HR
Mladi su i ove godine uoči Cvjetnice obasjali ksaversku kalvariju svjetlošću svojih svijeća sudjelujući u četvrtak 21. ožujka na već tradicionalnoj pobožnosti križnoga puta koju je predvodio pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško u zajedništvu s povjerenikom za mlade Zagrebače nadbiskupije vlč. Ivicom Budinšćakom te povjerenikom za sport, trajnim đakonom Marijanom Spehnjakom.
Križ jedini vodi do spasenja
Hodajući za Kristom mladi su razmatrali o svojim životnim izborima kroz primjer izbora između Isusa i Barabe, o vlastitim križevima koji jedini vode do spasenja i čine nas pravim Isusovim učenicima te o popuštanju vlastitim sebičnim nagonima koji nas na kraju uvijek ostavljaju gladnima i nezadovoljnima.
Tekst ovogodišnjeg križnog puta naglasio je obrat koji se dogodio u Šimunu Cirencu kada je pomogao Isusu nositi njegov križ: „Njegovo je ropstvo postalo sloboda, njegova prisila pretvorila se u ljubav, a njegov otpor prometnuo se u nježno prepuštanje“, baš kao što Isusova prisutnost u našemu životu donosi novost i obrat na bolji život.
Ako nema križa nema ni praznoga groba
Hodali smo dalje posvješćujući kako upravo u izranjenom božanskom liku koji je ostao na Veronikinom rupcu osjećamo Isusovu sličnost s nama – upravo u patnji i boli nam je najbliži. Željeli smo i odbaciti padove koje neprestano ponavljamo shvaćajući da smo upravo mi uzrok Isusove patnje, ali čvrsto odlučujući da želimo odbaciti sve napasti jer smo naučili da „kad god Sotona obećava kraljevstvo užitka, on zapravo daje samo promašenost, nesreću i bol“.
Kroz proživljavanje Kristove muke shvatili smo „da ako nema križa nema ni praznoga groba, ako nema trnove krune nema ni nebeske krune, ako tijelo nije pokoreno ne može biti ni proslavljeno“ moleći stoga za snagu da ustrajemo noseći strpljivo svoj križ nasljedujući Gospodina svakodnevno.
Križni put sažima križeve naših života
U svome nagovoru na završetku križnoga puta, mons. Ivan Šaško naglasio je kako „na ovoj zagrebačkoj Kalvariji ponovno učimo vrijednost zajedničkoga hoda Crkve koja je usmjerena prema punini vazmenoga otajstva“, svjesni da se upravo u ovoj Godini vjere naša vjera najviše produbljuje u crkvenom zajedništvu.
Mons. Šaško mladima je poručio da su „riznica čežnje i iščekivanja; dragocjena škrinja nemira vjere koji se ne može primiriti površnostima“ te da zasigurno i sami osjećamo kako banalnost ne ispunja. Tragajući za onim tko je uvjerljiv u svojem navještaju, „u susretu s Kristom na postajama života uviđamo da samo u njemu bol postaje prostorom spasonosnoga susreta“, zaključujući kako „križni put sažima sve križeve naših života“. (www.pastoralmladih.hr; foto: Domagoj Eršek)
Nagovor mons. Ivana Šaška u cijelosti:
Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Nagovor na završetku 'Križnoga puta s mladima'
Zagreb-Ksaver, 21. ožujka 2013. u 20 sati
Dragi mladi!
I. U životu svakoga od nas postoje iskustva koja imaju snagu mijenjati nas, preobražavati i obogatiti. Večeras živimo takvo iskustvo, jer je pobožnost križnoga puta građena na susretu s Gospodinom i bližnjima. U toj smo molitvi blizu njegovoj ljudskosti, osjećamo otkucaje njegova srca, susrećemo njegov pogled, ponovno u sebi i oko sebe otkrivamo njegovu prisutnost, hodamo s njim rame uz rame, dah uz dah; s njim koji je s nama kada se okupljamo u njegovo ime, s njim u ljudima koje poznajemo u zajedništvu života i – osobito – u zajedništvu vjere.
Riječi s evanđeoskim odjekom bude u nama pitanja, ali uvijek s darom radosti; razmatranja nas potiču, dok pjesma omogućuje da Bogu punije i lakše izrazimo svoju ljubav i nakane. Svjesni smo da se u Godini vjera najviše produbljuje u zajedništvu Crkve, gdje se vjera utjelovljuje.
Na ovoj zagrebačkoj Kalvariji ponovno učimo vrijednost zajedničkoga hoda Crkve koja je usmjerena prema punini vazmenoga otajstva. Kada u euharistiji na riječi svećenika: Gore srca odgovaramo: Imamo kod Gospodina, odnosno: Srca su nam usmjerena prema Gospodinu, tada živimo iskustvo i ovoga hoda. Pred tamom križa u vjeri vidimo svjetlo, prema kojemu smo usmjereni, učeći voljeti Crkvu i Gospodina.
II. Braćo i sestre, križni je put lijek protiv zemaljskoga privida. Uči nas na svakoj postaji vidjeti ono što se izvanjski ne vidi, što može vidjeti samo srce. Naša je kršćanska baština izdvojila prizore, riječi, geste koje u kronici nisu imale osobitu vrijednost. Ali, slike križnoga puta pokazuju da naizgled važni postaju nevažnima, da silnici postaju nemoćnici, da pobjednici žive dramu poraza.
Isus nam je još jedanput progovorio, dodirivali smo ga i pred sobom imali njegov lik. Taj susret je dio našega življenja. U ovim danima pred Uskrs, kada snažnije progovara poziv na obraćenje, križni je put nastavak i onoga puta mudraca koji su se iz Betlehema kući vratili drugim putem, susrevši nemoćno Dijete.
I papa Franjo nam govori o Crkvi u iskustvu putovanja, koja ne živi kao da je dosegnula svoj cilj. To je iskustvo svakoga vjernika, jer onaj tko se susreo s Gospodinovim licem, u sebi nosi čežnju da bude suobličen Kristu. A taj nemir vjere koji vodi prema dobru tipičan je za mladenaštvo.
III. Za mlade se obično kaže da su dezorijentirani; da im nedostaju usmjerenja i uporišta. Baš je zbog toga lijepo ovdje živjeti iskustvo usmjerenosti. Nakon povijesnih stranputica na Golgoti, prepunoj krhotina i lomova, razdvajanja i sukoba, buke i sebičnosti, večeras kao Crkva, sebi, hrvatskomu društvu, Domovini, govorimo jezikom koji okuplja, združuje, osluškuje Boga, a ne vlastitu viku; iscjeljuje neslogu i otima dušu iz ralja idolatrija.
U slobodi i ljepoti vjere usmjereni smo, upućeni križem. I dok nam s raznih strana dolaze razna u-putstva, Krist je svoje ispisao križem i dao jamstvo potpisano krvlju i rosom uskrsnoga jutra. Dragi mladi, vi ste riznica čežnje i iščekivanja; dragocjena škrinja nemira vjere koji se ne može primiriti površnostima. I sami osjećate da banalnost tek okrzne i ostavi poneki ožiljak, ali ne ispunja. I tragamo za onim tko nam uvjerljivo govori i tko uvjerljivo stoji pred otajstvom smrti i trpljenja, iskreno i ponizno. U susretu s Kristom na postajama života uviđamo da samo u njemu bol postaje prostorom spasonosnoga susreta.
IV. Kristov križni put je sažetak života: on je susret, obilježen pitanjima i odgovorima, povjerenjem i ranama; on je dragocjena krhkost i sućut; on je ljubav i pogled; križni put je zagrljaj; on je poziv na ponovno započinjanje, pridizanje i uskrsnuće; križni put je prihvaćanje novoga smisla i davanje značenja naizgled beznačajnomu.
Križni put sažima sve križeve naših života.
Znam da je naša molitva bila zajednička, a ipak je svatko imao svoje slike, svoje riječi, nakane i molitve. Postaje su prekidale naše misli, da bismo gledali Božju riječ; postaje nam pomažu stati, kada mislimo da trebamo hodati i privlače nas na hod, kada mislimo da dalje ne možemo…
V. Dragi mladi, večeras smo mu puno toga rekli.
Hvala ti, Gospodine, i ne zamjeri na mnoštvu naših riječi.
Podno tvoga križa svi te gledaju. Susrećeš poglede podrugljivaca; poglede ljudi koji te pogrđuju i ismijavaju. Ali bešćutnosti i ruganju prepoznaješ poglede onih koji te vole, koji su ostali, žalostan zbog svih koji su otišli. Osobito onih koji su malo prije rekli da te vole. Gdje ih nalaziš? U kakvoj tjeskobi i mislima? Znam da i njih želiš spasiti. Hvala, Učitelju.
Kada riječi više nisu bile potrebne, učio si nas šutnjom i pogledom. Čekao si svoj čas, da bi tvoje utjelovljenje bilo ispunjeno. A zadnje riječi koje si izgovorio bile su upućene Ocu i nama, da ne zaboravimo da imamo Oca od kojega dolazi tvoj pogled.
Opet se pojavio mjesec, naš redoviti pratitelj, koji se puni proljetnom puninom do pashalne mjere. Spustila se noć nad našim Zagrebom… Čuvaj ga, Gospodine, čuvaj u udolini i na brežuljcima, kao i cijelu Domovinu. Ne dopusti da prevlada strah. Nađi nas svojim pogledom i daj nam snage da za tim pogledom čeznemo i da ga susrećemo. Svojim licem blagoslovi sve ljude i pomozi nam da budemo tvoje lice za sve koji trpe; lice uskršnje zore, svjetlo vazmene svijeće i melodija vazmenoga hvalospjeva. Svojim licem uđi u naš počinak i svojim nas licem budi svakoga dana.
