Aktualnosti

Uvodno predavanje na 60. teološko-pastoralnom tjednu, koji se održava od 28. do 30. siječnja u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, na temu "Navještaj Evanđelja u suvremenoj Europi", održao je savjetnik apostolske nuncijature pri Europskoj uniji u Bruxellesu mons. dr. sc. Hrvoje Škrlec.

Tema predavanja mons. dr. Škrleca bila je "Crkva u Europi" i možete ga u cijelosti pročitati u nastavku:



Poštovana gospodo kardinali, nadbiskupi, biskupi,
prezbiteri, đakoni, osobe posvećenoga ili apostolskoga života,
vjernici laici i svi oni koje zanima ova tematika,
akademske vlasti, profesori i studenti,
dragi kolege!
 
 
Čast mi je što mogu održati prvo izlaganje na 60. teološko-pastoralnome tjednu pod naslovom Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi. Tema koja mi je povjerena – Crkva u Europi – opsegom je vrlo široka i može joj se pristupiti na različite načine. Dopustite mi da započnem možda pomalo neočekivano. Na početku želio bih s vama prokomentirati dvije fotografije. Smatram da nas one, uz pokoje nužno tumačenje, mogu bolje nego mnoštvo statističkih i drugih pozitivnih činjenica, koje ćemo dakako uskoro uzeti u obzir, uvesti u temu koja mi je povjerena i u studijske dane koji su pred nama.

Pred našim je očima fotografija knjižnice Katoličkoga sveučilišta u Leuvenu, u Belgiji, koje je osnovano 1425. godine. Tada se naravno još nije govorilo u katoličkome sveučilištu, jer je to bilo svima samorazumljivo, no počevši od 1834. godine, dakle nakon Francuske revolucije i katoličko-liberalne restauracije, ono je uistinu postalo takvo, jer je i kanonski utemeljeno od Svete Stolice. Smatra se da je to najstarije danas aktivno katoličko sveučilište.

Kada promatramo ovu monumentalnu zgradu, izgrađenu u stilu sjeverne renesanse, čini nam se da si možemo vrlo lako predočiti slavne osobe koje su ponikle iz ovoga ambijenta: papa Hadrijan VI. (1459.-1523.), humanist Erazmo Roterdamski (1467.-1536.), geograf Gerardus Mercator (1512.-1594.), liječnik Andreas Vesalius (1514.-1564.), teolog i kardinal Roberto Bellarmino (1542.-1621.). No, jesu li netom spomenute osobe ikad bile u toj zgradi? Odgovor je kratak: nisu. Građevina koju vidimo dovršena je 1950. godine, a knjižnica se nije konstituirala u sadašnjemu ustroju sve negdje do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. I povrh svega, sagrađena je po nacrtima američkoga arhitekta Whitneya Warrena (1864.-1943.) i američkim novcem.

Naime, sredinom svibnja 1940. godine, za vrijeme njemačke okupacije Belgije u Drugome svjetskom ratu, izgorjela je knjižnica sa 900.000 knjiga. Nažalost, nije to bio jedini požar slavne knjižnice u prošlome stoljeću. Samo dvadeset i šest godina ranije, u noći između 25. i 26. kolovoza 1914. godine, za vrijeme njemačke okupacije Belgije u Prvome svjetskom ratu, izgorjela je do temelja stara knjižnica. Nestalo je tada oko 300.000 knjiga, 800 inkunabula i 1000 rukopisa. Od 1921. do 1928. godine trajali su radovi na izgradnji nove zgrade, koja je, kako smo vidjeli, bila u funkciji samo dvanaest godina.



Nije samo vatra proždirala knjige. Nakon Francuske revolucije, između 1795. i 1797. godine, tisuće knjiga bilo je otuđeno i odneseno u Francusku. U dvadesetome pak stoljeću, nakon profesorsko-studentskih nemira 1968. godine, došlo je do rascjepa sveučilišta na flamansko, dakle na nizozemskome jeziku, koje je ostalo u Leuvenu, i valonsko, dakle na francuskome jeziku, koje je napustilo Leuven i osnovalo novi sveučilišni kampus Louvain-la-Neuve, koji se s vremenom razvio u pravi mali grad. Naravno da su sve knjige iz slavne knjižnice bile podijeljene između dva novonastala Katolička sveučilišta.

Danas postoje dva Katolička sveučilišta, u dva različita grada, na dva različita jezika. Ono što im je zajedničko tragična je povijest i kulturno-vjerski identitet; ono što ih dijeli jezična je barijera. Unatoč činjenici da flamansko sveučilište nudi danas više studijskih programa na engleskome jeziku, jaz između nizozemskoga i francuskoga jezika još uvijek ostaje nepremostiv. Unatoč svemu, i jedno i drugo sveučilište, smatraju se vrlo kvalitetnim znanstveno-nastavnim ustanovama: flamansko je 80. u svijetu, ima oko 46.000 studenata i 2600 profesora, valonsko je 167. u svijetu, ima oko 24.400 studenata i 1250 profesora. Ne bih ulazio u to koliko su njihovi profesori ili studenti praktični vjernici, no jedno i drugo dandanas nose naslov katoličko i priznat im je kanonski status.
Ne činili vam se možda da bi ova građevina i priča, koja je uz nju povezana, mogle biti metaforom onoga što se događalo, što se događa i što će se vjerojatno događati s mnogim institucijama u Europi?

Promotrimo sada drugu fotografiju. Možda tek kilometar od slavne knjižnice u Leuvenu nalazi se »grad u gradu«, takozvani veliki beginaž ili naselje begina, koje se prostire na oko tri hektara i broji gotovo stotinjak objekata. Neću ovdje potanko objašnjavati tko su bile begine niti ulaziti u razloge zbog kojih su se pojavile na povijesnoj sceni, kao i njihov status u raznim društveno-povijesnim kontekstima, počevši tamo negdje od 12. stoljeća, pa gotovo sve do naših dana. Ono što je bitno je vjerski, katolički identitet tih žena. Ono što ih je razlikovalo od većine ondašnjih ženskih Bogu posvećenih osoba činjenica je da nisu ponikle iz karizme neke utemeljiteljice ili utemeljitelja. Vrlo jednostavno rečeno, radilo se o ženama koje su se slobodno udruživale i razdruživale, a svaka je od njih na osobit način prakticirala svoju vjeru, u početku, vrlo često, bez točno određenih zavjeta ili drugih svetih veza. Nakon IV. Lateranskoga sabora, 1215. godine, koji je, zbog straha od mogućih heterodoksnih utjecaja, bitno ograničio oblike zajedničkoga Bogu posvećenoga života, begine su, posebnim Papinim dopuštenjem, ostale aktivne samo na sjeveru Europe, na području ondašnjih nizozemskih zemalja.

Naselje koje vidimo nastalo je oko 1232. godine, a počevši od 1305. godine u njegovu se središtu počinje graditi velika crkva sv. Ivana. Ovdje je krajem 15. i početkom 16. stoljeća kapelanom bio Adriaan Florenszoon Boeyen, duhovni tutor budućega cara Karla V., a sam poznatiji kao budući papa Hadrijan VI. U 18. stoljeću u naselju je živjelo oko 360 begina. Prosvjetiteljstvo nije imalo razumijevanja za društvene strukture ancien régimea. Prvo car Josip II., koji je također vladao nizozemskim zemljama, a zatim i francuska okupacija, nisu poštovale autonomiju begina i konfiscirale su im imovinu. Na sreću, neke su od njih mogle ostati u svojim kućama, ali su u njih morale primiti na stan ljude iz tada socijalno ugroženih slojeva. Tako je bilo sve do 1962. godine, kada je Katoličko sveučilište u Leuvenu kupilo cijelo naselje i započelo njegovu temeljitu obnovu koja je trajala do 1990. godine. U međuvremenu, 1988. godine, umrla je zadnja begina. Dana 2. prosinca 1998. godine ovaj beginaž i ostalih dvanaest velikih beginaža u Belgiji i Nizozemskoj, uvršteno je na UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.

Danas u velikome beginažu u Leuvenu živi oko 450 ljudi. Radi se o profesorima, studentima i gostima Katoličkoga sveučilišta. Veliki beginaž privlači također turiste iz cijeloga svijeta. Često služi kao kulisa za snimanje povijesnih filmova, idealna pozornica za ambijentalne kazališne predstave ili mjesto za sjajne fotografije.
Veliki beginaž ipak nije samo muzej za turiste i posjetitelje. On je prije svega mjesto življenja, »grad u gradu«, u kojemu su ljudi u različitim vremenima i situacijama živjeli zajedno i tvorili zajednicu. Tako je i danas. Ukratko, to je mjesto s bogatom poviješću, dinamičnom sadašnjošću i, nadamo se, perspektivnom budućnošću. Ne znam koliko su stanovnici ove naseobine praktični vjernici, no urbani sklop u kojemu žive i duh koji ga oživotvoruje čine mi se, itekako, impregnirani kršćanskom i katoličkom tradicijom.

Dva netom spomenuta primjera dopuštaju nam već sada izreći neke preliminarne zaključke s obzirom na osobitost europskoga čovjeka i društva, te ulogu kršćanstva:
 Prvo. Institucije koje su se razvile u Europi ne mogu se ispravno razumjeti bez širega povijesno-društvenoga konteksta u kojemu su nastale i razvijale se.
Drugo. Promjene su često bile dramatične i drastično su znale promijeniti pojavnost institucija i način njihova djelovanja.
Treće. U pozadini mnogih institucija vrlo su često snažne osobe, iako njihov identitet ponekad ostaje u anonimnosti.

Četvrto. Karakter europskoga čovjeka bitno je određen slobodnom voljom, koja je, prisjetimo se, kršćanskoga podrijetla, i sokratskim načinom mišljenja, koji sve dovodi u pitanje.
Peto. Prožimanje individualnih traženja i zajedničke sudbine tipično je za povijest europskih ljudi, naroda i institucija.
Vratimo se sada naslovu našega izlaganja – Crkva u Europi – i pokušajmo ga smjestiti u suvremeni društveno-crkveni kontekst.



Prije više od šesnaest godina, 28. lipnja 2003., objavljena je Postsinodalna apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II., pod naslovom Crkva u Europi. Bio je to u stvari kasni odjek onoga što je raspravljala biskupska sinodska skupština u Rimu od 1. do 23. listopada 1999. godine. Živo se tada govorilo o kršćanskim korijenima Europe i o potrebi novoga navještaja blagovijesti nade njezinim stanovnicima. U stvari, već su tada bile prigušene mnoge nade, pobuđene jedno desetljeće ranije padom »željezne zavjese« i uspostavom novih državnih i crkvenih struktura u Srednjoj i
Istočnoj Europi.

Prisjetimo se sada samo nekih činjenica. Pad komunizma bio je dočekan s velikim oduševljenjem, no proći će još mnogo vremena prije nego što će se ljudi i krajevi Srednje i Istočne Europe uistinu ujediniti s njezinim zapadnim dijelom. Mentalne barijere često su puno čvršće nego mnoge državne granice. Unutar Europske unije zna se vrlo dobro koje su zemlje u Schengenskome prostoru, a koje u Eurozoni. Poznato vam da je nedavno jugoistočno susjedstvo Republike Hrvatske dobilo odgovor da barem zasada nije željeno u europskome  klubu dvadeset i sedam zemalja.
Je li Rusija Europa? Jesu li Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.) i Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) europski autori? Jesu li Posvećenje proljeća Igora Stravinskog (1882.-1971.) i Majstor i Margarita Mihaila Afanasjeviča Bulgakova (1891.-1940.) temeljna umjetnička djela europske kulture 20. stoljeća? Pitanje je vrlo kompleksno i možda je bolje dobro promisliti prije nego što se na njega odgovori.

Ja bih ovdje citirao don Luigia Sturza (1871.-1959.), koji u jednome tekstu iz 1944. godine piše: »Sama Rusija mora se smatrati djelomično europskom silom. Ono što stvara Europu nisu zemljopisne karte u različitim bojama, već tradicija, povijest, kultura, gospodarski sustav. Europeizacija Rusije bila je stoljetni proces. Prvo je Bizant kristijanizirao narode sve do Moskve, zatim su carevi tražili izlaze prema moru, na sjeveru i na jugu, kako bi mogli trgovati, i na kraju, intelektualna i aristokratska elita bila je pod utjecajem Francuske i Italije. Iz političkih razloga, Moskovsko Carstvo se približava Njemačkoj i Austriji, anektira dio Poljske ili se bori protiv Švedske, a tijekom napoleonskih ratova ulazi u europsku koaliciju i pripaja sebi Finsku. Ako se sve to zanemari […] nameće se zaključak da je za neke ljude raspon političkoga znanja ograničen samo na ono što svaki dan biva objavljeno u novinama, brzo se pročita i uskoro zaboravi«. Koliko su ove rečenice aktualne najbolje možete prosuditi sami.

Vratimo se Zapadnoj Europi. Ugovorom iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1. studenoga 1993. godine, formalno je uspostavljena Europska unija, to jest jedinstveno tržište, te je omogućeno slobodno kretanje robe, usluga, ljudi i kapitala isprva između dvanaest zapadno europskih država.
Rimski ugovor o Ustavu za Europu, potpisan 29. listopada 2004. godine, nikada nije stupio na snagu jer nije bio ratificiran u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Irskoj i Nizozemskoj, dok Poljska i Češka nisu pohranile instrumente o ratifikaciji. Podsjetio bih ovdje još jednom da se tada u Crkvi, u europskim institucijama, ali i u široj javnosti, živo raspravljalo o kršćanskim korijenima Europe. Spomen na kršćanske korijene Europe nije ušao u netom spomenuti tekst, jer su se tome suprotstavile neke zemlje, osobito Francuska.
Nakon što je propao pokušaj stvaranja europskoga ustava, 13. prosinca 2007. godine, potpisan je Ugovor iz Lisabona, koji je nakon ratifikacije u svim zemljama članicama, stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine. To je dokument na kojemu se temelji sadašnji ustroj europskih institucija.

Kao rezultat Ugovora iz Lisabona, a uzimajući u obzir prijašnje konstituirajuće ugovore, 2009. godine nastao je i Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Članak 17. ovoga Ugovora potvrđuje da Europska unija poštuje i ne dovodi u pitanje status koji na temelju nacionalnoga prava imaju crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama. Osim toga, Europska unija jednako tako poštuje status koji na temelju nacionalnoga prava imaju svjetonazorske i nekonfesionalne organizacije. Priznajući njihov identitet i njihov specifični doprinos, Europska unija održava otvoren, transparentan i redovit dijalog s tim crkvama i organizacijama. U Europskome parlamentu ta je zadaća povjerena jednome od potpredsjednika, a u novoj Europskoj komisiji potpredsjedniku za promociju europskoga načina života.

Godine 2012. Europskoj uniji dodijeljena je Nobelova nagrada za mir. U obrazloženju komisije iz Osla navodi se da Europska unija i njezine prethodnice doprinose već šest desetljeća promidžbi mira, pomirenja, demokracije i ljudskih prava u Europi. Mnogo se je raspravljalo o opravdanosti te nagrade, no činjenica je da od vremena osnutka Europske zajednice za ugljen i čelik, 23. srpnja 1952. godine, koja je prva od institucija od kojih će kasnije nastati Europska unija, pa do danas, među zemljama koje su njezine članice, po prvi puta u povijesti, nije bilo rata. Nažalost, ono što je među njima postignuto nisu uspjele prenijeti u svoje najbliže susjedstvo.

Osim Europske unije, na europskome kontinentu postoji i Vijeće Europe. Riječ je o međunarodnoj organizaciji koja je osnovana 5. svibnja 1949. godine u Londonu, a njegovim idejnim začetnikom obično se smatra Winston Churchill (1874.-1965.), koji je izložio ideju o Sjedinjenim Državama Europe, po uzoru na sjevernoamerički model. To je prva međunarodna organizacija osnovana nakon Drugoga svjetskog rata, sa sjedištem u Strasbourgu, a njezine su glavne zadaće jačanje demokracije, ljudskih prava i vladavine prava u zemljama članicama. Njih danas ima 47, u stvari sve europske države izuzev Bjelorusa i Kosova, te Kazahstana, ako se uzme u obzir činjenica da se ta zemlja dijelom nalazi na europskome kontinentu. Republika Hrvatska ušla je u Vijeće Europe 1996. godine kao četrdeseta članica. Sveta Stolica od 1970. godine ima status promatrača. U široj javnosti možda nije dovoljno poznato, no Vijeće Europe nije institucija Europske unije. S Europskom unijom dijeli zastavu i himnu. Glavna je tajnica Vijeća Europe gospođa Marija Pejčinović Burić. Zanimljivo je da je tu službu od 1969. do 1974. godine obavljao Austrijanac hrvatskih korijena Lujo Tončić-Sorinj (1915.-2005.).ž

Zaokružimo ovaj kratki geopolitički pregled Europe osnovnim statističkim podacima. Europski se kontinent prostire na 10.180.000 kvadratnih kilometara te je 2018. godine imao oko 743.000.000 stanovnika, koji su živjeli u pedeset međunarodno priznatih država. Prema službenim statistikama Svete Stolice u Europi je 2017. godine živjelo 39,7 % katolika, na 759 crkvenih teritorija, od kojih je 707 pripadalo rimskome obredu, a 52 istočnim obredima. U Europi su iste godine bila registrirana 139.494 pastoralna centra, odnosno 118.626 župa, dakle prosječno 184 pastoralna centra u svakoj biskupiji, sa 2049 vjernika u svakoj pastoralnoj jedinici. U Europi je 2017. godine bilo 1690 biskupa, 122.900 biskupijskih svećenika, 50.711 svećenika redovnika, 231.413 redovnica i 14.865 redovnika.

Kao što je poznato, Europska se unija (uključujući Veliku Britaniju) prostire na 4.234.000 kvadratna kilometra te je 2018. godine imala 512,6 milijuna stanovnika. Prema istraživanju Eurobarometra iz 2019. godine o religioznosti u Europskoj uniji, kršćanstvo je najraširenija religija i s njim se identificira 64 % stanovništva. Prema istome istraživanju iz 2012. godine kršćana je bilo 72 %, što znači da se u sedam godina broj kršćana smanjio za 8 %. Katolici su najveća kršćanska skupina u Europskoj uniji, te čine 41 % stanovništva, dok pravoslavca ima 10 %, protestanta 9 % i ostalih kršćana 4 %. Muslimana ima 2 %, a pripadnika drugih religija 4 %. Gotovo 30 % stanovništva Europske unije nije se identificiralo s niti jednom religijom: 17 % stanovništva izjasnilo se agnosticima, 10 % ateistima, a 3 % odbilo je odgovoriti ili nije znalo.

Vidjeli smo, dakle, kako se u prvih dvadesetak godina našega tisućljeća znatno promijenila socijalna i kulturna slika Europe. U međuvremenu Republika je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, te predsjeda u ovome semestru Vijećem Europske unije. Hrvatski biskupi sudjeluju u radu Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i u Vijeću biskupskih konferencija Europske unije (COMECE). Mogli bismo reći da upravo te dvije institucije odražavaju na crkvenoj razini ono što na europskome kontinentu znače Vijeće Europe i Europska unija.
Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) sastalo se službeno prvi put 23. i 24. ožujka 1971. godine u Rimu. Danas važeći statut odobrio je 2. prosinca 1995. godine papa Ivan Pavao II. Vijeće europskih biskupskih konferencija nastalo je s ciljem stvaranja zajedništva i razmjene ideja među različitim europskim episkopatima u duhu Drugoga vatikanskog sabora. Ono ima za cilj, u svijetu koji teži prema potpunijemu jedinstvu, promicanje i čuvanje dobra Crkve.

Na osobit način nastoji ostvarivati kolegijalnost u hijerarhijskome zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom, omogućiti bolju komunikaciju i suradnju između pojedinih biskupa i biskupskih konferencija u Europi sa svrhom promicanja nove evangelizacije, surađivati sa vijećima biskupskih konferencija drugih kontinenata, podržavati ekumenski dijalog i crkveno svjedočiti u europskome društvu. Glavno je tijelo organizacije plenarna skupština koja se sastaje svake godine. Generalno tajništvo ima svoje sjedište u St. Gallenu, u Švicarskoj. Osim toga, u krilu Vijeća europskih biskupskih konferencija djeluju neke komisije koje se bave specifičnim pitanjima iz života Crkve i društva. Postoje slijedeće komisije: za evangelizaciju i kulturu, za socijalni pastoral, za obitelj i život, za mlade te za financije. Vijeće ima 39 članova: 33 predsjednika biskupskih konferencija europskih zemljama, kojima se pridružuju nadbiskupi Luxembourga i Monaka, maronitski nadbiskup Cipra, biskup Chişinăua u Moldovi, rutenski eparh Mukačeva u Ukrajini i apostolski administrator Estonije. Predsjednik je Vijeća kardinal Angelo Bagnasco, nadbiskup Genove, a generalni tajnik vlč. Martin Michalíček, iz biskupije Nitra u Slovačkoj.

Sveta je Stolica 3. ožujka 1980. godine osnovala Vijeće biskupskih konferencija Europske unije, koje od 22. siječnja 2018. godine ima novi statut. Vijeće biskupskih konferencija Europske unije pod nadleštvom je Državnoga tajništva Svete Stolice, za razliku od ostalih biskupskih konferencija ili vijeća biskupskih konferencija, za koje su obično nadležne Kongregacije za biskupe, za Istočne Crkve ili za evangelizaciju naroda. Sjedište je Vijeća u Bruxellesu, a plenarne se sjednice održavaju dva puta godišnje. Na njima uvijek sudjeluje apostolski nuncij pri Europskoj uniji. Gotovo tijekom cijele godine vrlo je aktivno generalno tajništvo. Osobitost je COMECE-a da na neki način predstavlja episkopate pojedinih zemalja članica pred institucijama Europske unije.

Stoga je i područje njegova interesa ponešto drugačije od CCEE-a. Dok Vijeće biskupskih konferencija Europe ima više pastoralni karakter, Vijeće biskupskih konferencija Europske unije prvenstveno se bavi, u perspektivi društvenoga nauka Crkve, europskim političkim i pravnim pitanjima. Osobito se proučavaju slijedeće teme: migracije i azil; etika, istraživanje i zdravlje; ekologija i održivost; pravosuđe i temeljna prava; međukulturalni dijalog i edukacija; socijalna i ekonomska politika; vanjska politika Europske unije; vjerska sloboda. Članovi su Vijeća biskupi delegati biskupskih konferencija zemalja koje su članice Europske unije. Predsjednik je COMECE-a kardinal Jean-Claude Hollerich, D.I., nadbiskup Luxembourga, a generalni tajnik vlč. Manuel Enrique Barrios Prieto, iz nadbiskupije Madrid u Španjolskoj.

Nakon što smo dobili uvid u europske državne i crkvene strukture pogledajmo ukratko kako se Sveta Stolica odnosila prema Europi. Papa Pio XII. s oduševljenjem je dočekao Deklaraciju Roberta Schumana, od 9. svibnja 1950. godine, koja je omogućila osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik. Potpisivanje Rimskih ugovora, 25. ožujka 1957. godine, kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju, papa Pio XII. okarakterizirao je kao najznačajniji događaj u modernoj povijesti Vječnoga grada.
Papa Pavao VI., 24 listopada 1964. godine, proglasio je svetoga Benedikta (480.-547.) zaštitnikom Europe. Papa Ivan Pavao II., 31. prosinca 1980. godine, proglasio je svetu solunsku braću, Ćirila (827.-869.) i Metoda (825.-885.), suzaštitnicima Europe. Isti će papa 1. listopada 1999. godine proglasiti sveticama suzaštitnicama Europe još Brigitu Švedsku (1303.-1373.), Katarinu Sijensku (1347.-1380.) i Tereziju Benediktu od Križa (1891.-1942.).

Sveta je Stolica 1970. godine uspostavila diplomatske odnose s europskim institucijama, a krajem devedesetih godina prošloga stoljeća otvorena je posebna apostolska nuncijatura u Bruxellesu, koja je nadležna isključivo za Europsku uniju. U Strasbourgu postoji Stalno predstavništvo Svete Stolice pri Vijeću Europe.
Između Svete Stolice i Europske unije već nekoliko godina postoji takozvani strukturirani dijalog. To znači da se dužnosnici Europske unije i Svete Stolice redovito susreću i konzultiraju o temama koje su od zajedničkoga interesa. Većinom su to pitanja vezana uz svjetsku politiku, socijalne probleme, humanitarnu pomoć, obrazovno-znanstvene projekte i kulturnu baštinu.

Papa Ivan Pavao II., 20. svibnja 1985. godine, posjetio je u Bruxellesu sjedište Europske ekonomske zajednice. Papa Ivan Pavao II., 11. listopada 1988. godine, i papa Franjo, 25. studenoga 2014. godine, posjetili su europske institucije u Strasbourgu i održali vrlo značajne govore. Obojica su također primili Karlovu nagradu, jednu od najcjenjenijih u Europi, koju dodjeljuje grad Aachen, onima koji promiču integraciju i europsko jedinstvo. Sve je to jasnim znakom da je njihova poruka bila itekako prepoznata. Sjetimo se, na primjer, slike dvaju plućnih krila, koji prikazuju Zapadnu i Istočnu Europu, vrlo drage papi Ivanu Pavlu II., koja je preuzeta i u politički govor, jer očito je da su Europljani, i oni koji su unutar Europske unije, različiti.
Promatramo li danas ono što se zbiva na europskome kontinentu i u njegovu neposrednome susjedstvu može nam se vrlo lako učiniti da podijeljenost ostaje odrednicom europske stvarnosti. Ponekad se stječe dojam kao da postoje dvije ili više Europa. Heterogenost europskoga društva prisutna je i u Crkvi.

S druge pak strane, mislim da ćemo vrlo lako uočiti kako svaki narod, svaka regija i svaka država imaju nešto što je samo njima svojstveno i što čini Europu toliko bogatom raznolikošću. Kao što su u Europskoj uniji službena dvadeset i četiri jezika, treba biti svjestan činjenice da Katolička crkva nije jedina kršćanska denominacija u Europi i da u nekim europskim sredinama kršćani danas nisu više većina. Suvremena europska kultura ne temelji se više samo na europskoj povijesti i tradiciji. Sekularizacija nije više jedini fenomen koji dovodi u pitanje kršćanski identitet. U nekim velikim europskim gradovima lako su uočljivi doseljenici iz Turske, Bliskoga i Srednjega Istoka te iz Afrike. Njihova integracija u europski kulturni sklop nailazi na mnoge teškoće, cijele gradske četvrti poprimaju drugi aspekt, u nekim sredinama postaju većina.

»Ujedinjena u raznolikosti«, krilatica je Europske unije. Jasno je da je za funkcioniranje organizma potrebna koordinacija različitih elemenata. Razlike koje postoje među europskim državama, narodima i regijama, prisutne su i na crkvenoj razini. Svi biskupi Europe ne dijele uvijek iste stavove o nekim temama, jer su i izazovi s kojima se susreću katoličke zajednice u pojedinim zemljama različiti.
Obraćajući se Vijeću biskupskih konferencija Europske unije, 24. ožujka 2007. godine, o pedesetoj godišnjici Rimskih ugovora, papa Benedikt XVI. istaknuo je da se »ne može zamisliti izgradnja autentičnoga, europskoga, "zajedničkog doma" zanemarujući identitet naroda našega kontinenta. To je u stvari povijesni, kulturni i moralni identitet, čak i prije nego što je geografski, ekonomski ili politički; identitet sastavljen od niza univerzalnih vrijednosti koje je kršćanstvo pomoglo oblikovati, stječući tako ulogu koja nije samo povijesna, nego temeljna prema Europi. Te vrijednosti, koje čine dušu kontinenta, moraju ostati u Europi trećeg tisućljeća kao "kvasac" civilizacije«.

Primajući malo prije spomenutu Karlovu nagradu, 6. svibnja 2016. godine, Papa Franjo rekao je: »Transfuzija sjećanja omogućuje nam da se nadahnjujemo na prošlosti, kako bismo se hrabro suočili sa složenim multipolarnim okvirom našega vremena, prihvaćajući odlučno izazov ažuriranja ideje o Europi, u kojoj bi se mogao roditi novi humanizam, koji bi se temeljio na tri sposobnosti: sposobnosti integriranja, sposobnosti dijaloga i sposobnosti generiranja«.

U svjetlu ovih Papinih riječi ne čine li nam se dva uvodna primjera jasnijima, a pet preliminarnih zaključaka potvrđenima? Nadam se da je tako.
 
***
Ima li još uvijek mjesta za kršćanske vrijednosti u europskome društvu, kulturi, politici i gospodarstvu? Može li međunarodni euharistijski kongres u Budimpešti ujediniti različite partikularne Crkve u Europi? Što se može očekivati od novoga sinodskog hoda u Njemačkoj? Je li nam potrebna nova sinoda biskupa koja bi raspravljala o Crkvi u Europi? Samo su neka od pitanja koja se nameću kada se promatra aktualna crkvena situacija u Europi.

Dvojica osnivača današnje Europske unije, Robert Schuman (1886.-1963.) i Alcide De Gasperi (1881.-1954.), na glasu su svetosti. Njihov se vjerski identitet najbolje očitovao u njihovim djelima. Oni su nakon Drugoga svjetskog rata promovirali vrijednosti koje su postale temeljem Europske unije. Naravno da se danas može uvijek raspravljati o nekim njihovim postupcima, no sigurno je da su oni nadahnuće za svoj politički rad pronalazili u vjeri. Možda se danas u široj javnosti ne govori toliko o njihovome svetačkom životu, no mnogo onoga dobroga što je još uvijek u europskim institucijama, barem kao postulat, njihovo je djelo.