Aktualnosti

Pred prepunom dvoranom Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu 22. siječnja 2014. otvoren je ovogodišnji ciklus tribina Zajednički vidici u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi. Tribini su nazočili vjeroučitelji, studenti, profesori i prodekani s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, ravnatelji odgojnoobrazovnih institucija te predstavnici Agencije za odgoj i obrazovanje, kao i ostali zainteresirani za odgoj i obrazovanje općenito.

Moderatorica tribina i predstojnica Ureda za vjeronauk, prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić u ime organizatora pozdravila je sve okupljene i otvorila novu, sedmu sezonu pod zajedničkim naslovom Susreti vjere i kulture, uz želju da tribine i dalje bistre pojmove vezane uz kulturu, vjeru, odgoj i obrazovanje. U ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu okupljene je pozdravio prodekan doc. dr. sc. Nenad Malović, zaželjevši i ovom ciklusu puno uspjeha u radu i promišljanju.

Prvi ovogodišnji predavač, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, otvorio je tribine svojim promišljanjem, kojim je osobito želio naglasiti pitanje kulture, i to pod vidom kulture ljubavi. Ljubav i smrt, život i smrt ogledaju se jedno u drugome, a kultura ljubavi neodvojiva je od društvenoga ozračja. Danas pak govor o ljubavi nije više općeprihvaćen, a sporan je i govor o kulturi te se zahtijeva bistrenje pojmova i sadržaja koje pod njima podrazumijevamo. Rasprostranjeni američki pojam culture of love, smatra predavač, najčešće je u napetosti jer se pod ljubavlju tu ne smatra caritas, već amor. Pojmovnik koji se odnosi na kulturu u tom je smislu još složeniji i podložniji nesporazumima.



Kršćani pak na ljubav gledaju kao na Božji dar u kojem se i Bog i čovjek očituju prema bližnjima. Današnjica nam nudi mnoga redefiniranja tradicije i stvaranje novih sustava, novih oblika civilizacije. Civilizacija je u tom smislu stabilnija od kulture i zaokruženija, a pojmovno su joj bliski i pojmovi poput kulta i bogoštovlja. Kršćansko djelovanje koje se kreće unutar tih pojmova oslanja se na kultiviranje, jer vrijednosti oblikuju kulturu, a akultiviranje stvara civilizaciju. Tu se otvara pitanje o suodnosu kršćanskih vrijednosti, kulture i civilizacije, a površnost je u kršćanskoj svijesti posve isključena. Vjera kao takva odnosi se na poštivanje općih (naravnih) zakona, vrjednovanje dobra kroz njegovo spajanje s istinom, preobrazbu emocija u osjećaje.

Nažalost, ako težimo kulturi ljubavi, otkrivamo da su povrijeđene osjetljivost, senzibilnost, suptilnost. I sam papa Franjo otkriva da evangelizacija ima potrebu vezanja uz kulturu. On govori o danas prisutnoj kulturi odbacivanja, škartiranja, što je u suprotnosti s kulturom zajedništva. Tu se opet otvaraju brojna pitanja: nesrazmjer u pitanju istine i subjektivne istine; kulture izvanjskoga, površnoga, brzoga, prolaznoga… U takvoj kulturi na udaru je i obitelj kao vrjednota. A krajnje pitanje koje se može postaviti jest: što je istinski napredak?

Mons. Šaško, osvrnuvši se kratko na razvojni put kroz posljednja desetljeća, zaključuje kako poteškoće s kojima se susrećemo danas proizlaze upravo iz nepoštivanja naravnosti, koja pak nije odvojiva od Boga. Upravo je kultura kršćanske ljubavi kroz povijest donijela svoje plodove, vidljive u obliku ubožnica, bolnica, škola, istraživanja… Jer upravo je otajstvo utjelovljenja pokazalo put zauzete ljubavi i brige čovjeka za čovjeka.

Drugi je predavač svojem predavanju dodao podnaslov, pa je tako dr. Ivica Šola govorio o Pokušaju medijskoga čitanja kulture ljubavi i kulture smrti. Taj se pokušaj odnosio na iščitavanje medijske stvarnosti kakvu zatičemo u našem društvu. Okosnica je izlaganja pitanje političke kontrole. Do sada su dva mehanizma kontrole bila poznata: panoptikon (sustav kontrole u tradicionalnim društvima, prije medija, kad jedan sve gleda iz sjene i ima represivni aparat) te sinoptikon (prisutno u doba masmedija, gdje svatko želi bili idol i uzor u društvu spektakla).

Oba su sustava danas nadiđena te predavač uvodi nov pojam i govori o mehanizmu paranoje koji je trenutno na snazi, a koji podrazumijeva da svi gledaju i da su svi gledani. U tom smislu uvodi pojam simulacrum, koji označava kopiju za koju ne postoji original (primjer simulacruma je medijski obračun s dr. Željkom Markić, gdje su joj pripisivane optužbe koje sama nikad nije izgovorila).

U takvom društvu na vlasti je hiperrealnost s temeljnim mehaniznom paranoje (tako mediji donose „navodne činjenice“ koje iznose „neimenovani“ izvori i sl.). Taj manjak zbilje i samu znanost pretvara u apokaliptiku, donoseći uvijek nove senzacionalističke napise o opasnostima koje vrebaju. Time se, smatra predavač, opterećuju temeljne životne funkcije, a osobito uz razblažavanje seksualnosti, koje i u ljubav unosi strah (strah od drugoga, od bolesti, od trudnoće). Taj prekid odnosa sa zbiljom događa se u svrhu kontrole. Donedavno je opasan bio onaj tko je bio kontroliran, a danas je opasan onaj tko nije pod kontrolom (primjerice, danas je to Crkva). U takvoj situaciji, smatra predavač, smrt više nije najgora stvarnost, postoji nešto još gore od smrti, a to je upravo simulacrum sa svojim mehanizmom paranoje.

Zanimljiva i dinamična izlaganja izazvala su i poneko pitanje i raspravu, ukazujući na važnost i suvremenost tema, što će se nastaviti 19. veljače 2014., kada će se održati druga u nizu tribina. O temi Korijeni (ne)etičkog i (ne)moralnog ponašanja govorit će predavači: prof. dr. sc. Tonči Matulić i prof. dr. sc. Slavko Slišković. Ulaz je slobodan!