Aktualnosti

Uvod i homilija u euharistijskome slavlju spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića povodom proslave 100. obljetnice teološkoga časopisa „Bogoslovska smotra“

Kapelica Presvetoga Srca Isusova u Nadbiskupskome bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, 12. svibnja 2010. u 18 sati

Cijenjeni gospodine prodekane Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (prof. dr. Tonči Matulić), poštovani mons. Rektore (prof. dr. Stjepan Baloban) profesori i studenti, dragi sveučilištarci! Radujem se što večeras, na spomendan sv. Leopolda Bogdana Mandića, možemo biti skupa za euharistijskim stolom, zahvaljujući za sto godina časopisa Bogoslovska smotra, osobito nakon simpozija koji je održan povodom proslave ove iznimne obljetnice.

To je lijepa prigoda da među nama pozdravim sadašnjega glavnog i odgovornog urednika, prof. dr. Željka Tanjića i sadašnje članove uredništva, ali i sve prijašnje urednike, članove uredništava i suradnike i suradnice Bogoslovske smotre.

Ovim slavljem na najdublji način zahvaljujemo Bogu za živote naše subraće i sestara koji su za sobom ostavili stotinu koraka, stotinu godišta našega najstarijeg teološkog časopisa, u kojemu se nalazi utkano mnoštvo života, napora, znanja i predanosti znanstvenomu, nastavnomu i odgojnomu radu. Time su ugrađeni ne samo u teološku, nego i u cjelokupnu hrvatsku kulturu. Lijepo je da je ovo slavlje u ovoj kapelici, tako vezanoj uz naš Fakultet i njegovu povijest.

Braćo i sestre, u istini svoje grješnosti i otkupljenosti, u ljepoti Božje ljubavi, skrušimo se i ispovjedimo svoje grijehe.

Homilija u euharistijskome slavlju spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića povodom proslave 100. obljetnice teološkoga časopisa „Bogoslovska smotra“

Liturgijska čitanja: 1Iv 4, 7-16; Ps 31 (30); Iv 16, 12-15

I. U latinskome imenu našega stogodišnjeg časopisa „Bogoslovska smotra“ nalazi se riječ ephemerides. Epi-hemera – to je nešto što obuhvaća jedan dan, nešto što izvješćima, vijestima, poslovima zaokružuje cjelinu jednoga dana. Taj je naslov ambivalentan, jer ga se može shvatiti ili kao aktualnost ili kao kratkotrajnost, odnosno prolaznost. Ako nekoga opisujemo kao efimernoga, tada mislimo na njegovu površnost, nezahvaćenost i nevažnost. (Nekada je takav dojam nastao zbog vanjskih ograničenosti bića i stvari, poput ephemerona, životinje ili biljke koji žive samo jedan dan.)

Očito je da naš časopis, ephemerides, nije takve jednodnevne, kratkotrajne i površne naravi, premda je njegovo trajanje bilo ugrožavano i premda su prijetili prekidi izlaženja. Večeras Bogu zahvaljujemo za predivan 'teološki dan' koji traje stotinu godina, koji je protegnut epi-hemera kroz naše živote i odražava Božji dan, bez kraja. Bogoslovska smotra jest svjetlo koje je omogućavalo vidjeti, motriti, zaokružiti pogledom, i pogled pretočiti u zapis, da bi Crkva lakše živjela svoju vremenitost.

II. Kao student sam zastao, a i danas to rado činim (ponekad samo radi spomena), pred velikim nizovima knjiga i časopisa s divljenjem. Među njima je svakako i časopis Bogoslovska smotra. Oblici čuvanja pisanoga materijala su se promijenili, ali iza tih svezaka nalazi se ono što se ne može ukoričiti i što ne mogu pohraniti digitalni zapisi. To su životi.

Svatko od vas tko je pisao za taj ili druge časopise poznaje trenutke nutarnjega poriva, nemira, nesigurnosti i takmičenja sa samima sobom i s vremenom. Stotinu godina Bogoslovske smotre je povijest osobnih i zajedničkih ispovijedi vjere; 'noći duha' pojedinaca i uspona na 'brdo preobraženja'. Koliko je potrebno samozatajnosti, strpljenja, poniznosti i pouzdanja u Boga da bi se napisao dobar rad.

Slaveći spomendan sv. Leopolda, koji je svoj život posvetio ispovijedanju, navještaju Božjega milosrđa i povezivanju crkvenih niti, znamo koliko rad na člancima, na časopisima, knjigama… ima ispovjednih elemenata, samozatajnosti, nevidljivosti. Taj rad koji je susret s drugim autorima, sa samima sobom i svrhom radi koje se piše, ima svoj prostor koji često ne prelazi okvire monaških ćelija i u raznim se trenutcima pretvara u molitvu. Svojim nam Duhom Bog daje široke vidike do te mjere da skučeni prostorni okviri postaju sjajne dvorane duha. To očituje Bogoslovska smotra.

III. U proteklih stotinu godina smještene su okolnosti crkvenih i društvenih previranja, obnova, ljudskih pogrješaka i dometa svetosti. U njima su zbližavanja, suradništva, ali progovaraju i o bolnim iskustvima ratova, sukoba koji su slijedili zbiljska uvjerenja, ali ponekad za sobom ostavili i zastranjenosti do mjere razilaženja i neslaganja.

Ostali su zapisi koji su tražili istinu, iznosili ju i priopćavali drugima. Pisan je materijal iz potrebe, da bi studenti mogli bolje studirati, ali su pisani i oni radovi za koje su sami autori znali da će ih rijetki čitati. I tako su na policama ostali govoriti izlizani ili nedirnuti hrptovi, poput klavijature na kojoj je odsvirano mnoštvo teoloških dionica.

Osim onih koji su pisali, ti su svesci, a danas elektronički zapisi dodirnuti tisućama očiju; postali su prolazima drugih naraštaja, prateći bogoslovlje u okvirima sveopće Crkve i hrvatskim okolnostima, te oblikujući teološku svijest ili pak samo čuvajući tinjajući stijenj prisutnosti teologije i njezine važnosti.

Teološki radovi najčešće djeluju kao radovi koji nemaju pokretačku snagu ili neposrednu vidljivost učinka. Nerijetko se, odviše olako, kaže da je nešto ili netko nezaobilazan. Ipak, teško je zamisliti kako bi Crkva živjela i izgledala tijekom ovih stotinu godina u našemu narodu bez Bogoslovske smotre. Zato što je u nju ugrađeno mnoštvo crkvenih sastavnica, misli i poticaja, sustavnih razradba i planova. Bogoslovska smotra je bistrila pogled i otvarala punini istine.

IV. Duh kojega Isus šalje svojoj zajednici nazvan je „Duhom istine“, u suprotnosti s duhom laži koji je na početku zamutio pogled čovjeku do te mjere da je vidio samo jedno – ne-posjedovanje – i uronio u sebičnost. Smotra je motrenje zajedno, događaj zajedništva. Dobro znamo da svako znanstveno djelo, zapis i istraživanje imaju svoja prethodništva i da se traži suradnja. Motriti s drugima, gledati zajedno jest plod Božjega Duha.

Najteže je vrijeme za Crkvu ono koje ne očituje prisutnost Duha Svetoga. No, isto tako ne postoji vrijeme u Crkvi u kome ne bi bilo svetaca, nositelja govora i pogleda Duha istine.

V. Duh istine uvodi u svu istinu. U iskustvu Crkve postoji predivna svijest o punini istine. Ona se nalazi u Crkvi, ali se živi kao nemogućnost da ju sasvim obuhvatimo, razmotrimo i usvojimo u punini. Bez Božjega Duha nismo sposobni ući u svu istinu, zahvatiti njezinu cjelovitost, jer ta istina obuhvaća nas. Isus kaže da će nas Duh uvesti u svu istinu. Istina se ne može posjedovati. U nju se može biti uveden.

Znamo da je Crkva, podupirana i vođena Duhom, pokušavala prodrijeti u puninu istine o Bogu, njegovu Sinu, o čovjeku i o stvorenome svijetu. To pokušava i danas; uvijek iznova; a u svakome od nas postoji temeljna potreba, žeđ i san: spoznati i susresti Boga kao ljubav.

To je Bogoslovskoj smotri dalo stotinu godina, Crkvi u hrvatskome narodu stabilnost i životnost, studentima polet, a Fakultetu radost. Nama je dano da nastavimo taj niz. Izazova nema manje, a nisu ni blaži. Duhom istine koji nam je dan nastavljamo niz, a lijepo je biti dio toga niza… Amen.