HR
Uvod i homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog, u euharistijskome slavlju spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića u kapelici Doma za starije i nemoćne osobe Centar (Zagreb – Klaićeva 10)
12. svibnja 2010. u 10.30 sati
Dragi monsignore, biskupski vikaru za grad Zagreb i župniče župe sv. Blaža; dragi mons. Ivane (Miklenić), dragi don Živko, vlč. župni vikaru Danijele; vlč. đakone Mato, cijenjeni djelatnici i stanovnici ovoga Doma, na čelu s gosp. Ravnateljem, vjernički vas, kristovski uskrsno pozdravljam u Očevoj ljubavi i zajedništvu Duha Svetoga: Mir vama!
Došao sam s vama proslaviti blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića i moliti Boga dar njegove blizine da ga u svome i u tuđim životima prepoznajemo i da mu se radujemo. Sveti Leopold svetac je Božje blizine koju je tako rado pokazivao drugima, upućivao ih na nju i postao prizmom Duha Svetoga koja je nesebično lomila sjaj vječne ljepote.
Molim zajedno s vama za vaše nakane, za ovaj vaš dom, sve stanovnike i osoblje, za vaše drage koje nosite u srcu, i žive i pokojne, zahvaljujući za žrtve i molitve kojima jedni druge obogaćujete. Bog je svoga Sina poslao kao pomirnicu za naše grijehe. Obradovani tim darom, molimo ga da nas svojim milosrđem primi u radost ovoga slavlja. Skrušimo se i pokajmo.
Homilija u euharistijskome slavlju spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića u kapelici Doma za starije i nemoćne osobe Centar (Zagreb – Klaićeva 10)
Liturgijska čitanja: 1 Iv 4, 7-16; Ps 31 (30); Iv 10, 11-16
I. Nakon navještaja Božje riječi koja po poslanici apostola Ivana govori o ljubavi, propovjednici ostaju bez riječi. To je cvjetnjak izrijeka o ljubavi i Radosna vijest koja se dodiruje, osjeća, pronalazi u nama odobravanje i prihvaćanje. Predivno je ponovno i ponovno čuti da nas Bog ljubi, prije svake naše pomisli o ljubavi prema njemu; prije svakoga našeg nastojanja i besmislenoga traženja zasluga.
Bog je darovao svoga Sina, da bi ta Radosna vijest živjela u svijetu i pokretala svijet. Tu je srce evanđelja i središte kršćanstva. To je svjetlo otvorilo oči i svetomu Augustinu i dopustilo mu da susretne „staru i uvijek novu ljepotu“ (Conf. X, 27) u kojoj, jedinoj, čovjek nalazi mir svoga srca (usp. papa Benedikt XVI. na grobu sv. Augustina u Paviji, 2007.). „Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama.“ Vidljiva prisutnost Boga u svijetu živi zahvaljujući našoj ljubavi jednih prema drugima. Istina da je Bog ljubav i da živi u čovjeku po Duhu koji nam je dan vodi nas do drugoga čovjeka, do razumljivosti Božje ljubavi po onome što ljudi jesu ili čine jedni za druge.
II. Ljudi u čijoj prisutnosti osjećamo dar ljubavi unose svjetlo i toplinu u naše živote. Našemu pogledu daruju obojenost u bilo kojem sivilu i bezbojnosti. Toliko puta tražimo tragove Božje opstojnosti i prisutnosti u nedostupnim izvanrednostima i možda se pomalo razočarani vraćamo u svijet koji nam se čini preglednim, običnim, premalenim.
No, Radosna vijest nam govori da ničiji svijet nije premalen za divljenje neobičnoj pojavi blizine čovjeka čovjeku bez nekoga posebnog razloga, osim poštovanja i ljubavi. U malim, naizgled uokvirenim svjetovima, u najmanjim znakovima pažnje vidi se Božje izvorište. Bog je opisiv samo riječju ljubav, ali ostaje neopisiv zbog mnoštva očitovanja te ljubavi. Tamo gdje se vjeruje u Boga kao živoga i prisutnoga nije moguća vladavina ozračja ravnodušnosti, odnosa bez ljubavi.
III. Ljubav je takva da traži, oprašta i pokreće. Bog po Isusu Kristu traži čovjeka; ne ostavlja ga u njegovoj tuzi i nutarnjoj nepokretnosti. Ima mjesta ne koja dolazim na vršcima prstiju, kao u neku vrstu svetišta. Razni su razlozi za to. Sjetio sam se toga i jutros, misleći na vas. Koliko je tu samo životnosti i života koji nosite u ovome svome zajedništvu.
Ja ne mogu doprijeti do svih vaših povijesti. Poznajem tek neke komadiće i zato ne želim bučati. Došao sam vidjeti vaša lica oko oltara. Jedino ih Kristova prisutnost može do kraja iščitati i ugraditi u ljubav koja raduje druge. Njegova strpljivost s nama postaje način življenja ljubavi međusobno. Isus ne kaže da mi moramo ljubiti njega kao što je on nas ljubio, nego: kao što je on nas ljubio, mi trebamo ljubiti jedni druge. To znači: tražiti one koji su tužni, opraštati da ih grijeh ne zarobi tugom i pokrenuti, da ne zaborave biti radosni.
Ima još jedna utješna riječ koja provire iz današnjega evanđelja: Ne postoji neučinkovita ljubav. Ona nas trajno mijenja, jer iznenađuje i otkriva u nama Duha koji nam je dan.
IV. Okupljeni smo na euharistijsku gozbu; u za nas kršćane najvećemu izražaju i zbilji ljubavi. Vjerujem da biste znali reći stotinu razloga zašto je tomu tako. Ja sam se pak sjetio razgovora svećenika i čovjeka koji se želio našaliti na račun euharistije te je pitao svećenika kako to da u tako malu hostiju stane cijeli Krist. Svećenik mu je odgovorio: „Krajolik koji je pred tobom je zbilja nepregledno velik, a ipak stane u tvoje malo oko.“ No, čovjek je inzistirao: Kako Krist može istodobno biti u svim vašim crkvama.
Bacivši ogledalo na pod koje se razbilo u mnoštvo dijelova svećenik ga je upitao: Nije li u svakomu komadiću odraz tvoga lica? Za euharistiju svaka usporedba ostaje blijeda, ali ipak nešto govori. Imati oko za veličinu pred nama; biti ogledalo za malene komadiće Radosne vijesti u našim životima.
V. Oko i ogledalo. To su dva govorljiva pojma za sv. Leopolda. Imajući oko za veličinu čovjeka čiji je život prekrila težina grijeha, postao je neumornim služiteljem ljepote, postao je dobrim pastirom ili kako kaže grčki tekst za Isusa – lijepim pastirom.
U skučenosti svoje ispovjedničke sobice, u načinu življenja koji po zemaljskim kriterijima nije značio puno, jer je bio neprimjetan, Bog se orazio u njemu novom veličinom (usp. Ivan Pavao II. u homiliji slavlja kanonizacije 16. listopada 1983.)
Njegovo služenje nedvojbeno puno govori nama svećenicima u Svećeničkoj godini, ali govori svakomu kršćaninu o načinu tako bliske svetosti. Nije ostavio velika teološka djela, nije ljude zadivio širinom kulture, nije poduzeo velike socijalne pothvate. Njegova je veličina u darivanju, u tišini, skrovitosti i poniznosti. Postao je svetac novoga proroštva za današnjicu.
Danas je teško naći ljude na njihovim mjestima. On je uvijek bio na jednome mjestu. Ljudi su to znali. Spreman i nasmiješen, razborit i umjeren, pun razumijevanja i sućuti. Kako je tijekom kanonizacije spomenuo sluga Božji papa Ivan Pavao II., on je znao samo jedno – ispovijedati. Čovjek jednoga mjesta, 'jednoga znanja', ali svevremen. Imao je ideal proći zemljom poput oblaka koji za sobom ne ostavlja traga, kad bi to bilo moguće. Budući da je znao da to nije moguće, i da mora ostaviti trag, odlučio se ostaviti nasmijan trag. Nasmiješeni oblak hrvatske svetosti – tako ga se usuđujem nazvati. Kako nam je samo potreban takav trag, posvuda.
VI. U ljubavi se nalazi razlika između pastira i najamnika; između istinske spoznaje i neznanja, između težnje prema zajedništvu i razdora. Samo u ljubavi. To je poziv nama da budemo oko koje će vidjeti ljubavlju potrebe drugih i Duha Božjega u svakomu čovjeku; da budemo ogledalo Božje ljubavi koju će drugi primjećivati na nama.
Po ljubavi je čovjek uvijek mlad, razigran u mladenaštvu ili prikovan uz bolesnički krevet. „Nema druge starosti, osim one koja nastaje odbijanjem ljubavi.“ (Xavier Grall) Amen.
