HR
Uvod i homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog u euharistijskome slavlju blagdana sv. Matije, apostola povodom Dana pokreta i udruga Zagrebačke nadbiskupije
Zagrebačka prvostolnica, 14. svibnja 2010. u 18 sati
Prečasni gospodine Biskupski vikaru, subraćo svećenici, osobito duhovnici udruga i pokreta, braćo i sestre!
Bog nas je u svojoj vjernosti okupio u zajedništvo svoga Sina po Duhu Svetome. Srdačno pozdravljam sve vas, članove udruga i pokreta naše Nadbiskupije, a svojemu pozdravu pridružujem pozdrave našega nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, koji će se večeras susresti s vama te pozdrave druge dvojice pomoćnih biskupa: mons. Valentina Pozaića i mons. Mije Gorskoga, imenovanoga pomoćnog biskupa zagrebačkoga.
Bog, Poznavatelj svih srdaca dao nam je svoga Duha koji okuplja, pročišćava i raduje. Njegov je Duh duša naše molitve u ovoj euharistiji. On je pokretač našega svakodnevnoga obraćenja i pomoćnik u prepoznavanju roda koji donosi njegova milost. Objavio se kao životvorac. Dopustimo da nas oživi oproštenjem grijeha koje ispovijedamo i za koje se kajemo.
+++
Homilija u euharistijskome slavlju blagdana sv. Matije, apostola povodom Dana pokreta i udruga Zagrebačke nadbiskupije
Liturgijska čitanja: Dj 1, 15-17.20-26; Ps 113 (112); Iv 15, 9-17
I. „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.“ Isusova riječ omogućuje da njegova radost bude u nama, a to je radost ostajanja u njegovoj ljubavi po čuvanju zapovijedi. Radost u punini koja ispunja naše neispunjene radosti (grč. plerothe; lat. impleatur). Naša je radost takva da traži ispunjenje i da može biti ispunjena.
U tome iščitavamo i cilj i dinamiku. Pretpostavlja se gibanje i rast, nutarnju snagu koja traži nešto veće i ispunjenije. Vjera u životu želi probuditi dinamiku koja nas vodi u privlačnosti prema radosti koja postaje cjelovitom.
Neispunjene, necjelovite radosti ipak su radosti. Kao kršćani svoj pogled ne zaustavljamo na neispunjenostima i djelomičnostima, nego na radosti.
II. U povezanosti s tim gibanjem nalazi se i Isusov zahtjev: „Ostanite u mojoj ljubavi!“ Taj zahtjev označuje i konkretno ostajanje u zajedništvu zajednice, zajedničko slušanje Riječi, zajedničko moljenje, zajednički rad. Isus se obraća u množini: „… postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane…“
Oslonite se na mene, jer ostajanje u mojoj ljubavi stvara najveću pokretljivost. Današnje Evanđelje na najdublji način spaja ostajanje i gibanje. Polazi od Božje ljubavi, od ostajanja u tome daru po čuvanju zapovijedi, da bi se ispunila naša radost. Sve to radi donošenje roda, da bi rod ostao. Zbog toga Evanđelje završava stvarnom i jedinom zapovijeđu: Ljubite jedni druge!
III. Naviještena nam je istina, Isus Krist koji je za nas i mjesto i putovanje; ostajanje i gibanje, radost koja se prima i radost koja se ispunja. On svoju blizinu s Ocem ne čuva isključivo za sebe, nego je njegov cijeli život neprestan poziv nama da se uključimo tomu nutarnjemu evanđeoskom životu, tomu davanju od svojega, tomu davanju Njega samoga.
Izniman je to navještaj današnjega dana, Dana udruga i pokreta naše Nadbiskupije. Već se u naznačenomu spoju udruge i pokreti nalazi evanđeoska riječ. U tome binomu odjekuje ostajanje i gibanje; zajedništvo i dinamika; pozvanost i poslanje. Crkva živi od ostajanja u Božjoj ljubavi, ali i od gibanja prema ispunjenju radosti.
Isus nam govori da nema gibanja bez ostajanja, bez postojanosti, bez pripadnosti, a jednako tako da ostajanje može biti nekršćanska zaustavljenost, bez Duha i cilja.
IV. Molitva koju su apostoli izmolili prije negoli su izabrali apostola Matiju u svoju zajednicu započinje obraćanjem Bogu, kao „poznavaocu svih srdaca“ (grč. kardiognôsta). Tako i danas u Crkvi započinje središnja molitva ređenja biskupa.
Matija „prima mjesto apostolske službe“. Accipere locum – primiti mjesto koje je svakomu vlastito; mjesto koje daje Bog, da bismo mogli ostati u njegovoj ljubavi. Puno puta se bježi od mjesta koje nam je dano. Velika duhovna mudrost leži u prihvaćanju mjesta. Samo tako se može biti istinski apostol – poslanik, čovjek gibanja.
Benediktinska mudrost je sačuvala stabilitas et conversio, postojanost mjesta, smještenost i obraćenje. Uvijek je u kršćanstvu tako, jer je i utjelovljenje takvo. Isus Krist je Bogo-čovjek, u napetosti Božje stalnosti i ljudskoga trpljenja.
V. Matija je izabran među Dvanaestoricu, da bi se sačuvao broj postojanosti; znak izraelskih plemena i stupova nebeskoga Jeruzalema. Bačena je kocka koja je odredila Matiju kao apostola. On je prvi u nizu koji nije pozvan od Isusa prije uskrsnuća među Dvanaestoricu, nego su ga, na temelju svjedočanstva života s Isusom, u svoju skupinu izabrali apostoli. Apostol poslijeuskrsne Crkve koji nije tek zamjena, nego je slika novoga iskoračaja Crkve.
Crkva, zajednica Duha, je ta koja izabire snagom Kristova dara. Apostoli preuzimaju novu, različitu službu, sposobnu odlučivati u ime Učitelja i Gospodina. U toj zajednici nitko nije bez prostora služenja i nitko nije bez mogućnosti očitovanja dara Duha.
Izabranje apostola Matije snažno naglašava zajedništvo i prepoznavanje koje se u Crkvi kroz stoljeća događa po istome kriteriju. Dar pojedine udruge i pokreta je na tragu istinitosti koja u prvi plan ne stavlja pojedince i njihove sposobnosti, nego ono što Bog čini u zajedništvu Crkve.
Samo tako pojedinci daju ono što sami od sebe ne mogu dati; činiti ono što od njih ne provire; postaju nositelji poslanja koje je dao netko drugi. Dvanaestorica prenose ono što ne dolazi od njih.
VI. U tome je smislu za udruge i pokrete iznimno poticajna Svećenička godina u kojoj se očituje snaga pozvanosti, ne kao snaga zasluga, sposobnosti, ljudske umnosti, nego pozvanost na apostolski rad. Niti jedna odluka u Crkvi nije bila tako teška kao ona koja je trebala u zajedništvu Dvanaestorice iskoračiti prema drugima.
Postojanost i sigurnost Kristove prisutnosti ne zatvara se u sebe. Ona je uvijek apostolska. Udruženost jača kada je sposobna za pokretljivost.
U Crkvi postoji puno dobrih samostalnih koraka; pojedinačnih istupa, ali njihov je učinak veoma ograničen. Jednako tako postoji crkvena stabilnost koja misli da treba čuvati svoje granice i koja se brzo pretvara u raznolikost unutar iste zajednice.
Ona brzo započinje stvarati podjele unutar istih vjernika, stvarajući neplodne znakove prepoznavanja. Ni u jednoj ni u drugoj radost ne ide prema svojoj punini. A naša večerašnja euharistija je zahvala za radost, usađenu u nas, darovanu za nove radosti.
Postoji duhovsko gibanje, ali postoji i duhovsko ostajenje, združenost s Bogom i združenost ljudi međusobno. U hrvatskoj zbilji upravo nam je združenost u zajedništvu Duha tako potrebna. Ovdje u našoj prvostolnici najljepši je primjer toga ostajanja koje se preriče kao vjernost u bl. Alojziju Stepincu. Ostajanje, kada su drugi željeli raspršiti Crkvu, nudeći joj primamljive putove, ali putove razdora. Čuvajmo duhovsko ostajanje, jer – bit ćemo Duhom pokretljviji.
Amen.
