HR
Uvod i homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkoga u euharistijskome slavlju spomendana sv. Filipa Nerija, prezbitera, a povodom 490. obljetnice smrti Petra Berislavića, biskupa i hrvatskoga bana
Zagrebačka prvostolnica, srijeda, 26. svibnja 2010. u 18 sati
Drago mi je, braćo i sestre, da kao pomoćni biskup zagrebački i kao veliki prepozit Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga te kao nositelj naslova „priora vranskoga“, mogu zajedno s vama slaviti ovu euharistiju povodom 490. obljetnice smrti (20. svibnja 1520.) biskupa i hrvatskoga bana Petra Berislavića, velikoga branitelja pred osmanlijskom najezdom; branitelja koji se isticao osobitom hrabrošću i koji je, ne štedeći svoj život, branio vrijednosti kršćanske Europe.
Danas, u drukčijim povijesnim okolnostima i s novom osjetljivošću prema europskoj zbilji, i dalje promatramo vrijednosti koje ne tamne u vremenskome odmaku. Štoviše, ugrađene su u onaj civilizacijski sloj kojim se diči naša uljudba.
Na osobit način pozdravljam baruna Nikolu Adamovicha Čepinskoga, veleposlanika Suverenoga viteškog malteškog reda u Republici Hrvatskoj, gosp. Franju Dubrovića i djelatnike Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske.
Okupljeni smo kao Crkva, u sabranosti i ljepoti liturgije, te u dubokoj zahvalnosti za život onih ljudi koji su svjedočili ljubav prema Bogu i ljudima. Danas slavimo spomendan sv. Filipa Nerija, sveca kojemu je bilo stalo da kršćanstvo u svim svojim obilježjima živi i uistinu progovara kao Radosna vijest; da ljudi ne žive u tjeskobi i strahu. To je svetac kršćanske maštovitosti. Ona je dar Božjega Duha.
Samo čovjek oslobođen grijeha postaje kreativan, maštovit u ljubavi i dobru. Zato se saberimo, priznajući svoje grijehe i osluškujući koju je ulogu Bog nama povjerio u povijesnome hodu kroz vrijeme.
+++
Liturgijska čitanja: 1Pt 1, 18-25; Mk 10, 32-45
I. U našim crkvama s raznih nas spomen-ploča gledaju imena i godine; ponekad nas zaustavi pogled kipova i likova iz davne prošlosti i kao da žele biti uz nas, prošetati našim životima, porazgovarati s nama i podijeliti teškoće… Ujedno nas pitaju koliko poznajemo njih i njihovo vrijeme. I govore o prolaznosti; o slavi koja je kao poljski cvijet.
Čitajući godine i opis događaja povezujemo stoljeća, tražimo razloge njihova odvijanja i odjek u našemu vremenu. I lijepo je da prežive sjećanja, no ono što im daje stvarnu životnost u našoj kršćanskoj vjeri jest Duh Sveti i liturgija koja u sebi stapa prošlost i sadašnjost i budućnost.
Molitvom dodirnuta prošlost postaje novi izvor susreta s Božjom prisutnošću, osobito kada su posrijedi ljudi koji su dobrom ostavili dubok trag u društvu, do te mjere da se obilježja njihova vremena pretaču u njihova imena.
II. I danas nas je okupio Božji Duh i molitva; zahvala i prošnja. Zbližio nas je spomen čovjeka koji povezuje Trogir, Kaloču, Zagreb, Vesprem, Rim, Veneciju; Hrvatsku, Mađarsku, Italiju, Tursku…; čovjek koji povezuje jug i sjever, europske kulturalne različitosti…
Njegov nas život vodi u Vranu, sjedište viteškoga reda i u daleko 12. stoljeće; u njemu se vraćamo do priorata od kojega je ostalo samo ime i nestalih preceptorata templara diljem Hrvatske i Slavonije; suočavamo se s dokinućem templarskoga reda i zavirujemo u povijesni hod malteških vitezova.
Ovdje u zagrebačkoj prvostolnici je to moguće. Uz priora, bana Ivana od Paližne nalazi se i veliki zagrebački biskup s početka 14. st., još jedan Trogiranin, bl. Augustin Kažotić. Ta protegnuta povijest, sa svim složenostima političkih i crkvenih iskušenja, dobila je svoju posebno burnu stranicu u doba pogibije Petra Berislavića. Renesansa je u Hrvatskoj imala predivne cvjetove u umjetnosti i kulturi, ali je imala i svoja proturječja i naličje u krvavim sukobima i nasilju.
III. Kao kršćani, znajući da je Bog gospodar povijesti, svaki događaj iz prošlosti promatramo u svjetlu evanđelja; u istini da je svaki od njih otkupljen Kristovim vazmom. Tim svjetlom obasjani vidimo da se s pomoću njega zrcale vrijednosti koje sadašnje doba mogu očuvati od sukoba i čovjeku daju snagu da iskoračuje iz sebičnosti.
Rekoh – drukčija su vremena, ali dobro uvijek živi od istoga. Petar Berislavić je nosio titulu vranskih priora. Zahvaljujemo Bogu za dobro koje su tijekom povijesti činili malteški vitezovi i za ono što Malteški red čini u našim danima. Oslonjeni su na krjepost i kršćansku ljubav, vođeni sloganom: Tuitio Fidei et Obsequium Pauperum – čuvanje vjere i briga za siromahe.
U njihovoj tisućljetnoj povijesti bilo je uspona i padova, a ono što je istinski preživjelo ponovno je ljubav od koje žive drugi ljudi pogođeni nevoljama, a ta ljubav postaje novom snagom i njihovu Redu. Njihova briga i u Hrvatskoj su mladi ljudi, oni koje nepravedno nazivamo invalidima. Jer, upravo ljudi koje se promatra kao invalide, kao nevrijedne, kršćanska ljubav čini vrijednima. To nas uči euharistija.
Petar Berislavić u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni s razmakom od četrdesetak godina od onoga što u istome 16. st. čini sv. Filip Neri opet je povezano ljubavlju prema drugima, prema ugroženima. Predivna povijest koja živi od žrtve za drugoga. I kršćanstvo se uvijek na to vraća i ponovno propituje oblike kojima to čini…
IV. Današnje Evanđelje upozorava na veliki propust Kristovih učenika – previdjeti bitno. Isus govori o služenju, a učenici o moći. Isus nasuprot 'odviše ljudskomu' stavlja božansko: proturječnost poniznosti i istinskoga služenja.
I zato im govori : „Ne znate što ištete.“ Isus im jamči mogućnost najdubljega združivanja s njim u trpljenju, ali im ne jamči časna mjesta. Drugim riječima, nasljedovanje obilježeno križem već u sebi sadrži nagradu. Nema boljega mjesta od mjesta s Kristom na križu. Iz takvoga nauka Isus izvlači pouku o vlasti u zajednici. Isus isključuje politički model vlasti i nudi drugi: onaj u kojemu je svaki drugima poslužitelj.
Isusova nakana nije tek dokinuti stupnjeve, već iz kršćanskih zajednica iskorijeniti logiku vladanja čovjeka nad čovjekom. Činjenica da u kršćanskoj zajednici ne bi trebala postojati hijerarhija u svjetovnomu smislu plod je drveta križa. Sva se tri navještaja Isusove muke zaključuju glagolom «služiti», a time se može reći da Isusov križni put nije obilježen trpljenjem, već služenjem, te se i njegova smrt treba shvatiti i živjeti kao zauzetost za čovjeka. Zbog toga je razumljivo da "ljubiti nekoga znači otkriti mu njegovu ljepotu" (J. Vanier).
V. Ovo današnje slavlje ne zaustavlja se u memoriji prošlosti. Ono tu memoriju pročišćuje i na proročki način govori nama, europskim kršćanima i ljudima suvremenosti od čega je živjela i preživjela ljubav i dobro u Europi.
Europa može živjeti, ako na prvo mjesto – umjesto vladanja – stavi služenje. Ona, u kršćanskoj perspektivi, može pronaći smisao i snagu, ako u način ophođenja među narodima, ljudima i u odnosu prema stvorenome ugradi strah Božji, poštovanje prema Stvoritelju, onaj strah, naime, koji je sasvim različit od straha zatvorenosti, bojažljivosti i nepomičnosti. Europa može živjeti radost, samo ako živi nesebičnost i požrtvovnost, jer je baš to jamstvo zajedništva. I konačno, Europa je u svojim najljepšim ostvarenjima znala prepoznati bitno.
Petar Berislavić nije previdio bitno. Nosio je razne naslove i imao bezbroj mogućnosti, ali nije previdio bitno.
VI. Ostaju nam spomen-ploče, pogledi, relikvije, natpisi. Sve nas to može povezati, ali postoji ista molitva koja se čula iz usta vitezova Malteškoga reda, iz grla mladića u oratorijima sv. Filipa Nerija; molitva koja je bila na usnama hrvatskih vojnika koji su branili ugrožene domove i pokapali mrtve; molitva časnih ljudi koji nisu zaboravili bitno.
Narodi Europe, ne zaboravite bitno. Onaj tko u drugome čovjeku vidi otisak Božjega bića i koji zna služiti drugima, ne može previdjeti bitno.
Amen.
