Aktualnosti

 

FOTOGALERIJA

Pobožnošću Križnog puta i euharistijskim slavljem koje je u petak 13. ožujka 2015. godine u zagrebačkoj katedrali predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško, obilježen je korizmeni susret hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja.

Uvodeći u susret i pobožnost Križnog puta biskup Šaško je istaknuo da je korizmeni susret hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u zagrebačkoj  prvostolnici događaj na koji nas okuplja Gospodin da ne zaboravimo zahvaliti za dar slobode, za dar zajedništva i njegove prisutnosti: „Osim toga, svake godine se pojave i nove nakane za hrvatsku domovinu i životnu stvarnost hrvatskih branitelja. Ove su godine naše brige usmjerene prema vrijednostima za koje se zalažu i za koje se žrtvuju hrvatski branitelji koji gotovo pet mjeseci svoje već darovano zdravlje, svoju čast i ljubav prema domovini izlažu na ulicama grada Zagreba. Drago nam je da su s nama večeras u ovoj molitvi.



Mi znamo da Bog nije daleko od čovjeka koji svoj život daruje drugima. I ono što je skriveno ljudskim očima, čuvano je u Božjemu srcu. No, kušnje su velike. Zato smo u ovome zajedništvu: da budemo ojačani u ispravnim nakanama, da se ne umorimo u zalaganju za dobro; da osjetimo nove poticaje i konačno, da molimo za odgovorne, kao i za neprijatelje. Znamo da zlo može zarobiti srce da ne vidi očitosti.



Dok molimo križni put i slavimo euharistiju, nismo u zajedništvu samo nas koji smo ovdje nazočni, nego su s nama naši pokojni, znani i neznani, s nama su oni koji trpe vjerujući u isto Kristovo otajstvo pobjede nad smrću. Na tome se putu nalazi čovječanstvo, a hrvatski narod prepoznaje postaje svoga križnoga puta, osobito po suvremenim svjedocima koji su među nama: postaje neistine koja diže optužbe i presuđuje, postaje ponižavanja, progonstava, postaje zlostavljanja, postaje ubijanja. Ipak, te postaje su i postaje ljubavi.



Ovdje učimo nositi svoje križeve, križeve obitelji, križeve naroda. Zato puni utjehe i radosti pođimo zajedno s Isusom na putu poniznosti i proslave. Vidjet ćemo da je tragovima naših teškoća on već prošao.“



Razmatranja nad postajama Križnoga puta i molitve čitali su sami hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji. Prvu postaju čitao je Đuro Glogoški, predsjednik Udruge 100%-tnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine.



Nakon pobožnosti Križnoga puta uslijedilo je euharistijsko slavlje. Uvodeći u euharistijsko slavlje biskup Šaško je rekao: „ Nakon pobožnosti križnoga puta, Božji nas je Duh okupio na ovome euharistijskom slavlju. U svjetlu toga otajstva vidimo vrijednost trpljenja i potrebu da u svemu računamo s Bogom. Ovdje živi i izvor naše nade, kada se nalazimo u kušnji odustajanja od dobra.“



Podsjetivši da je prije dvije godine na datum 13. ožujka za papu izabran papa Franjo te da se  na taj datum obilježava „Papin dan“, biskup Šaško je pozdravio predstavnike Križarske organizacije – Središnjega križarskog vodstva koji organiziraju svečanu akademiju povodom „Papinoga dana“ te pozvao okupljene na molitvu za papu Franju: „Molimo za darove Duha njegovoj službi i molimo za njega, kako nas često poziva od svoga prvog obraćanja vjernicima. Znakovito je da se podudarilo večerašnje slavlje branitelja s molitvom za Papu i njegovu službu. Tako lakše spoznajemo: značenje Božjega poziva, vjernost u poslanju i nesebično darivanje bližnjima; tako lakše vidimo da je Crkva sazdana od Božjega poticaja i nadahnuća te da joj je pogled usmjeren prema vječnosti i onda kada živi najgrublju zemaljsku stvarnost.“



Homiliju biskupa Šaška u euharistijskome slavlju petka trećega korizmenog tjedna i proslave 'Papinoga dana' s hrvatskim braniteljima donosimo u cijelosti:


 
   
I. Ponekad se mi svećenici nađemo pred onom nutarnjom mukom koja rađa poteškoće i pitanje kako plodonosno navijestiti Božju riječ, kako ju propovijedati; kako iscijediti srce u kapi svježine koje će pokazati ljepotu nade, vjere i ljubavi; kako prenijeti drugima susret s Gospodinom i dopustiti mu da pouči nas same, da naše riječi ne budu isprazne i da prvi u svome životu ispravimo ono što nije dobro.

Danas ta nutarnja muka u meni nije prisutna. Ako moje riječi nisu dovoljno snažne, ako izostanu one koje bi trebale biti rečene, ako vas ne dodirnu onom snagom koja vam je potrebna, siguran sam da je večerašnja Božja riječ vidljiva u vama, draga braćo i sestre. Vi ste, dragi branitelji, živa propovijed koju je teško prečuti i koja ne šuti, dira srce sviju koji traže istinu. No, kao što vidimo, i ta se riječ može prečuti; može ju se pokušati zatomiti i prigušiti, može se s njom ne komunicirati, ali to ne vodi prema dobru. Baš kao što se i Božju riječ može odbaciti, praviti se da ju ne razumijemo, da je daleka i nevažna za naš život. No, baš je to najveća nesreća za čovjeka.

Izgovoriti prvu i najveću zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te vidjeti vas, branitelji, osobito vas, koji ste najviše trpjeli udarce zla i nosite vidljive ili nevidljive otiske nasilja, pokazuje onu čudesnu podudarnost koja budu zahvalnost. Jer, kada se sve odmakne što je podložno raznim tumačenjima, naslagama vremena i novih okolnosti, u toj je podudarnosti iskra ljepote vaše ljubavi prema Bogu i bližnjima.

II. U Evanđelju Isus izgovara sažetak Radosne vijesti koja objavljuje da nas je Bog stvorio za nesebičnost, za ljubav. Baš sve u čovjeku: i duh i tijelo, i osjećaji i um i volja, i duša i srce; sve je učinjeno tako da može voljeti. Stvoreni smo tako da smo začeti i da se rađamo kao bespomoćna bića koja ne trebaju samo hranu, nego ponajprije ljubav.
No, kako starimo, prolazeći svojim životnim putem, udarani razočaranjima, sve više otkrivamo kako je teško voljeti bližnje, istinski i duboko. Taj put traži pročišćenja i ne može ga se naučiti iz knjiga. Jedini put koji je učinkovit jest dopuštanje Bogu da nam očituje svoju ljubav. Čovjek teško može ljubiti, ako nije ljubljen.

Svakoga dana u naše se živote uvlače vijesti koje šire nepovjerenje u čovjeka, pokazujući da se granice prijetvornosti, nepoštenja i okrutnosti čovjeka prema čovjeku teško mogu predvidjeti. Pa ipak, svijet ne živi od toga; svijet nose oni koji pokazuju da je čovjek najviše čovjek tamo gdje se život daruje drugima; svijet je najljepši tamo gdje se čovjek ne srami zaprljati ljudskošću.

III. Zato u vama, dragi branitelji, čujem živu propovijed današnjega dana. Jer ono što ste živjeli u svojim i našim najtežim trenutcima preslikama Isusovu riječ: Nitko nema veće ljubavi od one da tko položi život za svoje prijatelje.
U razgovoru s pismoznancem jasno je da Isusovi sugovornici poznaju istinu; znaju odgovore. „Zato je dragocjena zadnja rečenica: I nitko se više nije usuđivao pitati ga.“ Nisu imali hrabrosti. Jer, ako svoje živote polože na istinu najveće zapovijedi, brzo su mogli shvatiti da podudarnosti nema.

Zapravo nisu istinski tražili odgovor na pitanje, jer su odgovor znali. Htjeli su čuti hoće li Isus odgovoriti tako da upadne u zamku bezbroj drugih odredaba; hoće li se zaplesti u mrežu nevažnosti.
Gledajući našu hrvatsku zbilju, 'pitanje branitelja', vidjet ćemo nešto slično. Pred činjenicom darivanja života, ranjavanja, silovanja, raznih zlostavljanja i pljačke, ostaje se nijem. Ono što je najvažnije, to dobro poznaju i oni koji postavljaju zamku, koji govore o potrebi artikuliranja zahtjeva, o nužnosti detaljnoga poštivanja propisa koje ni sami ne poštuju; o podmetanjima i unošenju zabuna… Ali o bitnome se ne usuđuju pitati. Štoviše, ako branitelji postave pitanje o bitnome, s njega se skreće u neka druga područja.

IV. Zanimljivo je kako će se lako vidjeti šator, ali se ne će vidjeti ljudi pod šatorom; kako će se zdušno govoriti općenito o braniteljima, ali će se pregaziti lica i duše onih bez kojih je govor o braniteljima bez boje, okusa i mirisa. Kako će se samo lako distancirati od branitelja i optuživati za političko manipuliranje, ali se ne će vidjeti bitno.
A bitno je to da branitelji razapinju šator onda kada vide da se ponovno razapinje Hrvatska; i prije negoli šator, dopustili su ponovno razapeti sebe, da domovina ne bude razapeta i probodena nekim novim kopljem bešćutnosti.

Doduše, hrvatski su branitelji govorili riječima, ali se danas riječi lako prekriju bukom ili iskrive; branitelji su govorili spomenom, ali se i spomen lako gurne u zaborav; sada ponovno govore svojim cijelim bićem o nepodijeljenoj ljubavi; stavljaju se ne pred jedno ministarstvo, nego pred svoj narod. Želimo li ih čuti? Može li se netko od odgovornih oglušiti? Ili se netko usudi nasrnuti na njih čak i nasiljem? No, možda je još i gore od toga da se naviknemo, da pomislimo kako je normalno da hrvatski branitelji budu na cesti.
U obilju buke, ne smijemo prečuti bitno. U obilju propisa i zakona, ne smijemo prečuti one koji su omogućili da zakoni budu pisani u slobodi i da se sloboda ne zlorabi.

V. Da, naći će se oni koji će poput suvremenih pismoznanaca poznavati razna pravila, ali će pregaziti život. I mi od svoje vjere možemo napraviti teorije, a ne dopustiti da Božja riječ mijenja naše srce.
U Zapovijedi ljubavi Bog 'zapovijeda' da učinimo ono za čim najviše čeznemo. Premda se čini da Isus traži od nas više negoli možemo, ipak nas poziva ne da se ne ustručavamo, da se ne bojimo. I ako pogriješimo, treba nam strpljenje i pouzdanje u Boga.

Slaveći Papin dan i zahvaljujući za izbor pape Franje, lako primjećujemo da naš Papa otvara obzore Božje ljubavi, da bismo bili nošeni ljubavlju u svemu što živimo, a osobito u susretima. Vidi se da otvara razne obzore, u skladu s prvom enciklikom koja ga povezuje s pontifikatom pape Benedikta XVI, 'Lumen fidei'. Svjetlost vjere treba ući u sve pore življenja, ali uvijek noseći radost evanđelja, kako je papa Franjo naslovio svoju prvu apostolsku pobudnicu.

To nije bilo kakvo svjetlo, nego svjetlo vjere, i nije bilo kakva radost, nego radost evanđelja. Svjetlo je to koje računa na susret s tamom i radost koja progovara u tjeskobi križa. I jedno i drugo kao poziv svomu narodu Bog povjerava nama, nošen riječima iz Knjige proroka Hošee: Vrati se Gospodinu, Bogu svome. Vratiti se Bogu znači doći do najslabijih, biti uz najnezaštićenije. Onaj tko gleda pogledom najmanjih najbolje vidi svijet. To je trajni poziv Crkvi.

Za življenje toga poziva važno je ne zamijeniti svjetlo vjere nekim drugim ponuđenim svjetlom ili nuditi radost koja nije radost evanđelja.
Hvala vam, draga braćo i sestre hrvatski branitelji, što vam nije bilo teško biti najmanjima i biti među najmanjima; niti se sada ne ustručavate biti njihov glas, premda će vam predbacivati da se borite za svoje povlastice. Hvala vam što čuvate snagu zajedništva u molitvi i što vas ne samo večeras imamo kao žive propovijedi o ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Amen.