HR
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
UVOD I HOMILIJA
prigodom blagoslova kapelice sv. Josipa
Građanskoga nogometnog kluba Dinamo
Zagreb (Maksimir), 20. svibnja 2013. u 13 sati
Uvod u slavlje:
U ovome Kristovom pozdravu uskrsne pobjede i dara srdačno i s radošću pozdravljam sve vas, braćo i sestre, u ovome zajedništvu u kojemu ste, osim mene, iz Nadbiskupije ugostili i moderatora Nadbiskupskoga duhovnog stola, mons. Nedjeljka Pintarića te nadbiskupijskoga povjerenika za pastoral športaša, đakona Marijana Spehnjaka.
Pozdravljam predsjednika Građanskoga nogometnog kluba Dinamo, gospodina Barišića, pozdravljam članove Uprave kluba, trenere, igrače, djelatnike, sve ovdje nazočne i – kako volite za sebe reći – cijelu Dinamovu obitelj. Ujedno vam donosim pozdrave našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. Rado sam se odazvao pozivu da danas ovdje proslavimo euharistijsko slavlje i blagoslovimo ovu vašu kapelicu sv. Josipa. I odmah na početku čestitam vam na tome lijepom i nadasve znakovitome djelu. Poznato vam je da je Zagrebačka nadbiskupija od samih početaka povezana s ovim zagrebačkim, maksimirskim nogometnim klubom, kako u trenutcima darivanja zemljišta za stadion (u doba nadbiskupa Antuna Bauera), tako i po samoj blizini s imenom 'Maksimir', parkom koji je također Nadbiskupija darovala Gradu, a koji nosi skraćeno ime „Maksimilijanov mir – Maksi-mir“, po zagrebačkome biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Drago mi je da se češće susrećemo i na drugim mjestima u molitvi i u vjerničkome zajedništvu.
Nogometni klub ima razne potrebne prostorije za svoj život i rad, ali vi ste htjeli da među tim prostorijama bude i jedan poseban, molitveni, liturgijski prostor, u kojemu se susreću sve životne prilike, sva nadanja i nastojanja, svaki ljudski osjećaj, dubina ljudskoga bića u zahvalnosti i pouzdanju u Gospodina. Kao vjernici znamo da štogod činili uvijek to proizlazi iz naših najdubljih stavova. Vi djelujete u športu, igrate nogomet, prisutni ste u društvenome tkivu, gdje ne možemo živjeti bez činjenice da smo vjernici; uvijek je s nama i naša vjera. Znamo i to da je teško ići prema nekome cilju, ako ne nosimo vjeru, ako ne poznajemo nutarnji razlog onoga što činimo. Ova kapelica, koju ste izgradili u čast svetoga Josipa, Zaručnika blažene Djevice Marije, moći će pomoći ponajprije vjernicima da žive odgovornije, poletnije, radosnije, te tako pomognu graditi zajedništvo Kluba, rješavati poteškoće, ponovno pronalaziti snagu. Ovam se dolazi zahvaliti, ovamo se dolazi Bogu reći potrebe, ovamo se dolazi pronaći mir, maksimalan mir, maksimirski mir. Osim toga, istinska vjera uvijek povezuje ljude, tako da će i oni koji nisu vjernici, oni koji nisu kršćani, znati da se na ovome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjima. Ova je kapelica izvor nove snage, ali i odgovornosti.
Braćo i sestre, unesimo sve svoje nakane u ovu svetu misu, zahvaljujući Bogu za dobra koja nam daje i ona koja s njegovom pomoći ostvarujemo. Molimo za cijeli klub Dinamo, osobito za vas, vaše obitelji, vaše osobne nakane. Molimo i za žive i za pokojne članove Kluba, za one koji su dali svoje živote da preživi dobro i da na njemu možemo dalje graditi. Lijepo je vidjeti vašu osjetljivost za čuvanje spomena na pokojne i poginule, što ste pokazali i u sućuti prema obitelji nedavno preminuloga Ivana Turine. Molimo za sve hrvatske športaše, za Zagreb i za našu Domovinu.
Homilija:
Liturgijska čitanja: Ef 3, 14-21; Ps 34[33], 2-3.4-5.6-7; Lk 1, 26-38
I. Braćo i sestre, Bog nam je pokazao današnji dan, uskladio naše obveze i okupio nas danas, kada se u ovome slavlju spajaju tri lijepa sadržaja. Ovdje smo na prvi dan nakon svetkovine Pedesetnice, nakon Duhova, kada slavimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve, a za ovu kapelicu molimo blagoslov, dajući joj naslovnika sv. Josipa. Dakle: Duh Sveti, Marija i Josip. To troje tako blisko očituje središnje kršćansko otajstvo i objavljuje istinu ljudskoga života. To troje povezujem s nogometnim klubom Dinamo i vjerujem da svakomu od nas može biti novo nadahnuće i poticaj, jer u svakoj sastavnici tako živo progovara Radosna vijest koja nam je naviještena u čitanjima.
I sâm sam kao dječak, prije dolaska u sjemenište u Zagreb, igrao za juniore mjesnoga nogometnog kluba koji se zvao Dinamo (Banovo). On je bio neka vrsta želje da budemo dobri nogometaši kao oni zagrebački. No, znamo da je Dinamo spajao i spaja mnoštvo drugih simboličkih stvarnosti hrvatskoga identiteta, koje nisu bile rijetko u napetosti s događanjima u društvu. Tako je bilo i s njegovim imenom. Ime, kao što je to slučaj i s našim imenima, sa sobom nosi prepoznatljivost, ljepotu životnoga okvira, ali i stanovite terete, prošlost, kulturološke i političke obojenosti.
II. Ime 'Dinamo', njegovi simboli, njegova povijest stara sto i dvije godine, posjeduje sve te slojeve. No, razmišljajući dublje, Dinamovo ime nas može odvesti dalje, u zbilju naše kršćanske vjere. Ime ovoga kluba dolazi od grčke riječi dynamis koja znači snagu, od koje je svaka riječ koja se tiče 'dinamike' i 'dinamičnosti'. Novi zavjet sačuvan nam je na grčkome jeziku, a od davnina postoji i prijevod Staroga zavjeta s hebrejskoga na grčki. I baš na mjestima gdje se govori o Božjoj snazi nalazimo riječ 'dynamis (tou theou)'. To je Božja snaga koja je stvorila svijet, životna snaga koja stvara i obnavlja. Tim je imenom nazvan Božji Duh, Duh Sveti. Osim toga sinonima, Duha Svetoga Biblija zove i enérgheia (en+ergon), energija. S jedne strane nutarnja dinamika, a s druge djelatna snaga, energija, koja prodire u sve što činimo.
III. U današnjemu prvom čitanju smo čuli apostola Pavla koji kaže za Boga da je Otac svemu na nebu i na zemlji; on je gospodar svega stvorenoga, svega što živi, svega čemu je darovao svoga Duha. Sveti Pavao, pišući kršćanima u Efezu, moli da nam Bog dade „ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka“.
Na grčkome tu koristi glagol dynámei. Predivna je njegova molitva da po vjeri u nama Krist prebiva u srcima i da budemo ukorijenjeni u ljubavi. Bog u prebivalištu srca i ukorijenjenost, utemeljenost u ljubavi. U toj snazi možemo spoznati ono što čovjek bez Božje snage ne može spoznati. Pavao proširuje 'životni teren', 'životno igralište' i spominje: dužinu, širinu, visinu i dubinu do ispunjenosti Bogom.
Tim imenom – Božjom snagom – isti apostol naziva Evanđelje (usp. Rim 1, 16). Braćo i sestre, tu smo snagu primili na krštenju; bez nje ne možemo učiniti ništa što je dobro; samo u tome Duhu Boga možemo zvati svojim Ocem. Taj Duh je početak svega što postoji i svakoga životnoga daha. Kao što smo jučer pjevali u psalmu: Ako dah im oduzmeš ugibaju… pošalješ li dah svoj opet nastaju i tako obnavljaš lice zemlje. (Ps 104, 30) U tome smo smislu svi kršćani, štoviše svi ljudi nositelji iste snage, dynamis-a.
IV. Božji je Duh treća Božanska osoba, Duh životvorac koji je prisutan ne samo u stvorenome svijetu, u njegovim zakonima, nego i u ljudima, u ljudskoj povijesti. Posebno mu je mjesto u Isusovu dolasku na svijet. Čuli smo kako anđeo na Marijino pitanje kako će se to dogoditi odgovara: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti.“ I tu, u događaju od kojega počinje nova povijest čovječanstva, od kojega započinje kalendar koji do danas koristimo, nalazimo riječ dynamis Hypsístou– sila Svevišnjega.
Taj je Duh začetnik Crkve; Marija je surađivala s tim Duhom od Nazareta do Golgote i dvorane Posljednje večere kao žena vjere, pouzdajući se u snagu Duha, te odatle poveznica s današnjim danom, kada slavimo Mariju Majku Crkve. Ona je tom snagom prihvaćala Božju volju; trčala upomoć bližnjima; podnosila životne kušnje; radovala se Božjim djelima.
V. Ima još nešto čime nas jezik obogaćuje. Na latinski se dynamis prevodi riječju virtus. Danas je ta riječ česta kada govorimo o virtualnome svijetu, premda ima iskrivljeno izvorno značenje. Ovdje je riječ o stvarnoj snazi, o pokretačkoj sili koja preobražava, dok bi virtualnost bilo danas nešto gotovo nestvarno, daleko od zbilje. Uostalom, virtutes su krjeposti. To je ona snaga koja nas jača, krijepi, iznutra pokreće. Zato je pravo da kao članovi Dinama budete takvi ljudi – ljudi nositelji duha i krjeposni ljudi.
Ovdje se nalazimo u kapelici u kojoj se okupljamo kao Crkva. Naši su molitveni prostori slika nutarnje stvarnosti. Mi smo živo kamenje po snazi Duha Svetoga; mi smo prostor Božje prisutnosti koji čuvamo i na ovaj materijalan način, osobito po oltaru, simbolu Krista, čije smo mi Tijelo, vidljivost njegove prisutnosti na zemlji. Ovdje se vraćamo na taj dar, da bismo bili više nalik Kristu.
VI. A sveti Josip? Njega ste izabrali kao naslovnika, njega koji je zaštitnik Hrvatske, brižni čuvar Marije i Isusa. Možda će nekoga iznenaditi da ste kao nogometaši izabrali baš njega za onoga komu ćete se s posebnom ljubavlju obraćati. Zašto ne nekoga sveca koji ima druge kvalitete, koji je povezan s promicanjem športa, nogometa (negdje je to sv. Ljudevit Scrosoppi). No, kada se dublje razmisli, nema dinamičnijega sveca. Sav mu je život dinamičan, prožet i vođen Duhom. U sebi sažima mnoštvo kvaliteta, mnoštvo krjeposti i vrlina. On čini što mu Duh govori, spreman ostati vjeran Mariji, spreman poći na put koji je tražio i tjelesnu snagu, spreman nesebično se iz ložiti i pritom – živjeti šutnju. Njemu je bila povjerena utjelovljena Božja riječ. Osjećao je da čuva dragocjenost, premda nije sve razumio; upijao je tu prisutnost, da bi učinio prave korake.
Duhovnost koja leži u nogometnoj igri nije za one koji previše govore, nego više za one koji gledaju i slušaju, koji vide gdje se treba kretati, gdje pomoći, gdje pronaći prostor maštovitih poteza. Oni koji igraju u napadu razmatrajući postupke sv. Josipa pronalazit će načine kako izbjeći zaprjeke do cilja; oni koji igraju u obrani, a naročito vratari čuvat će od prilaženja opasnosti svojim vratima.
VII. Draga braćo i sestre, dolazite često u ovu kapelicu koja živi suprotnost buke stadiona, meteža, nemira, napetosti koja vas često prati. Rado se družite s Marijom i Josipom, gradeći svoju obitelj poštovanja i zajedništva. Ovdje potražite odgovore na pitanje koja nadilaze redovitosti. Na kraju još jedna riječ koja mi se nametnula, a dolazi iz nogometnoga rječnika, mi ju zovemo zaleđe. Njome smo prerekli englesku riječ off-side. Doslovni bi prijevod bio izvan strane; prjelazak na drugu stranu ili prekoračenje.
To me navelo na pojam onostranost. I dok na igralištu ne smijete prekoračiti granicu zadnje crte obrane protivnika i tako priječi na drugu stranu, ovdje postoji offside, onostranost u koju je poželjno ući, boraviti u njoj, jer u zaleđu imamo Boga i sv. Josipa. Ostanite dinamični u ljubavi i vrlinama. Amen.
