HR
Homilija kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog i metropolite na proslavi sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije
Sisak, crkva sv. Kvirina, 4. lipnja 2010.
Liturgijska čitanja: Mudr 3,1-9; 2 Tim 8-13; 3,10-12; Mt 16,24-27.
Dragi oče biskupe sisački Vlado, braćo u episkopatu i svećeništvu, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci, braćo redovnici i časne sestre redovnice, draga braćo i sestre, Kristovi vjernici laici!
1. Ovogodišnja svetkovina svetog Kvirina, biskupa i mučenika ima posebno značenje za Grad Sisak i ovaj dio naše domovine Hrvatske na kojem je, odlukom pape Benedikta XVI. od 5. prosinca 2009. godine, uspostavljena Sisačka biskupija. Danas slavimo zaštitnika Sisačke biskupije »usred Siska tvrda grada«. Stoga srdačno čestitam svetkovinu nebeskog zaštitnika prvom biskupu ponovno uspostavljene Sisačke biskupije mons.
Vladi Košiću, njegovom kleru, redovništvu i svem Božjem narodu ove partikularne Crkve. Čestitam Dan Grada Siska svim građanima na čelu s gospodinom Gradonačelnikom. Srdačno pozdravljam braću biskupe, mnogopoštovane provincijale, hodočasnike i sve sudionike ovoga slavlja.
2. Kvirin je bio biskup sisački od 284. godine pa do svoje mučeničke smrti. U Kvirinovo doba Siscia je bila sjedište jedne od rimskih pokrajina Panonia superior te ujedno biskupsko sjedište. Sisak je tada bio vrlo prometan grad Rimskoga carstva povezan cestovnim vezama s ostalim dijelovima carstva, a također i vodenim putovima rijeka Save i Kupe. Biskup Kvirin živio je u vrijeme posljednjih velikih progona kršćana koje je provodila rimska vlast.
Naime, car Dioklecijan izdao je 303. godine stroge zakone protiv kršćana. Po tim je zakonima trebalo rušiti crkvene objekte, uništavati vjerske knjige i progoniti kršćane, naročito biskupe. Tako je uhićen i sisački biskup Kvirin. U Sisku je biskupa Kvirina saslušao područni upravitelj Maksim. Budući da ga sisački upravitelj nije uspio razuvjeriti po pitanju vjere, dao ga je izbatinati i zatvorio u zatvor gdje je biskup Kvirin uspio obratiti tamničara Marcela.
Potom je odveden pred viši sud, pred samog namjesnika Savske Panonije Amancija, koji ga je osudio na smrt utapljanjem s mlinskim kamenom oko vrata. Bilo je to u Sabariji (Szombathely u današnjoj Mađarskoj). Bačen je u rijeku Sibaris (Arrabon, danas Guens). To se dogodilo 4. lipnja u jednoj od godina koje slijede između 303. i 309. godine, kako svjedoče povijesni izvori.
Izvješće o smrti sv. Kvirina, napisano svega desetak godina nakon njegove smrti, a završava ovim riječima: »Mučen je blaženi Kvirin, sisački biskup, mučenik Kristov, dan pred lipanjskim nonama (tj. 4. lipnja) i okrunio ga je Gospodin naš Isus Krist, komu čast i slava u vijeke vjekova«. Kršćani su svečevo tijelo izvadili iz rijeke i pokopali u Sabariji, nedaleko od gradskih vrata što vode prema Scarabantiji. Njegovo se štovanje brzo proširilo.
Zbog provale Barbara njegovi su smrtni ostaci na prijelazu iz četvrtog u peto stoljeće preneseni u Rim i pohranjeni u mauzoleju na via Appia u blizini Sebastijanovih katakombi. Na početku drugog tisućljeća, godine 1140. u svečanoj su procesiji zemni ostaci svetog Kvirina preneseni u obnovljenu crkvu Svete Marije preko Tibera (Santa Maria in Trastevere), gdje se i danas štuju.
Na početku trećeg tisućljeća zalaganjem vas, dragi vjernici, župe sv. Kvirina biskupa u Sisku, a pod vodstvom tadašnjeg župnika mons. Ivana Hrena, Kvirinov je grad urešen ovom lijepom crkvom, koja je sv. Kvirinu u čast posvećena 4. lipnja 2002. godine.
Venacije Fortunat, pisac iz šestog stoljeća, uspoređuje sv. Kvirina sa sv. Ciprijanom, znamenitim biskupom i mučenikom Kartage. On piše: »Africa Cyprianum dat, Siscia clara Quirinum – Afrika je dala Ciprijana, a sjajni Sisak Kvirina«.
3. Draga braćo i sestre, i sveti Kvirin nam svjedoči kako je Crkva od svog početka urešena mučenicima. Crkva se čvrsto drži mučenika, a u svom hodu tijekom vremena oslanja se na njih. Veliki milanski biskup i naučitelj sveti Ambrozije, koji je djelovao u drugoj polovici četvrtoga stoljeća kada su prestali progoni i kršćanstvo zadobilo slobodu, u jednom spisu kaže da je postao sve zabrinutiji jer se obraćenje počelo smatrati modernim, a biti kršćaninom nečim sasvim jednostavnim.
Kršćanstvo više nije pretpostavljalo odvažan izbor poput onoga tijekom prošlih desetljeća, nego običaj. Takvo stanje, smatra sv. Ambrozije, prijeti razvodnjavanju vjere, a vjernici gube smisao za hrabro svjedočenje i budnost u suočavanju s opasnostima. Stoga biskup Ambrozije kaže da je žarko molio Gospodina da mu dade neki znak i dobio ga je u pronalasku mučeničkih tjelesa svetog Gervazija i Protazija.
Sveti Ambrozije objašnjava da mu je Gospodin pomogao pronaći odgovarajuće pastoralno sredstvo kako bi mogao postaviti štovanje mučenika u središte kršćanskoga života. Sveti Kvirin je siguran znak i visoki uzor Sisačkoj biskupiji koja započinje novi povijesni hod. Mučenici nam pomažu da kršćanstvo prihvatimo kao izbor i hrabrost, kao spremnost i svoj život položiti za Isusa kako bismo s njim i uskrsnuli. Kršćanstvo mučenika nije komotno i prilagodljivo kršćanstvo.
4. Drugi vatikanski koncil kaže da mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, Crkva smatra osobitim darom i najvećim dokazom ljubavi; te nastavlja: »Iako je to dano samo malobrojnima, ipak svi moraju biti spremni ispovijediti Krista pred ljudima te ga na križnome putu nasljedovati usred progonstava, koja Crkvi nikada neće nedostajati« (LG, 42).
Koncil izričito kaže da Crkva nije nikada bez progona (usp. LG, 42). Mučeništvo kao perspektiva je mogućnost koja je stalno otvorena za Kristovu Crkvu. Mučeništvo daje ozbiljnost kršćanskom životu. Bez misterija križa gubi se kršćanski identitet, a kršćanstvo tada upada u utopijski bijeg prema zatvorenoj ovozemnoj budućnosti. Posadašnjenjem Crkva ne smije upasti u napast da isključi mučeništvo iz duhovnog života, nego dapače treba težiti da svjedočenje postane očitijim i prepoznatljivijim.
Mučeništvo se ostvaruje po Gospodinovoj milosti, čija se moć očituje u ljudskoj slabosti. Samo to daje pravo tumačenje hrabrosti i nadljudske postojanosti koja se očituje u mučeništvu. Mučeništvo je poziv. Ono nije samo plod ljudskog nastojanja, nego u prvom redu odgovor na Božji zov, kojim Bog poziva izabranika na posebno svjedočanstvo ljubavi.
Mučeništvo pretpostavlja u prvom redu temeljitu vjeru u Boga. To je vjera koja pokreće i usmjeruje čitavu osobu i koja se u nadi potpuno predaje Bogu. »U Tebe se, Gospodine, uzdam!«, bilo je biskupsko i životno geslo mučenika blaženog Alojzija Stepinca. U mučeništvu čovjek doživljava i prihvaća svoju potpunu nemoć i potrebu da se sasvim osloni na Božju milost. Kod mučenika se očituje čista i nezainteresirana ljubav koja vodi do herojskog svjedočenja kreposnog života.
Mučeništvo, nadalje, ima uvijek crkveni i socijalni karakter. Dobar čin jednog uda Mističnog tijela Kristova koristi svima. To osobito vrijedi za mučeništvo. Mučeništvo, napokon, ima i eshatološko značenje, jer na poseban način govori kako nasljedovatelji Krista Raspetog i Uskrslog nemaju ovdje trajnoga grada, nego onaj budući traže (usp. Heb 13,14).
Mučenici su imali povlaštenu priliku svjedočiti vjeru na saslušavanjima koja su redovito prethodila smrtnoj presudi. Mučenik ne svjedoči za Krista samo ispovijedajući vjeru, nego i svojim životom i smrću, nasljedujući tako otkupiteljsku smrt svoga Spasitelja. Zato je on uzvišeni svjedok. Svjedočanstvo mučenika nije samo ljudski čin, nego i potvrda Duha Svetoga. Ono je vrlo dragocjeno. Psihološki govoreći svjedočanstvo mučenika poprima posebnu moć jer se usmena ispovijest vjere potvrđuje životom i nadasve smrću.
Kaže predaja da je sveti Kvirin pred sucem Maksimom na kraju ispitivanja rekao ovo: »U ovom trenutku i na ovome mjestu vršim svoju svećeničku službu darivanjem života Bogu, sretan sam što podnosim udarce…, podnosio bih rado i najgore samo da ohrabrim one koji su povjereni mojoj biskupskoj skrbi i da me slijede na ovom kratkom putu k vječnosti«.
5. Vi ste, dragi vjernici Sisačke biskupije, posebno povjereni biskupskoj skrbi svog nebeskog zaštitnika. Neka nas koji ga danas častimo ohrabri njegov blagdan da ne bismo upali u napast prihvatiti kršćanstvo i sve izraze kršćanskoga života samo kao puki običaj, tradiciju ili nasljeđe iz prošlosti, što je dobro i vrijedno ali ne još dovoljno za kršćanski život.
Treba prijeći iz kršćanstva dobrih navika u kršćanstvo životnih odluka s izrazom unutarnjeg izbora. Svi koji žele biti pravi kršćani svakodnevno moraju izabirati Krista, kao da to čine prvi puta, moraju ga izabirati uvijek iznova, jer je Krist uvijek nov. Kršćani svih vremena pozvani su na svjedočenje. Ovaj poziv postavljen je i pred kršćane današnjice. Prilike u kojima živimo, izazovi su koji nas potiču na vjerodostojan izbor ljubavi.
Težnja da se živi na nepravdi i nepoštivanju istine o čovjeku, izravno je promicanje sebičnosti, a to je posvemašnja suprotnost vrijednostima koje promiče kršćanstvo. Kršćanstvo, usidreno u Božjoj Riječi, živi od velikodušnosti i poštivanja drugoga i upravo zbog toga, iako nije vođeno političkim ciljevima, postaje opasnošću ljudskim nepravednim sustavima.
Društvo koje želi živjeti bez ulaganja, bez napora i bez velikodušnosti ne samo da je osuđeno na samorazaranje, nego i samo osuđuje sve ono što progovara nesebičnošću i ljubavlju, želeći sputati i samu Božju Riječ.
6. »Riječ Božja nije okovana!«, čuli smo u drugom misnom čitanju. To sveti Pavao piše Timoteju kao zatočenik; u trenutku u kojem zna da se njegov zemaljski hod približava završetku, ali još više svjestan da neprijatelji na Božju Riječ nikada ne mogu staviti okove. Dobro je to znao i sveti Kvirin. Ne postoji politički sustav ni njegov progon koji bi mogao okovati Božju Riječ.
Okovi na rukama i tijelu, mlinski kamen, mučilišta, stratišta i gubilišta nikada u povijesti nisu ugušili Božju Riječ. To je, braćo i sestre, zadivljujuće za nas vjernike, a zbunjujuće za sve koji su kršćanstvo željeli ili žele otkloniti nasiljem bilo koje vrste.
Ako ne budemo vjerni, Krist ostaje vjeran. Bog ostaje vjeran bez obzira na našu nevjeru koja je nijekanje nas samih. Bog u naš život ulazi s ljubavlju na onoj najdubljoj razini koja se tiče njegova i našega bića – Bog ostaje vjeran, jer se objavio kao ljubav. On ne ostavlja čovjeka. Kršćanski su mučenici potvrda ljudske vezanosti na ljubav, na Božju ljubav, na izvorište bez kojega život gubi smisao.
Zbog toga su mučenici uvijek privlačni po istini koja u njima progovara; zbog toga su najrazgovjetniji i najuvjerljiviji poziv na nasljedovanje – ne sebe, nego Boga. »Koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim« – progovorila nam je Knjiga Mudrosti. Ufanje, pouzdanje, vjernost i ljubav, nisu mogle potopiti ni vode u koje je bačen sveti Kvirin.
Hvala Ti, sveti biskupe Kvirine, dragi naš Sisčanine, za Tvoju veliku vjeru i ljubav prema Gospodinu Isusu Kristu i prema svima koji Te tijekom duge povijesti nisu zaboravili, nego su Te vjerno štovali i Tvojim se imenom blagoslivljali!
Neka zagovor svetoga Kvirina, biskupa i mučenika te zaštita Presvete Bogorodice Marije trajno prate Sisačku biskupiju; njezinog pastira biskupa Vladu Košića, sav kler ove mjesne Crkve, dijecezanski i redovnički, bogoslove i sjemeništarce, časne sestre redovnice, redovničke kandidate i kandidatice, sve Bogu posvećene osobe, sve vjernike, obitelji, muževe i žene, djecu i mlade, sve starije, bolesne, čitavu biskupijsku zajednicu. Bog vas blagoslovio! Amen.
