvetim, narod će vjerovati da je Krist doista prisutan. Ako mi ljubimo Krista iznad svega, Crkva će živjeti - ne po našoj snazi, nego po njegovoj milosti koja se po nama prelijeva", poručio je nadbiskup Kutleša i pozvao svećenike da ne peru ruke, već otvore srce. "Neka naš život bude trajni odgovor onome koji je za nas dao svoj život."