Aktualnosti

Nadbiskupijski pastoralni institut priredio je izložbu ikona Borisa Grkovića "Maria Lux Fidei" koja je otvorena u prostoru Instituta 10. svibnja. Uz mnoštvo poklonika umjetnosti, otvorenju je nazočila i autorova obitelj, supruga i petero djece. Otvarajući izložbu, pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško napomenuo je kako je izrada ikona obred koji se ostvaruje prema obrascima stroge predaje te već taj postupak iz svojih dubina budi "sakralnost" koja se utjelovljuje u ikoni putem vjerničke misli i molitve.

Započinje se izborom drveta, pri čemu se nikada ne radi o bilo kakvome drvetu, nego o otpornome i više godina odstajalome drvetu, kako bi se zajamčila trajnost. Već sam izbor drveta zahtijeva poznavanje i stručnost te ponavljanje gesta koje se ne smije zanemariti. U svemu živi snažna svijest da nije riječ o izradi bilo kakve stvari, nego "posvećenoga predmeta", izdvojenoga iz običnosti. "Taj spoj običnoga i neobičnoga snažno me asocira na događaj iz proljeća 2011., kada sam Borisa zamolio da napravi ikonu Majke Božje od Kamenitih vrata kao dar papi Benediktu XVI. pri njegovu pohodu Hrvatskoj u Zagrebu.

Kako je to bilo u vremenskome tjesnacu, Boris se poslužio drvenom pločom radnoga stola jedne od svojih kćeri. Na njoj je iz obiteljskoga ozračja (kontekstu slavlja Prvoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji) nastala predivna slika koja resi Papine prostore i koju rado pokazuje svojim gostima kao lijepi dar iz Zagreba", rekao je biskup Šaško. Nadalje je upozorio kako se ikonu ne smije promatrati ni doživljavati kao prikaz svijeta, ostvaren u duhovnome ključu umjetnika, nego ju treba vidjeti kao mjesto Božje prisutnosti, kao povlašteno mjesto očitovanja milosti.

Nalazeći se pred ovim ikonama, pred Marijom koja je nazvana Svjetlom vjere, možemo živjeti zrcaljenje toga svjetla koje povezuje, daje spoznati i poučava. Tako se novokrštenike uvodilo u poznavanje Svetoga pisma i to smatralo katehezom koja se sastoji od vizualnoga susreta i spoznaje Radosne vijesti. Novokrštenici su zvani fotismoi – prosvijetljeni svjetlom uskrsnuća, prosvijetljeni vjerom koja je zaživjela Spasiteljem po Mariji, naglasio je biskup Šaško, te posvijestio kako ikona dovodi u komunikaciju božansko i ljudsko, stvara imanentnom transcendenciju, vidljivim ono što se tjelesnim očima neposredno ne ukazuje ili im uopće nije dano vidjeti, ali što um prosvijetljen vjerom uspijeva naslutiti i razmatrati.

Pogled vjere ne zaustavlja se pred materijalnom zbiljom predmeta koji se stavlja pred promatrača (pred-stavlja), nego dohvaća njegov skriveni vidik, onaj dublji; odmara se u razmatranju Božjega lica, nadilazi estetsku ljepotu slikarske umjetnosti, da bi se položio, zadržao na prapočetku svake ljepote – na božanskome svjetlu. "Grković se ovdje predstavlja kao izniman hrvatski Madoner koji pokazuje temeljnu marijansku, ikonopiščevu i kršćansku odliku: odustati od sebe.

U našim susretima i suradnji doživio sam ga kao poniznoga i nesebičnoga čovjeka koji živi crkvenost i koji je spreman pomoći. Za liturgijsku je umjetnost velika zapreka, ako umjetnici ne prepoznaju važnost crkvenosti, svoga poslanja u služenju i nadasve nesebičnosti", rekao je biskup Šaško, te umjesto "obredne" rečenice o otvaranju izložbe prisutne pozvao: "Izloženi smo pred Gospodinom. Pristupimo mu raspoložena srca i vjerom. Izloženi smo Božjemu Duhu, otvorimo se".

U pozdravnoj riječi kao domaćin ravnatelj NPI dr. Tomislav Markić istaknuo je kako je ta izložba bila poseban izazov za djelatnike NPI. Bio je to proces učenja o ikonama i njihovom značenju i to želimo podijeliti i s vama. Vjerujem da su ponajprije autor, a zatim i likovna postavljačica izložbe zajedno s djelatnicima Instituta ovom izložbom uspjeli pružiti dobar okvir kako bi se ove ikone moglo doživjeti u punom sjaju, poruci i ozračju, rekao je dr. Markić, te podsjetio kako se čovjek, slika Božja, služi slikom ikonom kako bi nam približio otajstvo, ucijepio nas u njega ne samo riječju, nego i slikom koja govori na drugačiji način.

Autorica postava izložbe Maja Juras između ostaloga je rekla kako se dvojilo hoće li izložbu smjestiti u "njen" ambijent, tj. prigušenog svjetla, ili je postaviti u prostoru bez ikakvih intervencija svjetlosnih intervencija. Mislim da smo učinili zanimljiv eksperiment postavši ih na ovaj način okupane dnevnom svjetlošću, rekla je, te posjetitelje uputila i na edukativnu dimenziju u vidu nekoliko panoa na kojima je sažeto i pojednostavljeno ukazano na neke zanimljivosti i datosti u pisanju ikona, koja će biti zanimljive u spoznajnom smislu te umjetnosti i njezinih zakonitosti.

Riječ zahvale uputio i sam autor Boris Grković, te izrazio nadu da će posjetitelji s izložbe sa sobom ponijeti ono što ikone nose u našim svetištima. U glazbenom dijelu sudjelovao je kvartet "Mali", a program je vodila Diana Tikvić.

Izložba se u prostoru Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, Kaptol 29a, može razgledati radnim radom od 10 do 16 sati do 9. lipnja. (IKA)

Govor mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog u cijelosti:

Ljudi izloženi pogledu Boga i Blažene Djevice Marije

„Ipse hortus deliciarum est in quo crescunt omnia florum genera seu virtutum omnium plantae fecundissimae… Heliotropium conformitatis cum Deo.“ (Beda Venerabilis, Summa aurea, sectio III, concio V, Paris 1862, col. 485)

I. Radosno pozdravljam sve vas koji ste došli u ovaj atrij Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta uvečer današnjega dana koji je višestruko znakovit. Naime, danas slavimo Gospodina u blaženome Ivanu Merzu, velikome častitelju Isusove i naše Majke. U svemu što je pisao taj iznimni katolički laik intelektualac bila je razvidna njegova vezanost za suodnos vjere, umjetnosti i liturgije. U svome je zapisu Liturgija i umjetnost zapisao: „Liturgija i umjetnost su u tako uskoj vezi da prva postaje pravom školom svim katoličkim umjetnicima. Tek kada ju budu temeljito proučili, kada budu prema njoj živjeli i s njom znali trpjeti i uživati, tek tada će moći da shvate uzvišenu misiju svakoga katoličkoga umjetnika.“ (Život, studeni 5 (1924.) br. 6, 336-340)

Danas slavimo i Majku Božju Trsatsku, čiji se lik nalazi upravo u ovdje predstavljenoj zbirci.

I još jedan spomen: Na današnji je dan prije dvadeset i četiri godine (1989.) naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, imenovan biskupom, biskupom krčkim. Dvadeset i četiri godine biskupstva (od kojih je gotovo šesnaest zagrebačkih) već samom brojkom daju dovoljno razloga za divljenje, zahvalnost i čestitke.

II. Gospa Trsatska ima izravnu vezu i s večerašnjim događanjem. Zbog toga se sada zahvalno obraćam tebi, dragi Borise, i tvojoj supruzi, djeci, cijeloj obitelji koja je najljepša ikona večerašnjega susreta i koja se na stanovit način nalazi prisutna u ikonama. Premda sam i ranije poznavao neke tvoje radove, imao sam milost biti bliže tomu radu od vremena kada smo pripremali Srednjeuropski katolički dan u Mariazellu 2004. pod naslovom „Krist – nada Europe“. Puno je toga što me je tada zadivilo i privuklo, ne samo ljepotom, nego i razmišljanjem o tome spoju jednoga vjernika laika u suvremenosti koji svoj život duboko prožima zahtjevnim radom ikonopisanja.

Dragi Borise, ikone koje su tvoje, ali su ikone Crkve i njezine vjere, velikodušno si postavio pred nas, da bismo mi bili izloženi. Ovo je naime, obratna izložba. Večeras, umjesto da otvaram izložbu, molim Boga da otvori nas. Mi smo izloženi pogledu našega Gospodina, pogledu Isusa i Blažene Djevice Marije, svetih, pogledu Duha Svetoga, koji nam omogućuje da u međusobnim susretima vidimo istinu i da u njoj budemo posvećeni; da komuniciramo, da se uzajamno obogaćujemo istim Duhom.

III. Budući da sam već nešto napisao u popratnome materijalu, u spomen-spisu ovoga događaja, želio bih te misli nadopuniti.

Kao što sam naznačio, naslov je preuzet iz jednoga conductusa. Time spajamo ikone i glazbu, dovodeći ih u prirodnu simbiozu. Činilo mi se primjerenim dovesti u vezu glazbenu formu conductus i ikone, ne samo zbog vremenske bliskosti u kojoj nastaju (12. i 13. st.), već i zbog odlika takvih glazbenih kompozicija (iz doba artis antiquae) koje su dobile to zanimljivo ime, sa značenjem vođenja (cum+ducere). Ta višeglasna (dvoglasna, troglasna, četveroglasna) glazbena ostvarenja – zapravo prvi oblik polifonijske skladbe – su 'pratitelji, voditelji' koji žive raznolikost, specifičnu baš po tome što povezuju, što jedna drugu vode, prate, traže…, građene na tenorskoj dionici.

Ono što conductus razlikuje od moteta jest objedinjenost, homogenost, cjelovitost, u ritmičkoj usklađenosti, bez raznorodnosti kakvu očituju moteti. Baš mi je to bilo zanimljivo polazište za usporedbu s ikonama koje u sebi stapaju ljepotu vjere koja je uvijek ista, ali se očituje u posebnostima životnih prizma; praćenje u discanto-obliku, a da se pritom ne izgubi prepoznatljivost. Tako i Bogorodica s Djetetom odražava raznolikost molitvenih i životnih prilika vjernika.

Osim toga, u tome se suodnosu živi povezivanje kršćanskoga neliturgijskoga izražaja, kakav je conductus i liturgijskoga, kakva je ikona. U tim skladbama posebno su bogatstvo stihovi, prebogati marijanskim sadržajima: prava riznica zaziva. Već navedenim: Flos honoris, Vitae via, Lux fidei, Pax amoris, dodajem i neke druge iz istoga conductusa ('O maria virginei flos honoris'): Fons olei, Vas odoris, Spes miseris, Thesaurus pauperis, Limes itineris, Radius visionis, Thronus Salomonis (Vrelo pomasti, Posuda miomirisa, Nada ubogih, Riznica siromaha, Dolazište putova, Sjaj/Zraka pogleda).

Spomenuo sam taj glazbeni oblik, jer ikona u sebi spaja sva osjetila i gledajući nju, oko nas i u nama zaživi liturgijski prostor i vrijeme, molitva, pjevanje, mirisi, procesije, zvukovi, dodiri…

IV. Upravo to pojačava napetost sa suvremenim pristupom liturgijskomu slikarstvu na Zapadu koje je liturgijsku umjetnost udaljilo od te cjelovitosti. Slike s nekom religijskom tematikom, u smislu zapadnoga poimanja, pokušavaju se razumjeti kao sredstva za pojačavanje sjećanja na neki događaj u povijesti čovjeka i povijesti spasenja (odatle im poveznica sa svetim). Ikona je uvijek nositeljica objave, sadašnje očitovanje simbola i događaja na koje se odnosi; ona je događaj-simbol koji se uvijek događa i koji ne može biti obuhvaćena poviješću čovjeka, nego se živi i metapoviješću duha.

Izrada ikona je obred koji se ostvaruje prema obrascima stroge predaje te već taj postupak iz svojih dubina budi 'sakralnost' koja se utjelovljuje u ikoni putem vjerničke misli i molitve. Započinje se izborom drveta, pri čemu se nikada ne radi o bilo kakvome drvetu, nego o otpornome i više godina odstajalome drvetu, kako bi se zajamčila trajnost. Već sam izbor drveta zahtijeva poznavanje i stručnost te ponavljanje gesta koje se ne smije zanemariti. U svemu živi snažna svijest da nije riječ o izradi bilo kakve stvari, nego 'posvećenoga predmeta', izdvojenoga iz običnosti.

Taj spoj običnoga i neobičnoga snažno me asocira na događaj iz proljeća 2011., kada sam Borisa zamolio da napravi ikonu Majke Božje od Kamenitih vrata kao dar papi Benediktu XVI. pri njegovu pohodu Hrvatskoj u Zagrebu. Kako je to bilo u vremenskome tjesnacu, Boris se poslužio drvenom pločom radnoga stola jedne od svojih kćeri. Na njoj je iz obiteljskoga ozračja (kontekstu slavlja Prvoga nacionalnoga susreta hrvatskih katoličkih obitelji) nastala predivna slika koja resi Papine prostore i koju rado pokazuje svojim gostima kao lijepi dar iz Zagreba!

V. Osim toga znalačkoga odnosa prema stvorenomu svijetu i prirodi, poštivanja i suradnje, treba naglasiti da su se pojedini postupci događali u točno određeno vrijeme, povezano s liturgijskim kalendarom. Prisutnost intenzivne molitve (negdje se govori do suza) da Bog prodre u dušu ikonopisca, bitno razlikuje sam pristup od slikarstva koje se razvijalo u novome vijeku na Zapadu.

Ikonu se ne smije promatrati ni doživljavati kao prikaz svijeta, ostvaren u duhovnome ključu umjetnika, nego ju treba vidjeti kao mjesto Božje prisutnosti, kao povlašteno mjesto očitovanja milosti.

Ako u zapadnome slikarstvu, kako profanome tako i vjerskome, prevladava 'kult osobnoga, isključivoga i originalnosti izražaja pojedinoga umjetnika', ikonografiju smijemo definirati ekspresivnim i simboličkim govorom božanskoga, kojega nakana nije izazvati ni poticati u čovjeku prirodni ljudski osjećaj.

Nalazeći se pred ovim ikonama, pred Marijom koja je nazvana Svjetlom vjere, možemo živjeti zrcaljenje toga svjetla koje povezuje, daje spoznati i poučava. Tako se novokrštenike uvodilo u poznavanje Svetoga pisma i to smatralo katehezom koja se sastoji od vizualnoga susreta i spoznaje Radosne vijesti. Novokrštenici su zvani fotismoi – prosvijetljeni svjetlom uskrsnuća, prosvijetljeni vjerom koja je zaživjela Spasiteljem po Mariji.

VI. Suvremeni čovjek zapadne civilizacije koji prvi put dolazi u dodir s ikonama ostaje pomalo zbunjen, jer – premda prepoznaje estetsku vrijednost (jasan nacrt, istančanu primjenu kolorita, sklad kompozicije, stilizaciju oblika i sl.) – ima poteškoću u dohvaćanju dubokoga značenja koje treba potražiti u svjetlu vjere.

I upravo u tome do izražaja dolazi snaga simboličkoga u onome što očituje sam pojam: staviti zajedno, povezati, združiti, susresti. Tako se po simbolu ostvaruje su-dioništvo, imanje udjela, su-djelovanje. Problem zapadne civilizacije u našemu vremenu je strah od slike (ikonofobija), strah od simbola (simbolofobija), koji započinje udaljavanjem, razjedinjavanjem čovjeka i Boga.

A simbol se odlikuje i uzvraća snagom očitovanja. On omogućuje da nešto što bi bilo nevidljivo i neizrecivo postane vidljivim i izraženim; najčešće je to nutarnje iskustvo koje zahvaća životni suodnos, životnu pripadnost. Simbol je istinski posrednik zbilje i na svoj način njena ostvarenost; on dovodi subjekte u vezu i dopušta očitovanje određene prisutnosti. Tako simbol nadilazi znak i metaforu, jer ne ostaje samo na lingvističkome području, niti se svodi samo na obavješćivanje i upućivanje na nešto. Simbol dovodi u odnos nositelja značenja i značenje.

Ikona dovodi u komunikaciju božansko i ljudsko, stvara imanentnom transcendenciju, vidljivim ono što se tjelesnim očima neposredno ne ukazuje ili im uopće nije dano vidjeti, ali što um prosvijetljen vjerom uspijeva naslutiti i razmatrati. Pogled vjere ne zaustavlja se pred materijalnom zbiljom predmeta koji se stavlja pred promatrača (pred-stavlja), nego dohvaća njegov skriveni vidik, onaj dublji; odmara se u razmatranju Božjega lica, nadilazi estetsku ljepotu slikarske umjetnosti, da bi se položio, zadržao na prapočetku svake ljepote – na božanskome svjetlu.

Ljepota ikona izvire poglavito iz duhovne istine, točnosti simbolizma, iz svrhovitosti razmatranja i bogoštovlja vjernika. Ikona spaja stiliziranost i idealiziranost osoba, prožetih realizmom i poštivanjem forme, ali bez sklizanja prema naturalizmu. Tako nije čudno da se vjernik nađe pred 'preobraženom tjelesnošću', pred zemaljskim čovjekom koji se preobražava u nebeskoga. To daje napetost snažnoga suodnosa apstraktnoga (doslovno: razdvojenoga) i konkretnoga (doslovno: srasloga), srasloga s ljudskošću i svime što se doživljava tjelesnošću i materijalnošću). Da, konkretnost znači baš to: sraštenost, srastanje (od cum+crescere).

VII. Marija je simbol vjere, kao konkretno ostvarenje istine odnosa Boga i čovjeka. No, to nije moguće bez snage Božjega Duha. Zato napominjem da su pojedinim tipovima ikona Bogorodice s Djetetom dana imena. Ta imena se tako lijepo mogu, a mislim da je to jedini teološki gledano ispravan način, čitati u pneumatološkome ključu. Svaki naziv može biti shvaćen kao istoznačnica za Duha Svetoga. Spominjem samo nekoliko:

Vjerojatno je najčešći tip Eleousa (Milosrdna, Marija koja u lijevoj ruci drži Dijete i nježno naginje glavu prema njemu, dok ju ono umilno privija licem okrenuto prema njenomu) a objavljuje Marijin stav prema čovječanstvu, premda je na Zapadu poznata i po imenu Bogorodica nježnosti (nježna), odnoseći se na Isusa. No, milosrđe je snažan duhovski pojam, izražen 'milinom srca', što je

Zatim Hodigitria (ili: Hodogitria – Putokazateljica; važna je Marijina gesta rukom kojom pokazuje Isusa, dok je pogled oboma usmjeren prema vjernicima), kojoj ime dolazi od pomaganja slijepima. Pa zar se takvim imenom ne može nazvati upravo Duha Svetoga koji pokazuje Krista, put, istinu i život?

Glykophilousa (Bogorodica slatkoga poljupca – Isus rukom dodiruje Marijinu bradu); Kardiotissa (Bogorodica srdačna); Bogorodica mukotrpna ili Amolyntos (Bogorodica bezgrješna – Marija svojom desnom rukom drži Isusovu ruku; dva anđela nose simbole Muke, dok je Isus okrenut unatrag prema anđelu koji nosi križ; Marija koja daje snagu u muci); Gorgoepikoos (Bogorodica uslišateljica); Phobera Prostasia (Bogorodica divna zaštitnica); Paramithia (Bogorodica utješiteljica); Episkepsis (Bogorodica čuvarica, nadzornica); Galaktofrouza (Bogorodica dojiteljica – vjerojatno zapadnoga nadahnuća); Myronlytissa (ili: Myrtidiotissa – Bogorodica miomirisna); Psyhosostria (Bogorodica spasiteljica duša); Dexikratousa (Bogorodica snažne desnice – drži Isusa u desnoj ruci); postoji i ikona po imenu Axion esti – prema početnim riječima himna „Uistinu je dostojno zvati te blaženom, Bogorodice, vaza blagoslovljena i neokaljana“; Trikerousa (Bogorodica troruka, trojeručica); Portaitissa (Bogorodica vratarica); Ruža koja ne vene i dr.

Kada izdvojimo naznačene vlastitosti, imenice i pridjeve, lako ćemo vidjeti duhovsku crtu i tu uraslost Marijina otajstva u Duhu Svetome: milosrđe, nježnost, putokaz, poljubac, srdačnost, zaštita, utjeha, miomiris, desnica – sve sami sinonimi za Duha Svetoga. Uistinu dobra podloga za oba teološka traktata: i pneumatologiju i mariologiju. A koliko tek prostora za molitveni život.

VIII. Gospodin Grković se ovdje predstavlja kao izniman hrvatski Madoner koji pokazuje temeljnu marijansku, ikonopiščevu i kršćansku odliku: odustati od sebe. U našim susretima i suradnji doživio sam ga kao poniznoga i nesebičnoga čovjeka koji živi crkvenost i koji je spreman pomoći. Za liturgijsku je umjetnost velika zaprjeka, ako umjetnici ne prepoznaju važnost crkvenosti, svoga poslanja u služenju i nadasve nesebičnosti.

I na samome kraju, u iščekivanju obredne rečenice, moram priznati da redovito u ovakvim prigodama pokušavam pronaći primjereniji, istinitiji izrijek od objave da je izložba otvorena. Tako večeras završavam riječima: Izloženi smo pred Gospodinom. Pristupimo mu raspoložena srca i vjerom. Izloženi smo Božjemu Duhu, otvorimo se!

Hvala ti, Bože, što si po Marijinoj vjeri otvorio otajstvo novoga života i iz ljubavi prema nama izložio sebe trpljenju i smrti, da bi nam po uskrsnuću darovao vječnost koja živi u nama po tvome Duhu. Amen.

+ Ivan Šaško